Na margini opće diskusije o uspješnosti ovogodišnje turističke sezone po ostvarenim brojevima, prilično bi neprimjetno mogao proteći jedan javnoupravni prevrat u tome uslužnom sektoru. O njegovoj će obimnijoj regulaciji, bar kako se zasad odvija radnja, ubuduće presudno odlučivati najveći igrači. Oni su uglavnom krupni hotelijeri, i konkurentski su suprostavljeni obiteljskim iznajmljivačima, pa i svima onima koji se tako prezentiraju, a zapravo su turistički mešetari s viškom imetka u nekretninama. No da svejedno najprije obratimo pažnju na rečene brojeve, dok ne pređemo na efekte i širi kontekst turizma u jednoj zajednici i, dakle, politici.
Razmjerna panika kojom je popraćen određeni pad ukupne posjete gostiju nije sasvim bez osnove, ali tek nakon strukturiranja podataka. Na pitanje je li sezona generalno uspješna ili pak zabrinjavajuće mršava – u takvom se rasponu kreću refleksije, naime – najprecizniji bi odgovor u ovom času, netom po njezinu vrhuncu, glasio: kako kome. Na razini ove godine, s prvih joj sedam mjeseci, do pada broja dolazaka i noćenja nije došlo, ali jest u visokoj sezoni. Lipanj i srpanj, te vjerojatno kolovoz, iznevjerili su očekivanja i prouzročili svojevrsni defetizam u medijskoj javnosti. Nadalje, dotični pad nije raspoređen pravilno, jer su hoteli još odlično posjećeni, za razliku od ostatka smještaja, osim što ne treba zaboraviti činjenicu da taj ostatak tvori pet šestina ponude.
Naročito je zlokobno odjeknula vijest da su izostali Nijemci, odnosno visoka posjećenost turista iz Njemačke kojih je ove godine doma ostalo ili drugdje otišlo čak oko 150 tisuća, u odnosu na lanjsku statistiku. Poznato je da ta zemlja upada u sve dublju ekonomsku krizu, a ne želimo sad vrijeđati ničiju inteligenciju tumačenjem što to znači kad ti glavni trgovinski partner nije u dobroj formi. U tezu da je manja posjećenost u jeku sezone dobra, ako je kombinirana s višom posjetom kroz ostatak godine, rado su povjerovali mnogi. U onu da će nam ih nadoknaditi gosti iz Poljske i Mađarske, i to na duži rok, zacijelo nije bio sklon povjerovati nitko.
Zbrku je pojačala i priča o naglo poraslim cijenama koju je Kristjan Staničić, direktor Hrvatske turističke zajednice, uzaludno pokušao demantirati, ogorčeno pritom zamjerajući domaćim i stranim medijima. Uskoro se pokazalo da ni Eurostat nije na njegovoj strani, objavljujući da su hrvatskom turizmu cijene turističkih usluga ove godine porasle dvaput više od EU-prosjeka. Porast je zabilježen najvećim dijelom u visokoj sezoni, tj. onda kad su ugostitelji zaključili da je posjeta više nego dobra, e da bi naknadno baš zbog tih cijena bili ponukani zakukati nad lošim nastavkom poslovanja.
Pluseve smo tako ispucali na zaključcima o boljoj sezonalnoj distribuciji posjete i zadovoljavajućim sumarnim rezultatom na razini prvih sedam mjeseci. Minusa ima još, pored nabrojanih počev od toga da turizmu ovdje i dalje fali barem par desetaka tisuća radnika, zato što ni postojeći nisu dovoljno plaćeni i očito nemaju prihvatljive uvjete za rad i život. Pritom ostaju bez radnog mjesta čim sezona završi, s izuzetkom kadra u hotelima koji si ne mogu dopustiti improvizaciju, ali već smo konstatirali da on zaprema manji dio hrvatskog turizma.
