Širenje uvjerenja da se u rodilištima Jugoslavije provodio organizirani kriminal trgovine novorođenčadi koja je proglašena umrlom podržavaju medijski izvještaji o inicijativama roditelja koji traže informacije o statusu svoje djece. "Nestala djeca" je najblaži i najkorektniji izraz koji se koristi u naslovima novinskih priloga o ovoj temi, ali su jednako česte i formulacije koje temu guraju prema senzacionalizmu, crnoj kronici i teorijama zavjere.
"Stravični slučajevi" (Večernji list), "Za 40-ak godina nestalo pola milijuna beba iz rodilišta?" (Nova TV), "Evo kako su u vrijeme bivše Jugoslavije i godinama nakon iz rodilišta nestajale bebe" (Slobodna Dalmacija), "Šokantno: Babica otkrila kako su se krale i prodavale bebe u bivšoj Jugoslaviji!" (Radio Sarajevo), "Krađa beba u Jugoslaviji i dalje pod velom misterije" (B92) itd. Kako vidimo, ne radi se o opskurnim portalima, već o srednjostrujaškim medijima u kojima se šokantni podaci objavljuju bez referenci na pouzdane izvore.
U njima se npr. može pročitati da je u Srbiji u posljednjih četrdeset godina ukradeno oko deset tisuća djece, da su ona prodavana po cijeni od 15 do 45 tisuća eura i da su na taj način zarađene "stotine milijuna deviza", a desetinama tisuća ljudi zauvijek su uništeni životi. Ni za jednu ovu brojku ne postoji potvrda, a novinari se pozivaju na nepoznate "izvore u udrugama roditelja".
Branka Fresl odlučila je istražiti što se dogodilo s njenim bratom rođenim 1975. Tri dana nakon rođenja proglašen je mrtvim, majci nije dozvoljeno da vidi tijelo, obitelji da obavi ukop. Nedavno joj je rečeno da bolnica nema nikakvu dokumentaciju
Koliko su takve vijesti zapaljive za traumatizirane obitelji govori i Zagrepčanka Branka Fresl koja je kontaktirala Novosti nakon što je pročitala sličan novinski tekst i ponadala se da je otkrila pozadinu obiteljske tragedije.
- Šokirala sam se kada sam vidjela tekstove, pomislila sam – da nije i moj brat ukraden? Moja mama je 1975. godine u sedmom mjesecu trudnoće rodila sina teškog 1760 grama, koji je tri dana kasnije u bolnici Sv. Duh u Zagrebu (tada Opća bolnica Josip Kajfeš, op. a.) proglašen mrtvim, a da joj to nitko od osoblja nije direktno rekao, niti su joj dozvolili da vidi tijelo i da obitelj obavi ukop. Vijest joj je javio moj otac, koji je zbog svega napravio veliki skandal pred svima u bolnici, no to je potpuno zataškano - izjavila je Fresl u prvom kontaktu.
Odlučna da istraži što se dogodilo s djetetom i postoje li dokazi da je zaista mrtvo, Fresl je 2. listopada 2023. godine poslala prvi dopis upravi KB Sv. Duh, pozivajući se na odredbu Zakona o zaštiti prava pacijenata prema kojoj i sestra preminule osobe ima pravo na medicinsku dokumentaciju. U dopisu je tražila dokumente o toku poroda, liječenju djeteta, obdukcijski nalaz, potvrdu o smrti i o mjestu ukopa. Gotovo mjesec dana kasnije, 30. listopada, iz bolnice je na mobilni telefon nepoznata muška osoba nazvala njezinu majku i ne predstavivši se kazala da bolnica ne posjeduje dokumentaciju o djetetu.
- Mama je u ozbiljnim godinama i to ju je jako potreslo. Izgubila je svaku nadu da će naći mjesto gdje je njezino dijete sahranjeno - kaže Fresl, koja je nakon toga bolnici poslala novi dopis.
