Vlada Andreja Plenkovića financirala je izradu dokumentarca Jakova Sedlara u kojem se negiraju ratni zločini u splitskom vojnom zatvoru Lora. Sudeći po izjavama na premijeri, u financijskoj realizaciji takvog sadržaja vjerojatno je sudjelovalo i više županija, gradova i općina te Hrvatska pošta. Pored toga, Vlada je Sedlaru izdala dozvolu za snimanje kadrova na lokaciji tog bivšeg zatvora. Na koncu, film je premijerno prikazan u kompleksu vojne luke Lora. Najodgovorniji državni protagonisti ovoga skandala su ministri branitelja i obrane, Tomo Medved i Ivan Anušić, ujedno Sedlarovi sugovornici u dokumentarcu.
Film pod nazivom "72. bojna Vojne policije – Istina" bio je središnji trenutak prošlotjedne proslave 33. godišnjice osnutka navedene postrojbe. Obljetnica je u petak, 13. prosinca organizirana na svečanoj akademiji u Domu Hrvatske vojske u vojnoj luci Lora, koja je pod nadležnošću Ministarstva obrane. U prvom redu sjedili su izaslanici premijera, ministara obrane i branitelja, predsjednika Sabora. Došao je i izaslanik gradonačelnika Splita Ivice Puljka.
Novosti su analizirale sadržaj dokumentarca koristeći isječke koji su objavljeni na društvenim mrežama i citate iz teksta novinara Dragana Miljuša na Dalmatinskom portalu. Film koji je zamišljen kao historiografski presjek 72. bojne VP-a najviše je fokusiran upravo na događaje u Lori 1992. godine. U nizu postupaka na hrvatskim sudovima, za mučenje više desetaka civilnih i ratnih zarobljenika pravomoćno je osuđeno osam pripadnika ove postrojbe. Uslijed torture, tri vojnika i dva civila su umrla. U ratni zločin bila je umiješana cijela hijerarhija: od upravnika i njegovog pomoćnika, pa sve do zatvorskih stražara.
"Znam istinu. Ratnog zločina u Lori nije bilo. Prekoračenja ovlasti da, ali ratnog zločina ne. Na svim područjima gdje se vodio obrambeni i oslobodilački rat, pripadnici hrvatske vojske osuđeni su za ratne zločine da bi netko sutra mogao pisati da je Hrvatska stvorena na zločinu", rekao je u dokumentarcu Zlatko Čipčić, predsjednik Udruge veterana 72. bojne VP-a. S odmakom od 32 godine, kamera ga snima dok pokazuje oronule ćelije zatvora u Lori. Stalo mu je da ukaže na skučenost prostora. Optužbe za zločine prkose stvarnosti. Tko bi ih mogao počiniti u ovom mikroambijentu, sugestija je tog prizora.
"Mučili su ih na razne načine", piše u pravomoćnoj presudi Visokog kaznenog suda iz 2022. kojom su povećane kazne Tomislavu Duiću i Emiliju Bunguru. "Skidali su ih do gola, polijevali vatrogasnim šmrkom pod jakim mlazom, te prisiljavali da laju iz pseće kućice..."
Sedlarov sugovornik je i povjesničar Josip Jurčević, koji je na zadnjim izborima u Sabor ušao s liste Domovinskog pokreta. Više od deset godina Jurčević tvrdi da je priča oko Lore produkt specijalnog medijskog rata protiv Hrvatske, političkog progona koji je počeo za vrijeme vlade Ivice Račana, uz ključnu ulogu individua u državnom tužiteljstvu, s naglaskom na Mladena Bajića. Moguće je da je baš zbog ovih tvrdnji tijekom zadnjeg suđenja za Loru obrana optuženog vojnog policajca predložila Jurčevića za stručnog svjedoka. Zahtjev je odbijen, pod obrazloženjem da je irelevantan: nije bio prisutan kad su tamo mučili ljude. Metnuvši ga u film, Sedlar je na neki način nadoknadio propust hrvatskog pravosuđa.
