Ima par tjedana otkako smo na ovim stranicama najavili 1100. godišnjicu Hrvatskoga kraljevstva. Da podsjetimo: čitave 2025. godine, nizom državno sponzoriranih predstava, koncerata, predavanja, oratorija, konferencija, filmova, svega, svačega i još ponečega, obilježavat će se okrugla obljetnica krunidbe kralja Tomislava na Duvanjskom polju, povijesnog događaja specifičnog po tome što se u povijesti nije dogodio. Ili barem novija historiografija za njega nije pronašla dokaza.
Ali nema veze: ovih dana, medijski razglašenom izložbom "Duvno polje – kraljevsko prijestolje: Suvremena interpretacija predaje o krunidbi kralja Tomislava" u zagrebačkom Etnografskom muzeju (12. februara – 23. marta), uz suorganizaciju Udruge za očuvanje i promicanje tradicijske kulture u BiH "Stećak", sa sve visokim pokroviteljstvom Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH i Hrvatskoga narodnog sabora BiH, uz sudjelovanje eminentnih stručnjaka, započela je velika proslava ničega. A u međuvremenu – između naše najave i aktualne izložbe – oglasio se izvjesni Luka Šarić, novinar portala Narod.hr, revoltiran time što smo puki izostanak povijesnih dokaza da je krunidbe bilo proglasili dokazom da krunidbe nije bilo.
"U samom uvodu svog 'istoriografskog' djela, Postnikov iznosi apsolutni sud – krunidba se uopće nije dogodila", duhovit je naš Šarić jer, shvaćate, Postnikov piše u tjedniku srpske manjine, znači da govori srpski, shvaćate, znači "istoriografija", haha. "Jednostavnom logikom", uozbiljuje se međutim brzo kolega, "uzevši u obzir da postoji i pučka predaja, kao što se ne može sa sigurnošću reći da se krunidba definitivno nije dogodila, jer riječ je o događaju otprije 1100 godina, isto se tako ne može isključiti da se – dogodila." Nadam se da još uvijek shvaćate.
Ja, recimo, imam izvjesnih problema s razumijevanjem ovog, hm, krunskog dokaza. Raspetljamo li Šarićevu tautološku papazjaniju – ne može se reći da se krunidba nije dogodila, ergo ne može se reći da se krunidba nije dogodila – preostaje, izgleda, samo još da shvatimo zašto se ne može reći da se krunidba nije dogodila. A ne može se – ispravite me ako griješim – "jer je riječ o događaju otprije 1100 godina".
Tu su još izlošci pod nazivima "Kruna kralja Tomislava", proizvod trgovačkog obrta Nicky iz Zagreba, zatim "Žezlo i mač kralja Tomislava", "Čizme kralja Tomislava", "Plašt kralja Tomislava", "Kostim kralja Tomislava"... Ništa od svega toga s kraljem Tomislavom nema ni najmanje veze, ali – shvatili ste već – nema ni veze što nema veze
Čeličnom logikom rasturio je tako Luka Šarić ne samo maliciozne konstrukcije mrzitelja svega hrvatskog, poput autora ovog teksta, nego, onako usput, i kompletnu historiografiju, istoriografiju ili kako god je već želite zvati. Tek sada, čini se, razumijemo zašto kolega zapravo "istoriografiju" stavlja pod navodne znakove: ne zato što je riječ srpska, nego zato što je kompletna znanstvena disciplina naprosto besmislena. Šta će nam nauka o prošlosti kada ionako ne možemo znati šta se dogodilo prije 1100 godina? Šta će nam dokazi da je nečega bilo, ako nema dokaza da nečega nije bilo?
Tu su još izlošci pod nazivima "Kruna kralja Tomislava", proizvod trgovačkog obrta Nicky iz Zagreba, zatim "Žezlo i mač kralja Tomislava", "Čizme kralja Tomislava", "Plašt kralja Tomislava", "Kostim kralja Tomislava"... Ništa od svega toga s kraljem Tomislavom nema ni najmanje veze, ali – shvatili ste već – nema ni veze što nema veze
Prava je šteta što Šarić pritom zastaje samo na krunidbi, jer toliko je toga što ne možemo znati. Ne možemo, recimo, znati da Tomislav prije 1100 godina, tek krunisan, nije ustao sa svoga prijestolja, pa pred okupljenim mnoštvom isukao mač i povikao – nemam pojma – "Živjelo oružano bratstvo hrvatskog i srpskog naroda! Živjela braća Srbi!" Vi ćete sada možda reći da se ja opet zajebavam s hrvatskim svetinjama, i to još po srpskim novinama, ali kolega Šarić odmah će mi priskočiti u pomoć i objasniti vam da, naprosto, ne možemo znati da kralj Tomislav nije upravo to uskliknuo.
Pogotovo jer je, igrom slučaja, protiv neprijatelja zaista vojevao rame uz rame s braćom Srbima, pa je zato prethodna okrugla godišnjica njegove navodne krunidbe, održana 1925. godine, bila organizirana pod visokim pokroviteljstvom Nj. V. Aleksandra I. Karađorđevića Ujedinitelja, koji će u znak sjećanja na svoga prethodnika čak i vlastitom sinu dati ime Tomislav, dok će originalnom Tomislavu onaj spomenik ispred zagrebačkog kolodvora iz istog razloga nakon Drugog svjetskog rata postavljati jugoslavenski komunisti. Ali dobro, to je već neka druga – kako smo ono rekli – interpretacija predaje, o kojoj tokom čitave ove nove, 1100. obljetnice nećete čuti ništa...