- Navela sam da sam se bolnici obratila službeno i da očekujem službeni odgovor, umjesto da nepredstavljena osoba pozivom uzrujava moju majku koja, uostalom, ništa od njih nije tražila. Navela sam da u odgovoru očekujem objašnjenje zašto bolnica nema traženu dokumentaciju i upoznavanje s aktima koji reguliraju postupanje u ovakvim slučajevima, kao i upute kako mogu doznati gdje je tijelo. Nakon toga sam dobila odgovor u kojemu stoji, citiram, "izvješćujemo Vas da predmetnu dokumentaciju na Klinici za ginekologiju i porodništvo nemamo" - govori Fresl.
Branka Fresl (Foto: Privatna arhiva)
Konačno, u Matičnom uredu Črnomerec dobila je rodni list s krivo upisanim vremenom rođenja djeteta, ali i smrtni list, pa je mogla zvati Gradska groblja Zagreb. Službenica joj je rekla da oni nemaju podatke o umrloj djeci i bez ustručavanja dodala da je tijelo sigurno tretirano kao medicinski otpad. Nakon toga Fresl se obratila Ministarstvu zdravstva i Uredu za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom Grada Zagreba (Sv. Duh još je uvijek gradska bolnica, op. a.) s molbom da je upute u zakonske procedure i njezina prava. Gradska služba joj uopće nije odgovorila, a iz Ministarstva zdravstva je 16. siječnja stigao mail kojim se traže podaci o majci djeteta i objašnjenje na što se Fresl "zapravo pritužuje". Kada je ponovila da iz bolnice nije mogla dobiti dokumentaciju o rođenju, smrti i mjestu ukopa brata, ni informacije koja su njezina prava u ovakvoj situaciji, konačno su joj poslali dopis u kojem ravnatelja bolnice Sv. Duh pozivaju da "izravno odgovori gospođi Fresl" i o tome izvijesti ministarstvo (?!).
Dezorijentirana komunikacija uprave bolnice i Ministarstva zdravstva potvrđuje da je legalnost procedura u ovakvim slučajevima u sustavu zdravstva nevažno pitanje i da mnogi vjerojatno ni ne znaju što zakoni propisuju i koja su prava pacijenata kada se oni prekrše. U Srbiji je to, podsjetimo, 2010. godine potvrdio tadašnji ombudsman Saša Janković u iznimno pedantno sastavljenom izvještaju o tzv. nestaloj djeci, nakon što su timovi stručnjaka utvrdili da u bolnicama nisu mogli odgovoriti na pitanja kako postupaju u slučaju smrti novorođenčeta i temeljem kojih zakona i pravilnika.
Prema Jankovićevom izvještaju, koji se temelji na mnogobrojnim iskazima liječnika, primalja i ostalog bolničkog osoblja, na odjelima ginekologije se postupalo prema lošim običajima, a ne prema za to važećim aktima (Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Pravilnik o načinu i postupku za utvrđivanje vremena i uzroka smrti, za obdukciju leša, kao i za postupanje s odstranjenim delovima ljudskog tela, op. a.). Vođeni neznanstvenim, paternalističkim stavom da je za rodilje psihološki opasno ako vide svoju djecu, ženama se uskraćivalo zakonsko pravo na identifikaciju i ukop djeteta, lažno tvrdeći da je to obaveza bolnice. Nakon toga su, opet nelegalno, s tijelima djece postupali kao s medicinskim otpadom.
Bolnica potvrđuje da nema dokumentaciju u slučaju Fresl (Foto: Privatna arhiva)
To je najvjerojatniji razlog zašto su često naknadne potrage obitelji za podacima o uzroku smrti i mjestu ukopa završavale suočavanjem s time da podataka nema, iz čega su se granale mnoge nedokazane teorije i sumnje. Na mnogim odjelima ginekologije nisu vrijedili zakoni, nego pravilo da obiteljsku tragediju treba tretirati brisanjem tragičnog događaja, njegovih tragova i dostojanstva roditelja, osobito majki. Do koje je mjere izostalo suočavanje s ovim oblikom ginekološkog nasilja govori i činjenica da je prošle godine, kada je Fresl pokušavala ostvariti smislenu komunikaciju sa zdravstvenom administracijom, iza nas odavno bila presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u jednom takvom predmetu. Činjenica da nijedna od tri institucije kojima se Fresl obraćala nema spreman odgovor, govori da vjerojatno nisu čuli za presudu, ni za to da se nekoliko sličnih predmeta iz Hrvatske ovaj tren nalazi pred ESLJP-om.
