Trideset i sedmi Salon mladih, sukladno svojoj brojci koja ne predstavlja znakovit jubilej, ali svjedoči o neizbježnosti te manifestacije za suvremenu umjetnost u zemlji, teče većinom u revijalnom tonu. Pokrenut 1968. godine, u 20. stoljeću arhetipske za poslijeratnu globalnu politizaciju mladih i ne samo njih, Salon mladih je danas ponajprije izložbeno bijenalno događanje kojim organizator, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika u Zagrebu, svake dvije godine u suradnji s kustosima pojedinih Salona i drugim stvaraocima programa donosi, po brojnošću umjetnika, najopsežniji pregled vizualnog stvaralaštva autora do 35 godina starosti, prvenstveno u Hrvatskoj. U Jugoslaviji je Salon mladih bio najstarija manifestacija svoje vrste, i do 1991. je ostao jedna od najznačajnijih; a treba reći da se u najnovije vrijeme veze s bliskim regionalnim projektima grade iznova – primjerice, s i dalje relativno novim Bijenalom mladih u Beogradu, pokrenutim 2021., čiji su organizatori zahvaljujući suradnji između BM-a, HDLU-a i Odjela za kulturu SNV-a posjetili Zagreb u sklopu programa 37. Salona mladih.
Stoga bi se moglo reći da se aktualni značaj Salona mladih očituje u dubljem povezivanju s kolegama, odnosno mogućnostima za razvoj stvarne i svrhovite suradničke mreže među mladim predstavnicima udruženja likovno-umjetničke struke u regiji, te u pregledu stanja umjetnosti mladih čija pouzdanost i relevantnost, naravno, variraju od Salona do Salona. Ono što se unazad više od nekoliko izdanja Salona uglavnom ne problematizira je institucionalni okvir njegove produkcije te karakter i struktura resursa koji su, slijedom toga, na raspolaganju njegovim organizatorima, kustosima i umjetnicima (o kakvima većina drugih sudionika likovnog polja civilne kulture u Zagrebu i Hrvatskoj danas može tek sanjati). Zato je tim veći naglasak na individualnim konceptima kustosa, koji temu centralne izložbe Salona predlažu putem javnog poziva i manifestaciji daju veću ili manju radikalnost sadržaja i prezentacije. Revijalni i natječajni karakter Salona, po definiciji ekskluzivan, sam po sebi pritom ostaje neupitan.
Nipošto nije uputno propustiti jednu od pratećih izložbi, "Situaciju" u selekciji kustosica Lore Rajčić i Ivane Završki. Visoka razina autentičnosti i emotivne hrabrosti umjetnika koji nisu uvršteni u postav centralne izložbe itekako zavrjeđuje pozornost, svijetu umjetnosti unatoč
Za centralnu izložbu 37. Salona, u svim galerijama Doma HDLU-a ili Meštrovićevog paviljona, odabran je prijedlog koncepta kustosa Lovre Japundžića, naslovljen "Pao sat u bunar", što je citat stiha iz dječje igre "Care, care gospodare, kol'ko ima sati?" Odluka HDLU-a da Salon mladih kurira upravo Japundžić je nedvojbeno jako dobra, jer to je kustos koji je proteklih godina, vodeći sa suradnicama programe Galerije Miroslav Kraljević i Galerije Močvara, dokazao svoju visoku profesionalnost, upućenost u kurentna kretanja svijeta umjetnosti, ali i povezanost s međunarodnim kolegama. Pa mada svojim konceptom on ni na koji način ne preispituje revijalni karakter Salona niti temeljne postavke načina reprezentacije umjetnosti na manifestaciji takve vrste, tema protoka vremena i tipova njegove društveno uvjetovane strukturiranosti u društvu koje vremena za opstanak sebe i svijeta više možda niti nema, nesumnjivo je urgentna. I provokativna, tragom lajtmotiva ukorijenjenosti shvaćanja tijeka vremena i na razinama jezika toliko osnovnima poput dječjih brojalica i poslovica, koje sadrže znanja o prirodi svoje zajednice jednako duboka kao i sami njezini mitovi.