Ne toliko kardinalan unutar sektora, iako veoma ekonomsko-politički i socijalno-politički simptomatičan, podatak je o radnom angažmanu umirovljenika u turizmu. Samo u lipnju ih se na pola vremena zaposlilo u tom sektoru preko tisuću novih, što se ispostavilo kao najveći skok općenito, premda ih ukupno najviše radi u trgovini, a i ona je sezonski čvrsto vezana uz turizam. Umjesto da ljetuju na moru ili u planini, hrvatski penzioneri ovisni su o radu u turizmu, kao i turizam o njima, ili će se izvjesno urušiti i njegov i javnobudžetski prihod.
O pritisku infrastrukturnom i ekološkom nema potrebe dodatno govoriti, nakon što su se toliki alarmi proteklih godina slili u jedan, tako ustrajan da smo se stigli pomalo naviknuti na nj. Tragedija u kojoj su prije nekoliko dana poginula trojica radnika Jadrolinije otkrila je razmjere zapuštenosti javnog brodara koji predstavlja centralni transportni uvjet opstanka jadranskih otoka, i bez kojeg ni ove države nema u praktičnom smislu. Svedemo li odnose na meritum, stradali pomorci su u biti žrtvovani profitu turističke industrije, ali blesavo je očekivati da će se na tome stati. Konačno, nitko ne pokazuje znakove prilagodbe rastućim međunarodno-sigurnosnim problemima ni eventualnoj perspektivi u kojoj bi turizam nešto osjetnije posustao. Hrvatska bi u tom slučaju bila gladna, doslovno, jer danas nije u stanju proizvesti više od jedne trećine potrebne joj hrane.
Od sistemskih problema turizma više ga brine otvaranje Olimpijskih igara – novi ministar turizma Tonči Glavina (Foto: Željko Hladika/PIXSELL)
Kao ni u primjeru infrastrukturnog mraka, nećemo ovom prilikom nabrajati o kakvim je sve manama i nedaćama agrara riječ. No bacit ćemo i tu svjetlo na jedan recentni primjer – onaj u području mljekarstva, koje je nekoć bilo perjanica hrvatske poljoprivrede, a inače je poznato kao podsektor s najvišom dodanom vrijednošću u prehrambenoj industriji. Nedavno je objavljeno da se i ovom godinom nastavlja pad u proizvodnji mlijeka u Hrvatskoj, koja je unutar zadnjih 10 godina opala za 27 posto. Ujedno smo pali na proizvedenih manje od 40 posto vlastitih potreba, te se zakovali na uvjerljivom dnu EU-a i po tom parametru.
I taman kad bi se morala očekivati politička alternativa tome, neki zaokret prema diversifikaciji hrvatske privrede, dobit ćemo dosad najveću potvrdu važeće hijerarhije u turizmu. Vratimo se na hotelijere koji prema visini prihoda zauzimaju par desetaka vodećih mjesta u turističkom sektoru, pored rijetkih izuzetaka kakav je npr. franšiza na McDonald'sove hrvatske restorane u posjedu Georgea Gavrilovića. Među njima debelo prevladavaju strani vlasnici, na čelu s Valamarom i raznim mu iteracijama i partnerstvima, uz tek ponekog domaćeg, od kojih se izdvaja Adris grupa Ante Vlahovića.
To valja naglasiti zbog učestalih prigovora da će interes ljudi koji ovdje uopće ne žive, odskora u krajnjoj liniji dominantno krojiti kapu hrvatske turističke politike. Čulo se to u javnoj raspravi o trima novim dokumentima, izdancima Zakona o turizmu, otvorenoj do kraja ovog mjeseca. Konkretno, posrijedi su: Nacrt prijedloga Pravilnika o metodologiji izračuna prihvatnog kapaciteta, Nacrt prijedloga Pravilnika o metodologiji izrade plana upravljanja destinacijom, i Nacrt prijedloga Pravilnika o pokazateljima za praćenje razvoja i održivosti turizma.