"Svi su pisali da se radi o jednom golemom logoru, a zapravo se radi o maloj pritvorskoj jedinici. Jedan je pokušao pobjeći, našli su ga u grmlju ranjenog", rekao je Jurčević, dodavši da je u predmetu Lora "prvu oslobađajuću i izuzetno kvalitetnu presudu donio sudac Slavko Lozina". "U presudi se zaključuje da su život izgubile dvije osobe, ali i da optuženici nemaju nikakve veze s tim", konstatirao je povjesničar, opisujući tako rad suca čija je presuda srušena zato što je zanemario brojne dokaze i odbio još brojnije svjedoke optužbe. Njegova profesionalna kvaliteta i ponašanje za vrijeme prvog suđenja odavno su svrstani u najsramotnije epizode hrvatskog pravosuđa.
Lozina je, posve očekivano, uvršten u film. Otkriveno je da je 2016. godine poslao poništenu presudu Čipčićevoj udruzi veterana 72. bojne VP-a. "Uz čestitke prilažem po zakonu i božjoj pravdi utemeljenu presudu da vaši pripadnici nisu zločinci, već heroji koji su obranili Lijepu našu. Bog vas blagoslovio. Vaš sudac Lozina", stoji u poruci koju je citirao Dalmatinski portal. U filmu se potom hvali sutkinja koja je u kasnijoj osuđujućoj presudi jedina glasala protiv. Posredno, kude se, imenuju i prokazuju članovi sudačkog vijeća koji su ih osudili.
Sugovornik je i ministar obrane Ivan Anušić. "Niz netočnih teza koje opterećuju hrvatsku državu i hrvatskog vojnika danas se u javnom eteru tumače kao istinite, a nisu istinite. Mnogo stvari nije u potpunosti točno. Manipulira se nekim događajima, u pravilu uvijek na štetu pobjedničke hrvatske vojske. Iz tog razloga sam dopustio da se snimi Lora i da se (kroz) informacije koje u ovom trenutku mogu dati oni (vojni policajci) koji su bili u Lori sazna prava i cjelovita istina o svemu što se događalo u Lori 90-ih", rekao je Anušić, otkrivši tako da je osobno intervenirao kako bi Sedlaru omogućio snimanje bivšeg vojnog zatvora.
Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved pohvalio se Sedlaru da je država oslobodila sve hrvatske ratne zločince, pa i pripadnike 72. bojne, obaveze plaćanja odštete obiteljima njihovih žrtava. Višemilijunska potraživanja prebačena su na teret proračuna Republike Hrvatske. "Vlada ispravlja mnoge nepravde koje su učinjene braniteljima", rekao je Medved.
Propustio je dodati da je njegovo ministarstvo putem prošlogodišnjeg natječaja za audiovizualna djela o Domovinskom ratu platilo i 16 tisuća eura za izradu filma u kojem je sudjelovao. Osim Medvedovom ministarstvu, koji je na prikazivanju filma nazvan "generalnim pokroviteljem", zahvala je upućena i nizu tijela javne vlasti za pomoć u radu udruge i "u realizaciji filma". Neka od njih su Splitsko-dalmatinska županija, Zadarska županija, Grad Sinj, Grad Kaštela, Grad Solin, općine Prgomet, Podstrana, Klis, državna firma Hrvatska pošta, Nogometni savez županije Splitsko-dalmatinske...
U cijeloj ovoj priči nevažan je Sedlar. Nevažni su i veterani koji zdušno brane pravomoćno utvrđene ratne zločin(c)e iz svoje postrojbe. S obzirom na historijat Sedlarovih filmskih uradaka i na javne istupe branitelja oko Lore, od njih se nije moglo bolje očekivati. Važna je ovdje jedino Republika Hrvatska.
