Prošlotjedna izjava Bakira Izetbegovića, predsjednika Stranke demokratske akcije, da su se Bošnjaci "prebrojali" u pogledu ljudskih kapaciteta za eventualno vođenje rata, e kako im se ne bi ponovila situacija iz proljeća 1992., samo je kulminacija njegovih nastojanja da nepostojanje jasne i suvisle politike nadomjesti verbalnim radikalizmom i interesnim udvaranjem biračima. Eskalacija, naravno, nije slučajno došla u ovom času: opći izbori u Bosni i Hercegovini održat će se za dva mjeseca, a moglo bi se dogoditi da na tim izborima Izetbegoviću i njegovoj stranci stignu na naplatu brojne korupcijske afere, milijunske pronevjere i nepotističko-klijentelistički model vladanja, s obzirom na to da po glasove Bošnjaka ide još četiri-pet relativno respektabilnih partija te da će Izetbegović u utrci za "prvog" bošnjačkog člana Predsjedništva BiH imati ozbiljnog konkurenta u Denisu Bećiroviću, nacionalistički nastrojenom potpredsjedniku SDP-a BiH. Kažemo "prvog" jer bošnjačka politika utemeljeno računa da će Željko Komšić, predsjednik Demokratske fronte, glasovima Bošnjaka opet biti izabran za "hrvatskog" člana Predsjedništva BiH.
Kao što Bošnjaci ne mogu mimo rata ili suglasnosti Srba i Hrvata izbrisati konstitutivnost tri naroda te uspostaviti svoju političku dominaciju, tako ni Hrvati ne mogu teritorijalno reorganizirati BiH i formirati treći entitet, niti Srbi mogu odcijepiti Republiku Srpsku
Nepostojanje suvisle politike SDA, vodeće stranke među Bošnjacima, rezultat je raskoraka u kojem se našla Izetbegovićeva partija kad je dobar dio bošnjačke političke scene deklaratorno lijeve provenijencije nametnuo ideju o ukidanju koncepta konstitutivnih naroda i uspostavi klasične građanske države europskog tipa. Primjena te ideje u državi u kojoj se više od 95 posto stanovnika izražava u kategorijama Bošnjak, Srbin i Hrvat, i u kojoj više od 90 posto birača glasa u skladu s vlastitom etničkom pripadnošću, značila bi političku dominaciju najbrojnijeg naroda, dakle Bošnjaka. Izetbegović govori o prebrojavanju Bošnjaka koji bi mogli ratovati ako bude trebalo, kao što je nešto ranije govorio da za Bosnu i Hercegovinu nema straha dok su džamije pune mladih vjernika, ali se istovremeno priklanja građanskom – formalno anacionalnom – principu jer je shvatio da je veliki broj Bošnjaka u tome prepoznao priliku da se na mala vrata uspostavi potpuna politička nadmoć najbrojnije etnije. Priklonio se, ustvari, prodaji iluzija i sluđivanju vlastite nacije: vidio je da ta rabota dobro ide Željku Komšiću i sličnim opsjenarima, uplašio se da bi mu takvi mogli odvesti birače i odlučio im se priključiti još zapaljivijom retorikom i hvatanjem u isto kolo, umjesto da im se suprotstavio i da je raskrinkavao neodgovorno manipuliranje ljudima, pa makar to kratkoročno značilo i gubitak dijela glasača, gubitak vlasti.
No Izetbegovićeva politička pamet, kao ni Komšićeva, ne seže ni milimetra dalje od osvajanja vlasti po svaku cijenu, od očuvanja moći i privilegija koje njemu i njegovoj kliki donosi vladanje, neovisno o posljedicama za Bosnu i Hercegovinu i njezine građane. Ni u jednom času u proteklih godinu-dvije, koliko intenzivno traju pregovori o izmjenama Izbornog zakona koje bi Hrvatima omogućile da sami izaberu svoje političke predstavnike u najvišim tijelima državne i federalne vlasti, Izetbegoviću nije bilo ni na kraj pameti da pristane na zahtjeve hrvatskih stranaka. Nikakve su šanse da se to dogodi u narednih pet-šest tjedana, koliko je visoki međunarodni predstavnik Christian Schmidt ostavio vodećim bošnjačkim i hrvatskim političarima da se dogovore, jer šef SDA sad još jače osjeća za vratom dahtanje "probosanskih" opcija koje jedva čekaju da ga optuže za izdaju države, za popustljivost državnim neprijateljima iz Mostara i Zagreba. Upravo je Izetbegović svojom političkom potkapacitiranošću, intelektualnom lijenošću i fokusom na lične interese raskrilio vrata tim snagama koje su velikom dijelu Bošnjaka uspjele podvaliti zamisao o "građanskoj državi", o mirnodopskom ostvarenju ratnih ciljeva, ako je takav model države uopće bio bošnjački ratni cilj. Umjesto da im je izišao na politički megdan i pokušao zaustaviti trovanje Bošnjaka mržnjom i iracionalnošću, on im se pridružio s računicom da svoju poziciju može spasiti samo tako što će biti još radikalniji i još drskiji u zagovaranju državnog uređenja koje ignorira stvarnost i realne odnose snaga.
Nerealno je očekivanje ili nastojanje da ratne politike budu jednostrano ostvarene u mirnodopskim okolnostima, tridesetak godina poslije rata. Kao što Bošnjaci ne mogu mimo rata ili suglasnosti Srba i Hrvata izbrisati konstitutivnost tri naroda te uspostaviti svoju političku dominaciju, tako ni Hrvati ne mogu teritorijalno reorganizirati Bosnu i Hercegovinu i formirati svoj – treći – entitet, niti Srbi mogu odcijepiti Republiku Srpsku. Što god govorili i maštali nacionalistički lideri, nema te međunarodne adrese i nema tog vanjskog sponzora bilo kojeg od tri naroda koji mogu dekretom ili rezolucijom promijeniti rezultate troipolgodišnjeg rata okončanog bez pobjednika i poraženih, rezultate pretočene u tekst mirovnog sporazuma. Raspirivanje lažnih nada u funkciji je održavanja statusa quo i koristi samo onima koji znaju da je status quo u smislu disfunkcionalnost države preduvjet njihovog političkog opstanka.
