Istog dana, 25. prosinca ove godine, Ustavni sud donio je dvije presude vezane uz zločine koje su tokom devedesetih godina počinili eskadroni smrti u uniformama rezervnog sastava MUP-a pod zapovjedništvom ratnog zločinca Tomislava Merčepa. Ove odluke dodatno dokazuju povezanost države s ovom jedinicom, s obzirom da je presuđeno da se iz državnog budžeta plaćaju odštete rijetkim preživjelim zarobljenim civilima na području Pakračke Poljane. Naloženo je da se Dušanu Miokoviću iz Antunovca isplati dodatna odšteta od 65.000 kuna, što znači da će ukupno dobiti 140.000 kuna, dok se njegovom bratu Nikoli Miokoviću, također iz Antunovca, uz prethodnih 95.000, mora isplatiti još 55.000 kuna.
Nakon što je Merčep 2016. godine osuđen zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na kaznu zatvora od 5 godina i 6 mjeseci, Miokovići su upućeni da odštetu traže kroz parnicu. U presudi stoji da su oko 15. listopada 1991. u mjestu Ribnjaci neutvrđeni pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a prisilno odveli Dušana Miokovića u štab postrojbe u Društvenom domu u Pakračkoj Poljani, gdje su ga zatvorili i pri tome zlostavljali, mučili i tjelesno povređivali, spajali ga na induktorski telefon, udarali nogom u glavu i tukli ga s užadi. Utvrđeno je da je podnositelj trpio jake bolove tokom svakodnevnog zlostavljanja punih mjesec dana. Uz bol i ozljede, tužitelj je trpio i intenzivan strah za svoj život i zdravlje, svjestan tragične sudbine drugih zatvorenika.
Općinski sud u Bjelovaru, odnosno Stalna služba u Pakracu dodijelila mu je naknadu od 75.000 kuna i to 25.000 za fizičke bolove i 50.000 za strah plus kamate, dok je zahtjev za još 65.000 kuna odbio. Viši sud odluku je prihvatio, ali uz konstataciju da kamate teku od dana donošenja prvostupanjske presude, a ne počinjenja kaznenog djela. Ustavni sud je, pozivajući se na presude Europskog suda za ljudska prava u slučajevima kad nasilje nad civilima čine pripadnici represivnog državnog aparata i težinu zlostavljanja, Miokoviću presudio dodatnih 65.000 kuna odštete, koje niži sud nije prihvatio.
Priča Nikole Miokovića praktički je ista. I on je odveden u Društveni dom u Pakračkoj Poljani, gdje su ga zatvorili, zlostavljali, mučili, spajali na induktorski telefon, provukli mu metak kroz uho, zarezali ga po vratu, tuki nogama i šakama po licu, glavi i ostalim dijelovima tijela, kundakom po rebrima, mokrim konopom… Zbog ozljeda i boli padao je u nesvijest, a liječnička pomoć mu nije pružana. Prvostupanjski sud mu je dodijelio odštetu od 95.000 kuna - 30.000 kuna za fizičke bolove i 65.000 za strah, s obzirom da postoji odgovornost države za štetu nastalu mučenjem osoba koje su bile pod Merčepovim nadzorom. Međutim, baš kao i u slučaju Dušana Miokovića, sud nije u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev od dodatnih 55.000. Ustavni sud je reagirao na tužbu i s obzirom da se nižestupanjski sudovi nisu vodili praksom ESLJP-a dodijelio Nikoli Miokoviću dodatnih 55.000 kuna.
I iz ovih presuda jasno je da zločin počinjen u Zagrebu nad troje obitelji Zec nije bio pojedinačan incident, nego da se radilo o smišljenom i ciljanom iživljavanju nad pripadnicima srpskog naroda. Tome svjedoče i spomenuti detalji zlostavljanja onih rijetkih preživjelih civila. Podsjetimo da su "merčepovci" nezakonito uhapsili 52 osobe, od kojih su 43 ubili, troje se vode kao nestale, a samo šest je preživjelo mučenja.
Na suđenju Merčepu mogli su se čuti čvrsti dokazi da su državna tijela itekako znala što ovaj radi. Zdravko Mustač, jedan od najviše rangiranih u tajnim službama, kazao je da je SIS, tada ga je vodio Josip Perković, uputio dokument s informacijama o "merčepovcima" u rujnu 1991. godine, ukazujući na mučenja, nasilje, iznudu dokaza i slično. Također je rekao da je ta jedinica bila u sastavu MUP-a, ali da je imala "ogromnu autonomiju ponašanja". "Utisak je da je bilo dosta samovlasti i da je sve odudaralo od uobičajene organizacije", rekao je Mustač. I Vrhovni sud u presudi Merčepu kazao je ovako: "Međutim, ni drugi koji su to mogli i morali spriječiti, jer im je to omogućavao njihov politički ili vojni status, nisu ništa poduzimali ili su kod optuženika intervenirali radi oslobađanja pojedinih uhićenika, nezainteresirani za većinu ostalih nezakonito uhićenih i mučenih civila na tom području".
Odlukama Ustavnog suda, koje je donijelo Drugo vijeće pod predsjedanjem Ingrid Antičević Marinović, nije samo donekle ispravljena nepravda, nego je i spriječeno da spor ode na ESLJP u Strasbourg gdje bi šteta za državu bila još veća, s obzirom da su i ovi povećani iznosi na donjoj razini onih što ih za slične slučajeve dodjeljuje taj sud.
