Amir Ćoralić Pango u decembru 1993. godine bio je pripadnik Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna kada je sa još jednim vojnikom oteo dvije maloljetne djevojčice (14 i 15 godina) iz njihove kuće kod Cazina. Odveli su ih izvan grada, gdje su jednu silovali, a drugu seksualno zlostavljali. Obje su preživjele, jedna od njih je prijavila zločin insistirajući na procesuiranju Ćoralića kojeg je identifikovala. Pravnu podršku u tome joj je pružio ogranak organizacije TRAJL Internešnal u BiH, a 2015. podignuta je optužnica i raspisana potjernica za Ćoralićem koji je tada živio u Švicarskoj. Suočen sa mogućnošću hapšenja i procesuiranja u Švicarskoj, optuženi se odlučio predati bosanskim vlastima, priznati krivicu i platiti odštetu žrtvi u zamjenu za skraćivanje zatvorske kazne.

Slučaj je preuzeo Kantonalni sud u Bihaću. U oktobru 2015. Ćoralića je osudio za ratni zločin silovanja na godinu dana zatvora, uzimajući u obzir olakšavajuće okolnosti (sam se predao, priznao je zločin). Naloženo mu je da žrtvi isplati oko 30.000 eura, što je i uradio, da bi potom otkupio i zatvorsku kaznu za oko 18.000 eura, odnosno oko 50 eura po danu.

Ćoralić je samo jedan od zasad 14 osoba koje su osuđene za ratne zločine u BiH, među kojima je nekolicina silovatelja, a koje su iskoristile mogućnost otkupa zatvorske kazne. Zakon u Federaciji BiH i Distriktu Brčkom omogućuje otkup do jedne godine zatvora. Sličan zakon postoji i u Republici Srpskoj (tamo je dan zatvora oko 25 eura), ali dosad ga nitko nije koristio.

Činjenica da se optuženima izriču relativno blage kazne i mogućnost otplate zatvorske kazne "umanjuje težinu ratnih zločina i stvara osjećaj nepravde kako za žrtve i njihove porodice tako i za društvo u cjelini", upozoravaju iz bosanskohercegovačkog ogranka TRAJL-a.

- Takva praksa stvara dojam da zločinci mogu izbjeći sankciju ako si to mogu priuštiti - kaže Kenan Sadović, pravni savjetnik TRAJL-a i dodaje da je ona ne samo moralno opasna nego i šalje problematičnu poruku da se kršenje ljudskih prava može opravdati novcem, čime se podriva povjerenje u pravosuđe.

Blage kazne za ratne zločince u BiH omogućene su nakon što je Evropski sud za ljudska prava 2013. na osnovu slučaja koji su pokrenula dvojica osuđenih zaključio da sudovi u BiH ne mogu primjenjivati krivični zakon donesen 2003. godine, nego onaj koji je na snazi bio tokom rata, dakle Krivični zakon SFRJ iz 1976., a on propisuje znatno niže kazne. Za teška krivična djela propisano je minimalno pet godina, ali sudovi mogu izreći i blažu kaznu ako optuženom uvaže olakšavajuće okolnosti. Baš to se najčešće dešava u suđenjima za ratno silovanje, gdje se u prosjeku izriču kazne od 3,5 godina. Ratno silovanje kažnjava se jednako kao nanošenje lakše tjelesne ozljede, krađa manjeg iznosa, ugrožavanje sigurnosti ili nesavjestan rad.

Gorana Mlinarević, pravnica i istraživačica iz Sarajeva koja godinama prati suđenja za ratne zločine, kaže kako je "činjenica da se sudovi pretjerano ne osvrću na preživjele i njihove stvarne živote" bolno saznanje.

- Sudovima su preživjeli interesantni u mjeri u kojoj im mogu poslužiti kao dokaz u postupcima, sve ostalo je manje relevantno - ističe Mlinarević, dodajući kako se zadnjih godina, na insistiranje organizacija civilnog društva, koristi odredba da se u krivičnim postupcima žrtvama dodijeli i kompenzacija, često samo na razini simboličnog.

