TAJKUN; jedna od središnjih figura, zaštitni znak pretvorbe, amblematski lik tranzicijske ekonomsko-društvene elite. Prema Wikipedijinim izvorima, pojam potječe iz starojapanskog jezika s kineskim podrijetlom (taikun) i označava ‘velikog gospodara/princa’ ili ‘vrhovnog komandanta’, a od 19. stoljeća udomaćio se u engleskom jeziku (tycoon) kao referenca na menadžere, bogate industrijalce i poslovne ljude.
U slučaju naše regije riječ je o pojedincima i/li obiteljima – dobro umreženim i interesno povezanim s ostalim akterima društvene moći, posebice s političkim kompradorskim elitama – koji su protežirani u privatizacijskim procesima započetim u ranim 90-im te su posljedično stekli veliko bogatstvo i utjecaj, ali često bez većeg društvenog ugleda u očima šire populacije. Prema zamisli prvog hrvatskog predsjednika o Hrvatskoj kao zemlji s dvjesto bogatih obitelji (na drugoj je strani obični puk, ciničnom metaforom nazvan ‘stokom sitnog zuba’), odabrane pojedince i obitelji dopala je prilika za neslućeno bogaćenje u iznimno kratkom historijskom periodu pretvorbe nekad društvenog u državno, a potom u privatno vlasništvo, sve pod egidom navodne neminovnosti prvobitne akumulacije kapitala.
Jedan od simboličkih vrhunaca, odraz istinske naravi tranzicije ovih društava vezan je uz tajkune. Naravno, riječ je o propadanju najveće tranzicijske kompanije u Hrvatskoj i regiji – Agrokoru, započetom u ožujku 2017., na čije će se epiloge čekati još godinama, ako ih ikada i bude. Odgovornost nosivih društvenih aktera – zakonodavnih i izvršnih političkih garnitura u tranziciji koje su stvorile zakonske i praktične okolnosti za nastanak jednog takvog tajkunsko-monopolističkog giganta kojemu je omogućeno kreiranje ucjenjivačke pozicije spram ostatka društva, te mainstream medija koji su takve procese često pratili s neoprostivom, interesno motiviranom snishodljivošću, poltronstvom spram bogatih i moćnih, kao i groteskno-degutantnom glorifikacijom lika i djela najvećeg hrvatskog i regionalnog tajkuna (ali i ‘omiljenog’ oglašivača) Ivice Todorića, u vidu životno-stilskih konstrukcija o manirama ‘uspješnih i poznatih’ – neizmjerna je i ostat će kao zalog nekih budućih istraživanja o prijeporno važnim mjestima u povijesti naše tranzicije.
Od takvih medijskih konstrukcija možda su odvratnije samo one koje su slijedile podignutu optužnicu protiv istog tog Todorića u jesen 2017., a koje su se u produkciji istih tih medija sladostrasno, s jedva prikrivenim nekrofilnim užitkom, posvetile sadističkoj praksi cipelarenja posrnulog tajkuna.
