U povodu teksta "Noć krvi i krivnje" autora Jerka Bakotina, objavljenog u 1260. broju Novosti i na Portalu Novosti, uredništvu se javila autorica knjige "Odlazak u noć" Jasna Baštić, čije reagiranje donosimo u nastavku.

* * *

Bilo mi je veoma drago da su Novosti dodijelile tako značajan prostor za prikaz moje knjige "Odlazak u noć", koji je napisao cijenjeni novinar-istraživač Jerko Bakotin u tekstu "Noć krvi i krivnje", 12. veljače 2024., na čemu iskreno zahvaljujem. Potpuno razumijevam njegov interes za traganjem za svim relevantnim činjenicama o ratnim događajima u Pakračkoj Poljani, koje bi dale jednu cjelovitu vojnu, političku i juridičku sliku o njima, ali čini mi se da je ovaj kriterij učinio da je autor pogrešno interpretirao ili previdio smisao i osnovnu, eksplicitno navedenu namjeru koju sam imala pisanjem ove knjige, i koja stoji u uvodu knjige.

U istraživanju o PTSP (post-traumatski stresni poremećaj) među vojnim veteranima i kroz razgovore sa Zvonimirom Zakošekom kao glavnim pripovjedačem u knjizi, meni nikada nije bio cilj prikupljanje historijske dokumentarne građe sa činjenicama i dokazima u odnosu na ratne događaje u Pakračkoj Poljani ili drugim bojištima u Hrvatskoj, već dokumentiranje jednog svjedočanstva o događajima kako ih vidi i interpretira osoba sa PTSP i o zbivanjima koja su u najvećoj mjeri kod nje utjecala na formiranje i razvoj PTSP.

Nisam imala namjeru da čitaoce obavijestim o objektivnoj zbilji jednog ratnog perioda, niti da podnosim cjelovitu biografiju sugovornika, koja bi uključivala sve životne i ratne događaje u kojima je on učestvovao, već da dokumentiram zbilju psiholoških poremećaja koji uzrokuju traume i promjene u psihološkoj strukturi ličnosti vojnika sa drastičnim ratnim iskustvima. U tom smislu vjerujem da je "Odlazak u noć" izrazito autentično i metodološki valjano svjedočanstvo o ratnim traumama i dokument o uzrocima i procesu nastajanja PTSP, kao i njegovim trajnim manifestacijama. Mislim da nas ovakva vrsta sadržaja vodi do mnogo izravnijeg i dubljeg razumijevanja stvarne prirode rata, nego što to nude mnogi vojni memoari, parlamentarne debate ili akcijski filmovi.

Autor prikaza knjige "Odlazak u noć" u Novostima nalazi da je moj veliki propust što se u knjizi ne spominju optužnice iz 1997. i 1998. godine u kojima stoji ime sugovornika i time dovodi u pitanje autentičnost i vjerodostojnost sadržaja knjige, čak i sa insinuacijom svjesno selektivnog tretmana sjećanja i činjenica radi izmijenjenog prikazivanja stvarnosti i uloge sugovornika u njoj.

Nalazeći ovo kao temeljan propust, čini mi se da je novinar Jerko Bakotin sa svoje strane učinio jedan temeljan propust, ili previd, time što je vlastite profesionalne interese projicirao na samu knjigu i tragao u njoj za činjenicama, biografskim podacima i cjelovitom slikom određenih ratnih događaja. Pretpostavljam da je iz gorčine nedovršenih historiografskih istraživanja i neusuglašenih političkih mišljenja u Hrvatskoj o ratnim događanjima i ratnim zločinima iz '90-tih, propustio da shvati razlog nastajanje ove knjige i njenu svrhu, i tako posumnja u moje intencije u njenom nastanku, kao i u motivaciju sugovornika.

Mislim da moram još jednom naglasiti da se knjiga "Odlazak u noć" ni u kojem slučaju ne bavi traganjem za potpunom, objektivnom istinom o ratnim događanjima i zločinima u Pakračkoj Poljani, što je posao sudskih i istražnih organa, istraživačkih novinara, historijskih instituta itd. Novinar Jerko Bakotin me postavlja u poziciju istražnog organa i prezentira u tekstu sudski faksimil i informacije iz sudskog postupka 1997. i 1998. godine, kao argumente za nedovoljno dobro izvršeno istraživanje. Ti dokumenti su meni poznati i oni nisu nikakva tajna, ali nisu ušli u sadržaj knjige, jer sam slijedila one događaje i situacije koji su proizveli psihološka traumatična stanja kod sugovornika, stanja koja su kulminirala u akutne kliničke oblike PTSP-a. Moj cilj je bio, dakle, dokumentirati autentično svjedočanstvo o iskustvu ratnih situacija i njihovom doživljaju koji vodi nastanku PTSP-a i posljedice koje to iskustvo ostavlja na vojne sudionike rata. Sigurno mi nikada nije bila namjera podvrgnuti sugovornika "istražnom postupku", suočavati ga sa sudskim dokumentima i iskazima drugih, i onda tražiti nedorečenosti u njegovim iskazima. Moja pitanja su bila uvijek oblikovana sadržajima koji su za njega bili relevantni, a sa moje strane važni za razumijevanje prirode post-traumatskog stresnog poremećaja, njegove geneze i razvoja. To je postupak potpuno različit od dokumentarističkog sakupljanja činjenične historijske građe.

Moj interes za PTSP i traumatizirane vojne sudionike rata izrastao je iz potrebe da se osvijetli jedna tema, nedovoljno ispitana i u Hrvatskoj i u drugim zemljama koje se nose sa ratnom prošlošću, a koja je bitna za razumijevanje prirode rata i nasilja, kao i razornih posljedica koje ratna iskustva ostavljaju i na pojedinca i na čitavo društvo. Sugovornik sigurno ne kalkulira s istinom i sigurno ne pokušava "isprati savjest i relativno jeftino iskamčiti moralni kapital". Žao mi je da je Jerko Bakotin, novinar sa velikim iskustvom, smjelošću i strašću istraživača, jednom takvom ciničnom opservacijom odbacio dijalog sa sadržajem knjige i shvatio je kao proizvod hladne kalkulacije protagonista.

U toku dugogodišnjih razgovora sa Zvonimirom Zakošekom upoznala sam njegov svijet dubokih psihičkih trauma i emotivnih preispitivanja vlastite prošlosti. Ispovijest koju donosi "Odlazak u noć" može iznijeti samo izuzetno hrabar čovjek, osviještenih saznanja i nazora, koji uključuju i preispitivanje vlastite uloge u ratnim zbivanjima, moralnih dilema i krivice sa kojima se nosi. To je priča o PTSP i razornoj prirodi nasilja u ratu, koja ostaje još uvijek nedovoljno ispričana.