- Ovakav odnos stvara nezadovoljstvo i razočaranje kod preživjelih i od nekih, nažalost, pravi podložne subjekte za manipulaciju u dnevnopolitičke svrhe - zaključuje Mlinarević.

U Hrvatskoj ne postoji mogućnost otkupa kazne. Zakon o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji daje mogućnost osobama osuđenim na kaznu dugotrajnog zatvora da 20 godina nakon izdržane kazne zatraže rehabilitaciju, odnosno da im se kazna briše iz dosjea. Ove bi godine tu mogućnost mogli iskoristiti Tihomir Blaškić, osuđen pred Haškim tribunalom za zločine počinjenje 1993. u srednjoj Bosni gdje je bio komandant HVO-a, i Mirko Norac, koji je osuđen pred hrvatskim sudom u predmetu koji mu je prepustio Haški sud zbog zločina počinjenih u Medačkom džepu 1993. Podnesu li zahtjev Ministarstvu pravosuđa i on bude prihvaćen, njihov dosje se briše i oni bilo koga tko ih nazove ratnim zločincima mogu tužiti za klevetu. Zakon ne razlikuje ratne od drugih zločina, na što je više puta ukazivano.

Mogućnost otkupa kazne ne postoji ni u Srbiji, a nema ni mogućnosti rehabilitacije kao u Hrvatskoj. No u Srbiji je lani aktivistkinji za ljudska prva Aidi Ćorović izrečena novčana kazna od oko 850 eura zato što je jajima gađala mural osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Ćorović je odbila platiti ovu kaznu, zaprijećeno joj je zatvorom, no na dan kada je trebala biti privedena skupljen je novac u akciji solidarnosti i kazna je plaćena.

Mlinarević ističe da je, unatoč negiranju presuda i činjenica utvrđenih na suđenjima za ratne zločine, priličan broj počinitelja ratnih zločina, posebno u BiH, procesuiran.

- Brojni ratni zločinci su završili u zatvoru pa je tako barem djelimično pokazano da nema mjesta apsolutnoj nekažnjivosti, što je bio slučaj u većini ratova nakon Drugog svjetskog, i da svako, bez obzira na poziciju koju obnaša tokom rata, ne samo da snosi odgovornost da ne čini ratne zločine, već ima i obavezu da spriječi činjenje ratnih zločin - zaključuje ona.

Procesuiranje ratnih zločina i saradnja sa Tribunalom bili su preduslov državama iz regije za pristup EU-u. U BiH je međunarodna zajednica pokrenula promjene zakona, uspostavu specijalnih sudova i tužilaštava za ratne zločine te izgradnju zatvora za osuđene. Istrage i sudski postupci još traju, a u TRAJL-u ukazuju da u BiH ima još puno posla.

- Pored problema otkupa zatvorskih kazni i niskih zatvorskih kazni za ratno seksualno nasilje, postoje brojni drugi problemi kao što su naplate sudskih troškova u slučajevima zastare, neefikasna strategija za procesuiranje ratnih zločina, nedostatak kontinuiranih mjera zaštite identiteta svjedoka u građanskom postupku. Sve to stvara ozbiljne prepreke u postizanju pravde za preživjele i njihove porodice i stoji na putu procesa pomirenja. Potrebne su hitne promjene - kaže Kenan Sadović.

Prošle godine je Ured povjerenice Vijeća Evrope za ljudska prava Dunje Mijatović izdao izvještaj "Suočavanje s prošlošću za bolju budućnost" u kojem se konstatuje kako "neuspjeh da se u potpunosti suprotstave ratnim zločinima i osnovnim uzrocima sukoba iz 1990-ih i dalje ima razorne posljedice po poštovanje ljudskih prava, vladavinu prava i socijalnu koheziju". Naveli su da se nazadovanje u procesu suočavanja sa prošlošću "poklapa sa negativnim trendovima u oblasti ljudskih prava" kao što su porast govora mržnje, negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. "To na kraju prijeti teško stečenom miru", zaključuje se u izvještaju.