Nego, izložba. Ne bih vas, naime, uopće davio konačnim obračunom kolege Šarića sa znanstvenom historiografijom kao takvom da neki dan, šećući među eksponatima u Etnografskom muzeju grada Zagreba, nisam shvatio: ono što mi je izgledalo kao tautološka papazjanija novinara portala Narod.hr, kao psihodelično-paralogički pokušaj da se izostankom povijesnih dokaza dokaže da povijesni dokazi ničemu ne služe, zapravo je misao vodilja ove izložbe.
Na ulazu u izložbeni prostor dočekuju vas tako velika platna s fotografijama zgodnog muškarca pod krunom i ratnom opremom. Vi ćete možda reći da nema povijesnih dokaza da je kralj Tomislav izgledao poput seksi manekena sa stranica Cosmopolitana, ali – odgovorit će vam odmah stručni tim izložbe – nema dokaza ni da nije. Dolazite zatim do impozantnog "Prijestolja kralja Tomislava", rada akademskog kipara Ilije Jakobušića, koje se sastoji od "prostranog sjedišta za kralja u čijoj pozadini se diže vertikalna monofora sa zabatnim završetkom u čijem se središtu nalazi križ upisan u kružnicu, flankiran sa strana po jednim cvijetom", plus dva oveća pauna.
Vi ćete možda reći da nije sačuvan nijedan materijalni dokaz postojanja Tomislavovog prijestolja, a kamoli dokaz da je prijestoljem dominirala vertikalna monofora, a kamoli da je monofora završavala zabatom, a kamoli da ju je pritom ukrašavao flankirani križ i kamoli da su se nad svime time šepurila dva pauna, ali – odgovorit će vam odmah akademski kipar – dokažite da nije postojao, dokažite da nije dominirala, dokažite da nije završavala, dokažite da je nije ukrašavao i dokažite da nije bilo onih ptičurina.
Vidite, eto, kako historiografija umije biti varljiva. I tako dalje, i tako dalje, sve dalje od posljednjeg dodira sa stvarnošću: tu su još izlošci pod nazivima "Kruna kralja Tomislava", proizvod trgovačkog obrta Nicky iz Zagreba, zatim "Žezlo i mač kralja Tomislava", "Čizme kralja Tomislava", "Plašt kralja Tomislava", "Kostim kralja Tomislava"... Ništa od svega toga s kraljem Tomislavom nema ni najmanje veze, ali – shvatili ste već – nema ni veze što nema veze.
Odnosno, riječima predsjednika Hrvatskoga narodnog sabora BiH Dragana Čovića na svečanom otvaranju izložbe: "Uvjeren sam da, koliko god se trudili ići u povijest, ne možemo istražiti sve što jesmo, ali mitologija i predaja na neki način dale su nam mogućnost da, uz suvremene tehnologije koje danas imamo, svjedočimo 1100. obljetnici kralja Tomislava." Do sada već, računam, sve skupa izvrsno shvaćate: koliko god se mi bavili poviješću, ne možemo doznati šta se ustvari dogodilo, a kamoli šta nije, pa zašto onda ne otpisati čitavu tu historiografsku gnjavažu, istraživanja i dokaze, zašto ne uzeti malo drevne mitologije, malo suvremene tehnologije i – voilà – već "na neki način" svjedočimo Tomislavovoj krunidbi na Duvanjskom polju, bilo nje ili ne.
Ako je kolega s portala Narod.hr svojom eutanazijom historiografije ustvari najavio moto zagrebačke izložbe, da zaključimo, onda izložba "Duvno polje – kraljevsko prijestolje" zapravo sažima sukus svake nacionalne mitologije. Tamo, u davnoj prošlosti, gdje počivaju naši utemeljujući mitovi, gdje se začinje sama opstojnost nacionalnog bića, nikada nije bilo ničega. Aktualnoj izložbi, kao i kompletnom programu 1100. godišnjice Hrvatskoga kraljevstva koja je pred nama, možemo zahvaliti na tome što je angažirala vodeće znanstvene i kulturne institucije, muzejsku struku, povjesničare i kustose, doktore nauka i akademike, trgovački obrt Nicky iz Zagreba i ugledne umjetnike ne bi li nam zorno demonstrirala kako se država svim svojim sredstvima i svim svojim silama trudi oko tog ničega.
E da, skoro zaboravih, angažirala je i onog manekena. Čovjek se, inače, zove Josip Tabak i stvarno se, nisam vas zajebavao, pojavio na stranicama hrvatskog Cosmopolitana. Osim modelingom, bavi se arheologijom, glumom, fotografijom, digitalnim marketingom i brendingom, kaže njegova službena stranica koja nas obavještava još i da Josip trenutno živi u Dublinu. Ne znam za vas, ne znam za kolegu Šarića, ne znam za autore aktualne izložbe, ali bolji komentar "suvremene interpretacije predaje o krunidbi kralja Tomislava" do sada nisam čuo: čovjek koji krunisanog kralja Tomislava interpretira, čovjek koji dakle sasvim doslovno utjelovljuje utemeljujući mit hrvatskog nacionalnog bića, spakirao je kofere i zbrisao u Irsku.