Riječ je o predmetu Marić vs. Hrvatska, odnosi se na postupanje KBC-a Split prema obitelji kojoj je umrla djevojčica, a država je izgubila pred sudačkim vijećem u kojemu je bila i poznata hrvatska profesorica prava Ksenija Turković. Miodrag Marić podnio je 2012. godine prigovor temeljem članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, tvrdeći da je niz hrvatskih institucija djelovalo suprotno njegovom pravu na poštivanje privatnog i obiteljskog života. Njegova pravna borba počela je nekoliko mjeseci nakon što je supruga Žana 7. kolovoza 2003. godine KBC-u Split u terminu rodila mrtvu djevojčicu, a on u stanju šoka prihvatio ponudu da bolnica organizira ukop djeteta i fokusirao se na brigu o ženi. Bolnica je, pokazalo se, 13. listopada 2003. tijelo djeteta rođenog u devetom mjesecu trudnoće zbrinula skupa s drugim kliničkim otpadom (ljudsko tkivo i amputirani dijelovi tijela), a pogrebni je ured otpad prebacio na kremaciju u Zagreb. Uvjereni u to da dijete ima grob, roditelji su se ubrzo počeli raspitivati o lokaciji, ali nisu uspjeli dobiti nikakve konkretne informacije.
Znate, u ovakvoj vas situaciji dodatno povrijedi osjećaj da vas nitko ne doživljava. Nema me u toj tužbi protiv Hrvatske, mog su muža intervjuirali neki mediji, ne i mene, a u bolnici me nitko ništa nije pitao, niti mi je objašnjeno zašto je dijete umrlo – kaže Žana Marić
U postupcima pred Općinskim i Županijskim sudom u Splitu bolnica se branila tvrdeći da je s tijelom djeteta postupala sukladno Naputku o postupanju s otpadom koji nastaje pri pružanju zdravstvene zaštite i Pravilniku o uvjetima i načinu obavljanja mjera za sprječavanje i suzbijanje bolničkih infekcija. Temeljem toga su Marićeve tužbe odbačene, iako mjerodavna odredba Pravilnika kaže da pod medicinski otpad spadaju placente i fetusi do navršena 22 tjedna trudnoće. Pored kršenja Pravilnika, za ESLJP je bilo ključno da Marići nisu bili informirani da će bolnica tako postupiti i da im nijedna institucija nije pružila uvjerljiv i točan odgovor o statusu njihovih prava. Tužbe su, naime, nakon redovnih postupaka ispred splitskih sudova odbili još i Vrhovni i Ustavni sud. Od odluke u Strasbourgu Novosti su jedini medij koji je kontaktirao Marićevu suprugu, koja je spremno dočekala da "napokon netko i nju nešto pita".
- Znate, u ovakvoj vas situaciji dodatno povrijedi osjećaj da vas nitko ne doživljava, da ne postojite. Nema me u toj tužbi protiv Hrvatske, mog su muža intervjuirali neki mediji, ne i mene, a u bolnici me nitko ništa nije pitao, niti mi je objašnjeno zašto je dijete umrlo. A ja želim reći kako je to izgledalo i upozoriti žene da u splitsko rodilište ulaze s oprezom - kaže Žana Marić.
Prema njezinim riječima, u bolnicu je primljena u kolovozu, za vrijeme godišnjih odmora, zbog čega ne može reći da joj je konkretan liječnik vodio trudnoću.
