Hoće li Bakir Izetbegović, kandidat Stranke demokratske akcije, čiji je predsjednik, pobijediti Denisa Bećirovića, kojeg su za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH podržali SDP i još desetak stranaka? Hoće li SDA i partneri opet osvojiti većinsku podršku bošnjačkog biračkog tijela? Je li izvjesno da će Željko Komšić, predsjednik Demokratske fronte, još četiri godine biti predstavnik Hrvata u Predsjedništvu BiH, mada je udio Hrvata među njegovim biračima na razini statističke pogreške? Hoće li se nastaviti dominacija Milorada Dodika i njegovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata u Republici Srpskoj, i kakve su šanse SDS-ovca Mirka Šarovića da ugrozi Željku Cvijanović, Dodikovu kandidatkinju za državno Predsjedništvo? Hoće li bošnjačke nacionalističke stranke iskoristiti priliku da Bošnjaci izaberu više od trećine hrvatskih zastupnika u Domu naroda Federacije BiH, što bi bilo dovoljno da se Hrvate liši utjecaja i u tom važnom političkom tijelu, nakon što je Visoki predstavnik Christian Schmidt – pod pritiskom bošnjačkih prosvjednika i, vjerojatno, aktualne vlasti u Berlinu – odustao od vlastite najave da će nametnuti izmjene Izbornog zakona i Ustava koje bi onemogućile takav scenarij? Hoće li se pojaviti barem naznaka ozbiljnijeg političkog pluralizma među bosanskohercegovačkim Hrvatima?
Ovo su, u užem političkom smislu, neka od glavnih pitanja na koja će biti odgovoreno na nedjeljnim općim izborima u Bosni i Hercegovini. Dio ovih pitanja, međutim, suštinski je irelevantan. Više-manje je svejedno hoće li Bošnjake u Predsjedništvu BiH predstavljati desni Izetbegović ili "lijevi" Bećirović, jer obojica nastupaju s jednakom količinom nacionalističkog naboja, a donekle se razlikuju samo u odnosu spram vjerskog utjecaja na politiku i u stupnju stranačkog prakticiranja korupcije i klijentelizma ondje gdje konzumiraju vlast, što je objašnjivo i time da je SDA duže od SDP-a na vlasti na svim razinama. Što se tiče Republike Srpske i predstavnika Srba u bosanskohercegovačkim državnim institucijama, u načelnim političkim stavovima nema bitne razlike između Dodikove sljedbe i stranaka koje su mu opozicija, a tu mislimo na Srpsku demokratsku stranku i Partiju demokratskog progresa: i ovdje se može govoriti o stupnjevanju zarobljenosti kriminalom i političkom protekcijom, kao i u glavnoj struji hrvatske politike u BiH, ali u bosanskohercegovačkom kontekstu to su problemi od sekundarne važnosti; prioritetna pitanja su elementarna funkcionalnost države te kakvo-takvo usklađivanje stavova tri konstitutivna naroda o samom unutrašnjem političkom karakteru Bosne i Hercegovine i o strateškoj orijentaciji te zemlje kad je riječ o međunarodnom integriranju i društvenim vrijednostima. U tom pogledu, nije naročito važno koje će opcije među Srbima i među Hrvatima odnijeti najveći broj glasova, jer su pozicije svih relevantnih opcija veoma slične, a nije osjetno bolje ni među Bošnjacima.
