Nakon što je u ožujku predstavila dio opusa istaknute vizualne umjetnice mlađe srednje generacije Jasmine Cibic u zagrebačkom MSU-u, nezavisna kustosica Branka Benčić slovensku autoricu – koja godinama živi i djeluje u Londonu, a međunarodnu je afirmaciju stekla 2013. predstavljajući video radom ‘Za našu ekonomiju i kulturu’ deželu na Bijenalu u Veneciji – promovira ovog ljeta u Istri. Dok se u zagrebačkoj Zbirci Richter Cibic od lipnja do rujna predstavlja projektom ‘Izvodeći muzej’, u pulskom MM centru Luka, u sklopu platforme ‘Cinemaniak/Misliti film’, tradicionalno vezane za Pulski filmski festival, mogli smo vidjeti ključne dijelove njezine trilogije ‘Spielraum’ (2015.) – ‘Nacija to voli’ te ‘Srušiti i iznova graditi’, a do druge polovice kolovoza u vodnjanskoj galeriji Apoteka može se pogledati njezin film ‘Paviljon’ (2015.).
Na temelju viđenih radova nameće se zaključak da su glavni interesi Jasmine Cibic arhitektura, teatralizacija i ideo-politika. Arhitektura kao područje umjetničke fascinacije, ali i kao ključan sastojak oblikovanja vlastitih filmova, teatralizacija kao uvođenje kazališnih postupaka u filmski svijet, a oboje prožeto (ironičnom) uporabom ideoloških koncepata 20. stoljeća ključno zainteresiranih za kulturu i umjetnost (primarno arhitekturu kao par excellence reprezentativnu). Projekt ‘Spielraum’ tako se verbalno temelji na montaži fragmenata stvarnih govora političara u rasponu od Mussolinija preko Tita do Reagana, Thatcher i princa Charlesa, čiji se citati lišavaju izvornog konteksta i stavljaju u novi. U ‘Nacija to voli’ riječ je o kontinuiranom monologu žene koja odjećom i držanjem spaja nasljeđe, recimo, pop arta i SF-a na tragu ‘Zvjezdanih staza’ koračajući kroz prostor scenografski osmišljen na istim zasadama, dok su u ‘Srušiti i iznova graditi’ ideopolitički citati raspoređeni na četiri ženska lika (odjećom i držanjem asociraju na poslovne žene današnjice iz područja kulture kao biznisa, ali s blagim retro dodirom), smještena u impresivno monumentalne interijere Palate Federacije u Beogradu, reprezentativnog izdanka (visoko)modernističke arhitekture socijalističke Jugoslavije. Oba filma ističu vlastitu artificijelnost i performativnost, a dojmu teatralizacije pridonosi i činjenica glume na ‘kazališnom’ engleskom britanskih glumica koje je autorica angažirala. ‘Paviljon’ pak, zasnovan na načelno sličnoj poetici, ali značenjski posve jasno usmjeren, donosi interesantnu priču o vezi paviljona Kraljevine Jugoslavije srpskog modernističkog arhitekta Dragiše Brašovana sagrađenog za Svjetsku izložbu u Barceloni 1929. i potom nestalog gotovo bez traga, te nerealiziranog projekta kuće za Josephine Baker znamenitog Adolfa Loosa, a u autoričin asocijativni niz naposljetku biva uključen i slikar Norman Wilkinson koji je u stilu nalik kubističkom radio kamuflaže za ratne brodove.
Za razliku od znatnog broja video artista i eksperimentalnih filmaša čiji su radovi nečitljivi bez da autori objasne svoje namjere, Jasmina Cibic nema takvih problema. Gledatelji ne moraju znati porijeklo teksta koji glumci izgovaraju u njezinom ‘Spielraumu’ i opet će im smisao biti prilično jasan, no važnije od toga – u njezinim se filmovima može osjetilno uživati. Nudi s jedne strane ‘jestivu’ scenografiju i kostime, s druge pretežno hladnu monumentalnu arhitekturu oblikovanu u dosluhu s nasljeđem Kubricka i Antonionija, uvijek suvereno mizanscenski baratajući prostorom i (pokretnim ili statičnim) objektima/izvođačima u njemu. Doista, riječ je o darovitoj i bitnoj umjetnici koju imamo prilike upoznavati u važnim trenucima njezina stvaralaštva, što s obzirom na hrvatsko mjesto na evropskoj kulturnoj mapi nije prečest slučaj.