Veći dio sudionika centralne izložbe je putem natječaja za izlaganje odabrao žiri u sastavu kustosa, povjesničarke umjetnosti Lee Vene te umjetnika Luke Kedže, Davida Maljkovića i Josipa Zankija. Nekolicinu umjetnika je na sudjelovanje mogao pozvati i sam kustos u skladu sa svojim konceptom. Po sudu ovog kritičara, među potonjima se izdvaja najdojmljiviji rad čitave centralne izložbe, a to je kratkometražni igrano-eksperimentalni film "Lov na zmajice" (2024.) Marka Gutića Mižimakova, nadahnut motivima ZF-romana "Zvijezde u mom džepu" (1984.) afroameričkog gej pisca Samuela R. Delanya. Osmišljen kao poglavlje mita koje može jednako biti smješteno u prošlost ili budućnost, Mižimakovljev film, izrađen dovitljivim oponašanjem fakture analogne slike digitalnim tehnikama, fascinira gledatelja protočnošću svojih slikovitih i osebujnih motiva kakvi, po svoj prilici, izgradnju alternativne obiteljske zajednice bliskih prijatelja izlažu kroz ritam poetski krajnje osjetljive svijesti, bliske protoku mitskog vremena onkraj njegove antropocentrične percepcije. Dizajn filma u dobrom smislu priziva izvorni američki underground film, ponajviše "Lucifer Rising" (1972.) Kennetha Angera, pa ga se može gledati i kao svojevrsnu meditaciju o povijesti filmske alternative i njezinih identiteta. "Lov na zmajice" će svoju kinopremijeru imati na predstojećem Animafestu i ne smije ju se propustiti.
Uspjeh na obodu glavnog događanja – popratna izložba "Situacija"
Nešto mlađa umjetnica Paula Tončić je svojom instalacijom "Ona se igra nožem" (2024.) postigla jedan od vizualnih naglasaka postava u Galeriji Bačva. Njeno poigravanje temom vremena je manje izravno nego kod Mižimakova, a doba koje ju zanima je ponajprije razdoblje odrastanja, čak i predpuberteta, te s time povezano izražavanje djevojačkih identiteta i životnih izbora. Tončić je prikupljala predmete od srebra koji sami po sebi nemaju visoku vrijednost, ali osjećajno rezoniraju s prijelomnim trenucima osvješćivanja ličnosti, vlastitog identiteta i seksualnosti, pa ih je oblikovala u monumentalnu cjelinu kojom dominira reprodukcija slučajno nađene analogne fotografije na aluminijskim pločama, skupa s u njih ugrađenom bižuterijom i knjižicom koja u formi nalik herbariju kompilira njezine ostatke. Najautentičniji sloj rada Paule Tončić je začudni ugođaj zlokobnosti koji prožima spoj naoko potpuno benignih svakodnevnih objekata, što upečatljivo sugerira bazičnu neukrotivost bujajuće ženskosti, usprkos središtima društvene moći na čijoj strani vrijeme naoko vječito stoji.
Umjetnik koji je najviše postigao uzornim postavljanjem svoga rada u Galeriji Proširenih medija, kipar je Tomislav Hršak. Njegovu ready-made instalaciju "Ode godina" (2023.) čini samo jedna stara automobilska guma, uparena s duhovitom legendom, kojom umjetnik bilježenje neumoljivog tijeka vremena vrši mahom periodičnom promjenom guma na svojim vozilima. Ponovno je prisutna mitska interpretacija motiva, ali je u Hršakovoj izvedbi mitsko ili božansko vrijeme radikalno, no opet opušteno uzemljeno, videći trošenje izgrađenog okoliša, i nas samih s njim, kao neizbježan ishod povijesti kojem se vjerojatno čak iluzorno opirati. Iza čovječanstva i civilizacije bi lako mogla ostati samo pokoja automobilska guma. No iza 37. Salona mladih će nesumnjivo ostati i ovaj umjetnički rad, koji je svojom pozicijom na rubu kružne provalije od Galerije PM do Galerije Bačva spontano i s pravom postao njegov zaštitni znak.
Zaključno, premda je ovaj tekst koncentriran na centralnu izložbu "Pao sat u bunar", koja se može vidjeti do 16. lipnja, nipošto nije uputno propustiti jednu od pratećih izložbi, "Situaciju" u selekciji kustosica Lore Rajčić i Ivane Završki, koja je otvorena kasnije, a jednako traje u Arheološkom muzeju i Galeriji AMZ-a te Galeriji Art&CeRZe. Također vrlo visoka razina autentičnosti i emotivne hrabrosti nezanemarivog broja pojedinih radova među umjetnicima koji nisu uvršteni u postav centralne izložbe itekako zavrjeđuje pozornost, svijetu umjetnosti unatoč, i svim njegovim ograničenjima.