Najvažnije, ili jedino istinski važno u strogo političkom smislu što ćemo saznati u nedjelju navečer jest izborni rezultat Željka Komšića u srazu s HDZ-ovom kandidatkinjom Borjanom Krišto, potom sastav hrvatskog zastupničkog kluba u federalnom Domu naroda te općenito izborni rezultat Demokratske fronte i "probosanskih" partija. Tome nije tako gledano samo iz perspektive Hrvata, nego gledano iz perspektive Bosne i Hercegovine i njezine političke budućnosti. Još jedan Komšićev mandat u Predsjedništvu, naročito ako bi bio spojen s dobrim rezultatima DF-a i s instaliranjem dovoljnog broja lažnih Hrvata u hrvatski klub Doma naroda, značio bi produbljivanje netrpeljivosti između Bošnjaka i Hrvata, odnosno nastavak odmicanja Hrvata od Bosne i Hercegovine, nastavak procesa dezintegracije, makar to i ne završilo u stvaranju trećeg entiteta ili u pokušaju formiranja hrvatske jedinice u Federaciji. Komšićeva recentna predsjednička kampanja ne ostavlja prostora za sumnju u takav ishod. Suočen s činjenicom da će Izetbegović i Bećirović u svom nadmetanju osvojiti veliku većinu bošnjačkih glasova i da nije sigurno da će njemu ostati dovoljno tih glasova da nadjača HDZ-ovku Krišto, Komšić je do kraja radikalizirao svoje istupe i sveo ih isključivo na sijanje mržnje prema Hrvatima i Hrvatskoj, na zagovaranje "građanske" države u kojoj bi nečijim dekretom bila ukinuta konstitutivnost tri naroda a političko predstavljanje ne bi se baziralo na etničkom principu. To bi, naravno, dovelo do političke dominacije najbrojnijeg naroda, jer više od 90 posto građana BiH na izborima glasa u skladu s vlastitom etničkom pripadnošću, što će se bez ikakve sumnje potvrditi i ove nedjelje.
Čak kad bi se prihvatilo nelogično i antidejtonsko tumačenje po kojem član tročlanog državnog Predsjedništva ne zastupa i ne predstavlja jedan od tri naroda nego samo "dolazi" iz jednog od tri naroda, zar nije sumanuto i pozdravljeno s moralom da Komšić svoju tzv. politiku gradi na frontalnom sukobu s većinom pripadnika naroda iz kojeg dolazi, e da bi osvojio srca i glasove Bošnjaka, jer Bošnjaka ima dovoljno da izaberu i Hrvata u Predsjedništvu BiH? To je normalno i prihvatljivo? Nema ničeg problematičnog u tome da se maksimalno zatruju odnosi Hrvata i Bošnjaka samo zbog toga da bi Komšić i njegova sljedba imali redovna i obilna mjesečna primanja? Nema ničeg spornog i nečasnog u namjernom obmanjivanju Bošnjaka da je mirovni sporazum, dakle sporazum kojim je prekinut rat, moguće kardinalno promijeniti mimo rata prema željama jedne od tri uključene nacije, to jest suprotno volji ostala dva naroda?
Dio hrvatske političke i intelektualne ljevice – o bosanskohercegovačkoj i regionalnoj da i ne govorimo – smatra, međutim, da svako dovođenje u pitanje Komšićevih postupaka predstavlja agitiranje u korist HDZ-a BiH. Iz toga proizlazi da bosanskohercegovački Hrvati, za razliku od Srba i Bošnjaka, nemaju pravo izabrati svoje zastupnike u vlasti, jer će očekivano izabrati HDZ, što za njih neće biti dobro. Hrvati u BiH nisu se usrećili s HDZ-om, niti će se usrećiti, ali svaki glasač na biralištu ima puno pravo da bude i autodestruktivan. S obzirom na to kako je konstruirana Bosna i Hercegovini, pri čemu je važno podsjetiti da nije tako konstruirana igrom slučaja već se radi o proizvodu troipolgodišnjeg rata, riječ je o političkom nasilju, kao što bi političko nasilje, na primjer, bilo i jednostrano uvođenje prakse po kojoj bi za zastupnike nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru mogli glasati svi birači, a ne samo pripadnici manjina: Srbi ionako redovno biraju SDSS, a Talijani Furija Radina, pa zašto da im Hrvati ne izaberu neke druge predstavnike koji bi više išli niz dlaku većinskom narodu.