- Stalno su se smjenjivali, ali je uvijek bilo sve u redu sve dok nije došao ginekolog Tomislav Strinić, pogledao plodnu vodu i zaurlao – tko mi je rekao da je plodna voda normalna! Onda je ljutito bacio tu vodu u bolnički umivaonik, scena je bila grozna. Uglavnom, srce djeteta je prestalo kucati, no nikada nismo uspjeli doznati što se desilo. Znala sam da rađam mrtvo dijete, bila sam u užasnom stanju. Ne samo da nisam dobila stručnu pomoć, nego je to iskorišteno da s mojim djetetom postupe tako, bez mog znanja i dozvole. Moj je muž pitao treba li nešto potpisati, a na patologiji su mu rekli da ne treba, da se sve obavlja usmeno - govori Marić.
Ivana Zanze (Foto: Luka Mjeda)
Pravni tim udruge Roditelji u akciji – Roda kažu da se u postupanju prema rodiljama malo toga promijenilo u odnosu na praksu staru više desetljeća.
- Upoznate smo s ovim problemom jer su nam se prije nekoliko godina javljali mediji i udruge iz Srbije s upitima ima li sličnih iskustava i u Hrvatskoj, o čemu nemamo saznanja. Čini nam se da je najvažnije govoriti o postupanju bolničkog osoblja prema rodiljama i majkama, jer je to izvor dodatne traumatizacije obitelji koje su doživjele tragediju. O tome znamo mnogo i možemo reći da se u tom smislu malo toga promijenilo u odnosu na razdoblje od prije 30 do 50 godina. Gotovo svakodnevno svjedočimo traumatičnim iskustvima rodilja iz hrvatskih rodilišta iz kojih je vidljiv nedostatak partnerskog odnosa s pacijenticom i problem komunikacije. Ovo je teško i za žene koje nisu izgubile dijete ili pretrpjele neke ozbiljne posljedice, a kada se roditelji suoče s gubitkom, nažalost, način nije značajno drukčiji. U Rodi smo zaprimile nekoliko prijava majki koje su prilikom poroda izgubile dijete i nisu imale mogućnost vidjeti dijete niti se oprostiti s njim samo zato što je netko odlučio da to nije dobro za majčin oporavak. U tom trenutku važno je majci i obitelji dati priliku za oproštaj od djeteta na način na koji oni to žele - kaže izvršna direktorica Roda Ivana Zanze, opovrgavajući pseudostručne stavove o štetnosti suočavanja roditelja s umrlim djetetom.
Skrb s poštovanjem (respectful maternity care), dodaje, za rodilje bi značajno umanjila porođajnu traumu ili traumu uslijed gubitka djeteta.
- U hrvatskim rodilištima, nažalost, ne postoji osiguran sustav podrške u žalovanju nakon takvog gubitka. Smrt djeteta je duboka trauma, ali i tabu koji sa sobom nosi stigmu i sram, što podršku roditeljima čini težom, pogotovo u okolnostima našeg zdravstvenog sustava u kojem je i inače prisutan manjak kliničkih psihologa u rodilištima. Roditelji se suočavaju s gubitkom djeteta s kojim još nisu uspjeli stvoriti uspomene, koje nisu imali prilike upoznati, a često ni vidjeti. Pozitivne prakse u nekim zemljama roditeljima upravo pomažu na taj način – konkretnim postupcima koji će im pomoći u opraštanju s djetetom i stvaranju uspomena. U takvim sustavima zdravstveno osoblje se educira kako bi moglo roditeljima pružiti pomoć kakvu oni u tom trenutku trebaju i mogu primiti - ističe Zanze.
Proučavanjem fenomena masovne i dugotrajne potrage za "ukradenim bebama" – u što nisu uključene samo udruge roditelja, već i ključne institucije Srbije – otkriva se da je nedokazana priča o organiziranom kriminalu u potpunosti prekrila dokazane činjenice o autoritarnim i nehumanim odnosima u ondašnjem zdravstvu, posebno ginekologiji. Štoviše, da suočavanje s tim problemom i traženje novih modela odnosa u zdravstvu nema šansu kao društvena tema. U kontekstu priče o "nestalim bebama" to, nažalost, neće pomoći da se rasvijetle mogući pojedinačni slučajevi kriminala, ali zato doprinosi tome da mizogine prakse u ginekologiji 21. stoljeća imaju svoje sljedbenike.
I da im se pridružuju novi.