Pustiti Sedlarov film u bilo kojoj državnoj instituciji – ili, zapravo, bilo gdje – krimen je sam po sebi. Protiv očiju i ušiju slučajnih svjedoka, faktografije i filmske umjetnosti. Kad se pak iz centralnog i lokalnih proračuna subvencionira njegov dokumentarac u kojem se negiraju ratni zločini, koji se potom premijerno projicira u kompleksu gdje su se zločini dešavali, to je već udruženi kriminalni pothvat.
Sedlarovi sugovornici u dokumentarcu – ministri Tomo Medved i Ivan Anušić (Foto: Matija Habljak/PIXSELL)
Medved je financirao, a Anušić odobrio pristup vojnom mučilištu, očekujući od Sedlara konačno otkrivanje "prave i cjelovite istine". Od čovjeka koji je u filmu "Jasenovac – istina" "utvrdio" da se nije radilo o logoru smrti jedino se mogao očekivati isti oblik "istine" i o splitskom vojnom zatvoru. Žanrovski, i jedan i drugi uradak spadaju u domenu nacionalističke pornografije. Posebno je pritom perverzna scena u kojoj Sedlar snima mjesto zločina s premisom da se zločin nije desio.
"Mučili su ih na razne načine", piše u pravomoćnoj presudi Visokog kaznenog suda iz 2022. godine, kojom je upravitelju zatvora Tomislavu Duiću kazna povećana s osam i pol na deset godina, a zatvorskom čuvaru Emiliju Bunguru s četiri godine i deset mjeseci na osam godina. "Skidali su ih do gola, polijevali vatrogasnim šmrkom pod jakim mlazom, te prisiljavali da laju iz pseće kućice. Svjedok D. navodi da se tijekom boravka u Lori, njemu i drugim zarobljenicima stavljalo oko ušiju žice od induktorskog telefona, te se vrćenjem ručice proizvodila induktorska struja i na taj način bi im se zadavala bol, a njemu osobno to je radio upravnik zatvora Tomislav Duić i još nekoliko stražara.
Svjedok G. navodi da nakon što su smjestili J. tijelo (ubijenog ratnog zarobljenika, op. a.) u sanduk da ga je upravnik Duić pištoljem udario u predjelu lijeve jagodične kosti i istu mu slomio, a potom su im naredili da se vrate u ćelije." U drugim dijelovima presude piše da su jednom zarobljeniku "bila slomljena oba koljena i obje ruke" i da su bili "modri od batina", dok se u samoj optužnici navodi da su "svakodnevno premlaćivani nogama, šakama, gumenim i bejzbol palicama, priključivani na struju, odvođeni na lažna strijeljanja, prisiljavani na bludne radnje..."
Ovakvog sadržaja nema u dokumentarcu. Pojedini primjeri "prekoračenja ovlasti" koji su ipak uvršteni garnirani su podlom manipulacijom. Onaj zarobljenik iz Jurčevićeve izjave koji je "pokušao pobjeći" nakon čega su ga našli "u grmlju ranjenog" zove se Nenad Knežević. U predmetu Lora bio je civilna žrtva. Koristeći pojedine dokumente i izjave, njegovu priču Sedlar ograničava isključivo na bijeg, ranjavanje i otpravak u splitsku bolnicu, nakon čega je preminuo od zadobivenih ozljeda. Iz presude, međutim, postaje jasno da je smrt uzrokovana događajima koje Sedlar prešućuje: torturom što se odvijala u razdoblju između ranjavanja i bolnice. Premda je dvaput ranjen, ozljede su bile "bezopasne po život", piše u presudi Županijskog suda u Splitu iz 2006. godine, koja je potvrđena na Vrhovnom sudu. Prije nego što je odvezen u bolnicu, u stvarnim uzrocima njegove smrti sudjelovalo je svih osam pripadnika 72. bojne koji su pravomoćno osuđeni za Loru.
