Ako ste skloni pucačini, ratnim igrama i općenito zabavi tog tipa, a ne volite trčati po šumi ili se smrzavati po davno spaljenim selima na paintballu, sigurno ste već bili u nekoj od sve brojnijih laser tag igraonica u kojima protivnika, umjesto bojanim kuglicama, gađate laserskim puškama. Jedna od njih je Laser tag arena na Zagrebačkom velesajmu. U ponudi imaju cijeli niz mogućnosti – od proslave rođendana s posebnim pogodnostima za klince uz dobno ograničenje od osam godina preko taktičkog postavljanja različitih zadataka uz obavezno lasersko pucanje do specijalne igre u potpunom mraku za posebne gamere.

Sigurno ste pomislili da su se, eto, i Novosti prodale pa čitaocima podmeću plaćeni promo materijal pod običan tekst ili da smo uobičajeni pacifizam prodali za jedno poslijepodne u areni gdje su nam laserima prosviravali glavu. Ništa od toga. Razlog pisanja puno je ozbiljniji. Spomenuta Laser tag arena nalazi se, naime, u paviljonu 22 Zagrebačkog velesajma, mjestu koje je početkom devedesetih služilo kao mučilište više desetaka srpskih civila od kojih je dobar dio završio na stratištima u zapadnoj Slavoniji pod kontrolom ratnog zločinca Tomislava Merčepa.

Igranje laserskim puškama uglavnom privlači djecu i mlade (Foto: Youtube/Scr)

Umjesto da se barem prigodno obilježi spomen-pločom i da se sadržaj prilagodi tužnoj povijesti ovog objekta kojeg je još 1956. projektirao Marijan Haberle, Uprava ZV-a je u skladu s proklamiranim neoliberalnim tržišnim načelima paviljon iznajmila bez puno brige ni o onome što se u njemu događalo početkom rata, kao ni što se događa sada.

– Na žalost znamo čemu je služio paviljon i da su ovdje bili zatvarani Srbi početkom 90-ih. Doznali smo za to tek kad nas je skupina arhitektonskih stručnjaka zamolila da obiđe paviljon – kaže nam Tomislav Božičević, vlasnik tvrtke Pogodak d.o.o., koja upravlja Laser tag arenom, naglašavajući da ih iz Uprave Velesajma nitko na to nije upozorio, kao što, kako je kazao, od njih ništa ne treba očekivati ni u održavanju ovog starog objekta.

Božičević odriče bilo kakvu povezanost s politikom ili s propagiranjem rata. Dapače, kako kaže, puno ulažu u educiranje, posebno mlađih posjetitelja, koji se znaju zavesti pa čak i ekipama davati imena poput „Ante Pavelić“, „Adolf Hitler“ ili u novije vrijeme „Vladimir Putin“, što strogo zabranjuju, učeći ih da je rat jako daleko od igre i da pretpostavlja prije svega da netko puca u tebe.

- Pitanje zašto paviljon nije obilježen morate postaviti Zagrebačkom velesajmu. Grad Zagreb i ZV bi svakako morali povesti računa o tome – govori Božičević, uspoređujući situaciju u kojoj se našao s onom poduzetnika Mate Rimca koji u Kerestincu, mjestu stratišta u Drugom svjetskom ratu, gradi kampus vrijedan 200 milijuna eura.

Široki asortiman oružja na raspolaganju gostima (Lavandin.tumblr.com)

O onome što se događalo 90-ih u paviljonu 22, gdje je bila stacionirana Merčepova jedinica rezervnog sastava policije koja je nezakonito zlostavljala najmanje 31 civila, od kojih je 23 usmrćeno, redatelj Nenad Puhovski snimio je dokumentarni film.

- Za situaciju sa paviljonom 22 na Zagrebačkom velesajmu paradigmatična je sudbina istoimenog dokumentarca koji sam snimio 2002., a emitiran je na HTV-u, uz proteste nekih braniteljskih udruga, tek desetak godina kasnije i to nakon što je prikazan, kao dokazni materijal, na suđenju Merčepu godinu ranije. Radi se, dakle, još jednom, o „dvije Hrvatske“, dva pisanja i čitanja povijesti, bez obzira na dostupne dokumente i iskaze svjedoka. A oni su, u slučaju „Paviljona 22“, neosporni. Svi sudionici filma (Bajramović, Boljkovac, Juzbašić, Manolić, Merčep, Nobilo, Pupovac, Rubeša, Spajić, Tomac, Trusić, Uzelac, Vekić,) su potvrdili da su u njega dovođeni stanovnici Zagreba, pretežno srpskog podrijetla, ispitivani, neki mučeni a zatim prebačeni u Pakračku poljanu gdje su, neki od njih, i likvidirani. Barem za jednu osobu, Marinu Nuić, zna se da je u paviljonu bila mučena i silovana, te ubijena u Poljani – kaže Puhovski i nastavlja da je prirodno i normalno da, kako se to obično kaže, život ide dalje.

- Posve sigurno ne mislim da bi od paviljona 22 trebalo raditi neki spomenik, organizirati posjete školaraca i slično. To je uostalom, kao što znamo, najčešće – kontraproduktivno. No, mislim da bi sam paviljon trebalo označiti, možda nekom spomen pločom ili sličnim znakom – konstatira Puhovski.

Prisjetio se i dublje povijesti paviljona. U vrijeme dok je snimao film u njemu se održavao dio „Salona mladih“, pa je korišten za razne komercijalne i umjetničke projekte, da bi se na kraju u njega udomila spomenuta igraonica.

- Ne treba djecu opterećivati informacijama o samom paviljonu i njegovoj mračnoj prošlosti, no osnove objektivne i uravnotežene suvremene povijesti sigurno bi pomogle da bude manje uzdignutih ruku kod djece školske dobi, kao što je to ovih dana bilo u Vukovaru s učenicima Osnovne škole Ivan Gundulić u Dubrovniku – zaključuje redatelj, podsjećajući da su maloljetnici pozirali s uzdignutom desnicom.

Kontaktirali smo i Predraga Pavića, jednog od posjetilaca arene.

- Zagrebački velesajam, svojevremeno arhitektonsko čudo, danas je primjer tragedije javnog prostora. Već činjenica da je u objektu koji je projektirao Božidar Rašica smješten karting centar dovoljno govori na koju razinu je svedena nekada najbolja zagrebačka paviljonska arhitektonska baština. Sudbina paviljona 22 dio je šireg problema degradacije ideje urbanog prostora velesajma, ali i odvratna ironija povijesti za koju je odgovoran onaj tko upravlja Velesajmom – govori Pavić, koji je ne znajući pretpovijest paviljona 22, i sam bio gost Laser tag arene.

Naljepnica Inicijative mladih za ljudska prava 2019. godine

Tražeći da se obilježe mjesta stradanja, aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava prije točno pet godina i tjedan dana obilježili su paviljon 22 s naljepnicom ‘Neobilježeno mjesto stradanja. Na ovom mjestu, u proteklom ratu, nad ljudima su vršena neljudska djela. Ne prepuštajući te događaje zaboravu, solidariziramo se sa svim žrtvama. Da se nikad i nikome ne ponovi.“ Tražili su i od Gradske skupštine i tadašnjeg gradonačelnika Milana Bandića da službeno odaju počast nevinim žrtvama, ali odgovora nisu dobili.

Za kraj, ili za početak, potražili smo odgovore od odgovornih u ZV-u i Gradu Zagrebu, ali do zaključenja ovog teksta nismo ih dobili. Do tada tek konstatacija da se Laser tag arenu na svojim stranicama reklamira zagrebačka Turistička zajednica.