Propali su u nedjelju još jedni hrvatsko-bošnjački pregovori o, prije svega, izmjenama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i teško – iako ne i nemoguće – da će biti novog pokušaja da se postigne dogovor. Em su izbori zakazani za listopad ove godine, a nije baš demokratski i normalno da se izborna pravila definiraju neposredno prije izbornog dana, em je još jednom potvrđeno da je Bakir Izetbegović, predsjednik Stranke demokratske akcije, svih proteklih mjeseci pregovarao samo radi ispunjavanja forme i bez stvarne volje da se odrekne mogućnosti da Bošnjaci izaberu političke predstavnike Hrvata u najvišim tijelima na državnoj razini i na razini Federacije BiH, većeg bosanskohercegovačkog entiteta. Diplomatski posrednici iz Sjedinjenih Država i Europske unije, koji su iz bošnjačkih redova optuživani da su pristrani u korist Dragana Čovića i HDZ-a BiH, izrazili su žaljenje što pregovori nisu uspjeli, mada se navodno bilo blizu sporazuma, no nisu imenovali krivca i nisu objasnili zbog čega je šef SDA po tko zna koji put odustao od dogovora.

Nema sumnje da će tenzije na rubu netrpeljivosti između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH i dalje rasti, kao što rastu već tri i pol godine, koliko ima da Željko Komšić konzumira svoj treći mandat u Predsjedništvu BiH

Bilo je prilično jasno da će Izetbegović minirati pregovore kad je u subotu izišlo saopćenje Demokratske fronte i SDP-a BiH, najozbiljnijih konkurenata Stranci demokratske akcije unutar bošnjačkog biračkog tijela, a izbori se, rekosmo, približavaju. "Građani Bosne i Hercegovine zaslužuju savremeno građansko uređenje koje je standard u svim državama članicama EU. Ništa više, ali i ništa manje od toga. Zato smatramo krajnje nečasnim nametanje rješenja koja nisu prihvatljiva u državama iz kojih dolaze međunarodni posrednici. Prijedlog kojim se članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine definišu kao predstavnici pojedinih naroda, neovisno o dodatnoj formulaciji, korak je unazad u odnosu i na trenutno stanje", izjavili su Željko Komšić (DF) i Nermin Nikšić (SDP). Ove rečenice pokazuju do koje mjere Komšić, "hrvatski" član Predsjedništva BiH, i Nikšić, koji je uspješno dovršio dugogodišnji proces pretvaranja SDP-a u bošnjačku nacionalističku stranku, ne razumiju političku realnost i relativno nedavnu povijest Bosne i Hercegovine, odnosno do koje mjere ih ne zanima ništa osim koristoljubivog uzgajanja iluzije među Bošnjacima da je uspostava "građanske države", u kojoj će biti zbrisan koncept etničkog političkog predstavništva, pitanje trenutka te dobre volje i potpisa nekoga u Berlinu, Bruxellesu, Washingtonu. U toj opasnoj iluziji trenutno živi uvjerljiva većina bošnjačkih političara, medija i intelektualaca, pa vjerojatno i glasača. Svatko tko kaže da je riječ o neodgovornom opsjenarstvu, čiji je smisao isključivo u političkom preživljavanju nekolicine nedoraslih persona, smjesta dobiva etiketu neprijatelja Bosne, izdajnika, "genocidaša", "UZP-ovca".

Za razliku od Sjedinjenih Država i zemalja Europske unije, na čije se unutrašnje uređenje pozivaju Komšić, Nikšić i svi ostali koji prizivaju "građansku državu", kao nacionalističku krinku za dominaciju najbrojnijeg od tri konstitutivna naroda, ustavnopravni poredak Bosne i Hercegovine zasnovan je na – mirovnom sporazumu. Tim ugovorom, naime, zaustavljen je troipolgodišnji etnički rat. Sporazum usuglašen u Daytonu i potpisan u Parizu potkraj 1995., definirao je BiH kao jednu državu s dva entiteta (Federacija BiH i Republika Srpska) i tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Srbi i Hrvati). Potpuno je nevjerojatno da je čitava jedna nacija, bošnjačka, povjerovala da je, mimo novog rata, moguće izmijeniti sadržaj mirovnog sporazuma u skladu sa željama jedne strane, to jest protiv volje drugih dviju strana. Nevjerojatno je da Bošnjaci vjeruju da je to moguće čak i nakon što je američka administracija izrijekom navela konstitutivnost tri naroda kao jedan od ključnih postulata bosanskohercegovačke državnosti, pa čak i nakon što je Hrvatska ovih dana uspjela ugraditi konstitutivnost u načelni obrambeno-sigurnosni dokument Europske unije pod nazivom "Strateški kompas", ublaživši otpor Njemačke, Nizozemske i Švedske prema spomenutom konceptu koji eto – hajd' dokuči zašto! – nije poznat ili nije primjeren suvremenim zapadnim demokracijama. Komšić i Nikšić – uz zaboravljene asove Lagumdžiju, Silajdžića, Lazovića i Ivu Komšića te borbeni odred medijsko-intelektualne provenijencije – ne haju, međutim, za realnost i za objektivne okolnosti: oni su sposobni vidjeti samo sebe, svoj šićar i još jedan svoj mandat, pa makar se zbog toga srušio cijeli svijet, makar nanijeli dugoročnu i teško popravljivu štetu državi i građanima u koje se toliko zaklinju.

I što će sada biti? Ako se u zadnji čas, pod međunarodnim pritiskom, konačno ne dogodi Izetbegovićev zaokret, što ipak ne treba sasvim isključiti, Čović i ostali hrvatski politički akteri morat će odlučiti hoće li izići na listopadske izbore i tako dati kakav-takav legitimitet bošnjačkoj uzurpaciji vlasti, ili bojkotirati izbore i lišiti se mogućnosti aktivnog sudjelovanja u političkom životu, barem u vidu blokada i opstrukcija. Kojim god putem da krene Čović, nema sumnje da će tenzije na rubu netrpeljivosti između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH i dalje rasti, kao što rastu već tri i pol godine, koliko ima da Željko Komšić konzumira svoj treći mandat u Predsjedništvu BiH i koliko ima da ne radi ništa drugo nego vodi obmanjivačku kampanju za četvrti mandat isključivo na konfrontaciji s velikom većinom bosanskohercegovačkih Hrvata i s Republikom Hrvatskom. Ta politika, koja je opčinila Bošnjake, dosad nije donijela ništa pozitivno ni Bosni i Hercegovini ni Bošnjacima, ali nije ni naštetila Draganu Čoviću i HDZ-u. Naročito nije naštetila Miloradu Dodiku, srpskom članu Predsjedništva BiH i gazdi Republike Srpske. Bošnjački pritisak na politička prava Hrvata samo će dodatno vezati hrvatsko biračko tijelo uz rečenu partiju koja ionako nema ozbiljnu konkurenciju.

Jedini pravi misterij sastoji se u pitanju kako je moguće da bošnjačka politika nije kadra vidjeti da ju je Željko Komšić, motiviran privatnim interesima, odveo u labirint autarkičnosti u kojem se i ne razmišlja o prvom idućem koraku nakon što se bosanskohercegovačkim Hrvatima uskrati pravo da ih politički zastupaju oni koji su izabrani voljom većine Hrvata. Time, naime, neće biti riješen ni jedan problem Bosne i Bošnjaka, nego će postojeća kriza biti dodatno produbljena i proširena.