Nakon što su ga pronašli ranjenog, "vratili su Nenada Kneževića u zatvorski krug gdje su u međuvremenu po pozivu kao pripadnici interventnog voda došli Miljenko Bajić, Josip Bikić, Davor Banić, te upravnik zatvora Tomislav Duić i još neke neutvrđene uniformirane osobe, gdje su ga Miljenko Bajić, Josip Bikić, Davor Banić, Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić, tako ozlijeđenog i dok je ležao na zemlji stali gaziti i udarati rukama i nogama, u nazočnosti upravitelja zatvora Tomislava Duića, te njegovog zamjenika Tonća Vrkića, nanijevši mu više krvnih podljeva po glavi, posebno ispod tvrde moždanice, krvarenje u predjelu velikog i malog mozga, te otok mozga, koje predstavljaju tešku tjelesnu povredu, zatim oguljotine lijevog lakta, koljena, te desne potkoljenice, nagnječenje trbuha s krvnim podljevima potrbušnice s obje strane u bubrežnim ložama, nagnječenje glave, gušterače, a uz to nagnječenje prsnog koša, prijelom od VII do X rebra s lijeve strane, te VII do IX rebra s desne strane, prijelome kostiju u predjelu grudnog koša, teške povrede trbuha i glave opasne po život, od kojih ozljeda je, nakon što su ga u Klinički bolnički centar Split, na smrt premlaćenog odveli istu večer Miljenko Bajić, Josip Bikić i Davor Banić, preminuo 23. lipnja 1992. godine."
Ispostavilo se da je račun za svaki opisani detalj podmirila Republika Hrvatska. Na temelju sudskih odluka, obitelji Knežević iz proračuna je isplaćeno najmanje 750 tisuća kuna odštete. Financiramo zločine koji se nisu desili, mogla bi glasiti maksima izvršne vlasti u Hrvatskoj, koja u isto vrijeme plaća naknadu za zločine u Lori i narative u kojima se zločini negiraju. Vlada tako pokazuje i što misli o sudbenoj vlasti.
Povećavajući zatvorske kazne Duiću i Bunguru, Visoki kazneni sud je u citiranoj presudi iz 2022. godine objasnio da je takva odluka "nužna i pravedna kako bi se njome izrazio odgovarajući prijekor društva prema počiniteljima ovih teških kaznenih djela (ratnih zločina, op. a.) koja protekom vremena ne zastarijevaju te će tako utjecati na ostvarenje generalne i specijalne prevencije".
Preko ministarstva branitelja i obrane, izvršna vlast je zauzela ponešto drugačije stajalište. Financijski je, valja ponoviti, poduprla proizvodnju teze da su ratni zločini nepostojeći, a zatvorske kazne počiniteljima suvišne i nepravedne. Uputila je i "prijekor" u smjeru hrvatskih sudova i najsiroviji prezir prema žrtvama zločina. Dala je usput i adekvatnu lekciju u pravilima ratovanja za buduće vojne kadrove pod upravom ministra Anušića: ratni zločini su zapravo "prekoračenje ovlasti".
"Istina" koju je o trošku Republike Hrvatske i po želji ministra Anušića isporučio Sedlar okrutna je laž. Hrvatska vlada je ovdje nedvojbeni suučesnik na svim razinama: u financijskom, moralnom i političkom smislu. Da se priča zaokruži, potreban je još jedan element: pomilovanje.
"U filmu se navodi kako je zatraženo pomilovanje za osuđene pripadnike i da je predsjednik Zoran Milanović dao usmeno obećanje istaknutom pripadniku udruge da će to biti učinjeno. Zahtjev su potpisali i zapovjednici brigada, na čelu s generalom Antom Gotovinom, a jedini koji nisu stavili svoj potpis su Damir Krstičević i Mladen Markač", piše Dalmatinski portal. Do zaključenja teksta, nismo uspjeli saznati je li Milanović doista obećao pomilovanja.
