"Ideja o kupovanju stvari, o igri s novim stvarima, novim automobilima, dizajnerskim cipelama, ogromnim televizorima, stanovima koji gledaju na jug, zlatnim pametnim telefonima, ljetovanju u Hrvatskoj, lažnim iranskim tepisima", riječi su to Alaina Badioua u knjižici njegovih eseja naslovljenoj "Stvarni život" (fra. La vraie vie). Badiou ih navodi u kontekstu razrade aktualnih fenomena koje razumije kao posljedicu suvremenih procesa protegnute adolescencije i društvene infantilizacije.

Za nas je pak, u kontekstu ove rubrike, citat zanimljiv iz jasnog razloga koji bismo mogli formulirati u vidu pitanja: kako i zašto se Hrvatska, s naglaskom na iskustvu ljetovanja, našla na arbitrarnom autorskom popisu konzumerističko-hedonističkih imaginarija suvremenosti, rame uz rame sa željama da se kupe nove dizajnerske cipele i novi automobil, popije kava na balkonu stana s južne strane, bosih nogu prošeta po podu na kojem su iranski tepisi, pa makar i lažni?

I je li možda čudno, ili ipak ne, da je jedna država svedena na status potrošačkih drangulija, naprosto ubačena u svojevrstan konzumeristički melting pot i tamo pomiješana s bižuterijom, pozicionirana u vrijednosni rang stvari poput televizora i telefona? No što ako se čuveni francuski filozof nije zaigrao, netko bi možda mogao pomisliti i da je pomalo pretjerao, kada je naveo iskustvo ljetovanja u Hrvatskoj baš u takvom kontekstu? Štoviše, nije li Badiou na tom mjestu nakratko progovorio poput performativne figure nekog hrvatskog političara iz izvršne vlasti, recimo ministra turizma ili čak premijera države?

Mi bismo rekli da je filozof upravo izveo gestu dosljednog čitanja i interpretacije predmeta svoje analize. Ne smije i ne može nas, naime, iznenaditi spominjanje Hrvatske u kontekstu kakav je navedeni, jer je u recentnoj društveno-povijesnoj i ekonomsko-političkoj praksi dugoj nekoliko desetljeća učinjeno ama baš sve kako bi se proizvele konotacije poput spomenute.

Gradovi i mjesta na obali s ove strane Jadrana, temeljito su i sistematično razvlašteni od bilo kakve proizvodnje i industrije izuzev one turističke – a takvih je proizvodno-industrijskih kapaciteta bilo napretek – dok su tamošnji stanovnici, sada već nekoliko generacija, lišeni bilo kakve radne perspektive osim turističko-rentijerske i servisno-ugostiteljske.

Istovremeno je oglašivačko-marketinški agitprop – obilato financiran državnim novcima na financijsko zadovoljstvo medijskih mogula u čijim su privatnim rukama komunikacijski alati za takve promidžbe – odrađivao svoj dio posla. Ta sjećamo se valjda svi onih legendarnih reklamnih krilatica namijenjenih inozemnim tržištima, "mala zemlja za veliki odmor" ili "Mediteran kakav je nekad bio". Je li stoga Hrvatska doista uljez na Badiouovom popisu potrošačkih imaginarija?