O infrastrukturnom i ekološkom pritisku turizma nema potrebe dodatno govoriti. Tragedija u kojoj su prije nekoliko dana poginula trojica radnika Jadrolinije otkrila je razmjere zapuštenosti javnog brodara koji predstavlja centralni transportni uvjet opstanka jadranskih otoka
Glavnina posla u tome bi imala biti povjerena lokalnim uredima Turističke zajednice; one će izrađivati planove upravljanja, dok će ih lokalne vlasti odobravati. Nije tajna da većinski dio utjecaja na te zajednice, posebno u vodećim turističkim sredinama, drže spomenuti hotelijeri, a drugih sektorskih aktera nema, vidi čuda, ni u radnoj skupini za utvrđivanje metodologije izračuna prihvatnih kapaciteta. Nema tamo ni predstavnika lokalnih samouprava, ni obiteljskih iznajmljivača – a oni su ti koji žive ovdje – ni manjih poduzetnika, ni privredne ili obrtničke komore.
S dodatnim favoriziranjem ionako najmoćnije sektorske frakcije kapitala ostaje deplasiranim pitanje o njezinu utjecaju na vlasti. Donošenje novih urbanističkih i sličnih planova, te upravljanje javnim prostorom i pomorskim dobrom past će stoga još više pod njezin upliv, a paralelno se otvara problematika rearanžiranja turizma u relacijama naznačenima gornjom opaskom o unutarsektorskoj konkurenciji. Ta konkurentnost, međutim, ima delikatnu socijalnu i klasnu dimenziju, jer gro smještajne ponude u Hrvatskoj čine obiteljski iznajmljivači, ljudi koji su državnom ekonomskom strategijom neopozivo s raznih drugih poslova skrenuti na turističku djelatnost.
Raznog drugog posla više nema, ubijen je pogodovanjem turizmu i uvozu – turistički prihod daje petinu domaćeg bruto državnog proizvoda – pa se uz istiskivanje obiteljskih iznajmljivača s tržišta može predvidjeti socijalna drama golemih proporcija. Manje će u tome stradati turistički mešetari, nakretninski posjednici koji svoje apartmane iznajmljuju preko internetskih buking-servisa, neopterećeni iole ozbiljnijim porezom. Mijena se neće odviti preko noći, i valjda neće biti svugdje jednako intenzivna, a ovisit će i o različitim vidovima otpora odozdo. No zadesit će nas neizbježno, pa ćemo s eliminacijom dijela omraženog masovnog turizma ostati i bez masovne zaposlenosti stanovništva u kućnim turističkim obrtima.
Moglo bi i drukčije, ako ćemo pravo, i to ne jedino strateškim preusmjeravanjem hrvatske ekonomije koje se zasad čini totalno nemogućim. Turizam bi se mogao rasteretiti profitera među iznajmljivačima prvenstveno kvalitetnijom fiskalnom politikom, već dugo fiksiranom na brutalno oporezivanje najširih slojeva umjesto progresivnih stopa kojima bi se ravnomjerno uzimalo od boljestojećih pojedinaca i skupina. Štoviše, time bi se dosta riješilo i goruću nekretninsko-tržišnu te stambeno-političku problematiku, pod ruku s demografskom krizom. Ipak, famozna je politička volja htjela drukčije, a to drugo se izražava upravo novim pravilnicima u turizmu.
Novi hrvatski ministar turizma Tonči Glavina se neće složiti s ovim konstatacijama, niti s tvrdnjom da turizam ostaje ključno žarište problema ove zemlje, ne isključivo glavni ekonomski oslonac. Prva tri mjeseca mandata iskoristio je za marketinške istupe, nastojeći eliminirati nezadovoljstvo i proširiti optimizam ususret regulaciji turizma kao održive djelatnosti. Usput se požalio i na antikršćansko otvaranje Olimpijskih igara u Parizu, kojem je prisustvovao uživo, ali to nas manje zanima. Pažnju nam je zadržao utisak da nije moguće rješavati infrastrukturne i ekološke probleme stvaranjem novih, primarno socijalnih. I nerješavanjem fiskalnih, što mu dođe na isto, pa ćemo svakako nastaviti pratiti zacrtani nedemokratski proces snaženja ovdašnjih hotelskih lordova.
