Ovog sam proljeća dobila poziv Odisejeva utočišta za Thessalian Poetry Festival u Grčkoj krajem kolovoza i onda manje-više, u organizaciji svakodnevnice, zaboravila na njega. Prva stvar koja mi je pala na pamet kod godišnjeg je da ću ga čitavog provesti u Dalmaciji, i tu sam panično počela guglati Santorini ili neko takvo otočje u agencijskom aranžmanu, jer mi je neki glasić u glavi cijuknio: Znaš da se nećeš odmorit. I druga stvar koja mi je pala na pamet je da je moja najdugovječnija drugarica tamo išla na ekskurziju kad smo bile srednjoškolke i da njezin povratak pamtim kao da se dogodio jutros. Nije se sa jednotjednog putovanja vratila s krpom, lavandom i maslinama, nego s rakijom i dva bićerinića. Rakiju smo načele u onim betonskim sjenicama ispod Grafičke škole u Splitu, mjestu gdje je često ordinirao policajac poznat pod nadimkom Kenny Rogers, a jednom je i nas legitimirao, nas par srednjoškolki koje smo otamo, kao da smo našle savršeno mjesto za čarku, ispucavale želje u svemir.

Grčka mi se u tom trenutku učinila kao mjesto na kojem moram biti, mjesto koje moram, iz ovog ili onog razloga jednom – nadoknaditi.

Zašto moramo u Dalmaciju, vrisnula sam R. dok smo se pakirale. Ajmo u Grčku, ajmo bilo di, samo ne u Dalmaciju. Ne da mi se više u te familijarne situacije, ne-da-mi-se.

Nemamo para, smireno mi je rekla R. i kad nemaš para to znači da nemaš ni izbora.

Kad sam pogledala aranžmane, i tih sad zbog inflacije pišljivih 600 eura za tjedan dana u last-minute aranžmanu, nama je u puta dva organizaciji, i to bilo nedostižno. Dalmacija je, di god smo naumile, imala besplatan smještaj, jer je bio naš. Didovina, ćaćevina, materina.

Zašto sam prokleta ovako, zavapim. Zašto radim za tri miseca unazad, a ne za tri miseca unaprid? Zato ne mogu zamislit budućnost. Eto zašto! I zašto, o zašto, nemam neki generational wealth i zakladicu pa da s time mogu bilo di?

Ali imaš generational wealth, samo ko ti je kriv što je tebi to vlaška, sažeto uzvrati R. i doda – hehe, a meni se u glavi odmah ukaže kuća bez krova i zemlja iz koje raste kamenje.

Vrisnem u sebi i sjetim se, zbog neke sulude ideje da pogledam u kalendar (ne bih inače nikad), da krajem mjeseca ipak idem u Grčku, na festival poezije, i da će biti nešto od tog posjeta, ovako ili onako. Samo prvo treba otkazati smještaj koji sam bukirala za krive datume i koji mi je naplaćen, bukirati novi i probati vratiti pare. Vrisnem opet. To se sve, uz nešto živaca, riješilo.

Dalmacija, neka je znam romantizirati, neka je znam prigrliti kako ona mene nikad neće, neka joj radim usluge koje ona meni nikad nije i neće, zna biti okrutno mjesto. I kad o njoj mislim, mislim kao o ringu u kojem se sama boksam, i udaram u prazno, tupim u prazno, i kad znojna i izubijana od praznog zraka sjedam u svoj kut, čujem samo šuti i trpi, i to me još više razjari.

Kao jedan postariji gospodin koji uplaćuje zadnje rate posmrtne pripomoći, koji mi je prišao negdje u nekom praznom prostoru na D33, ničim izazvan (to ničim izazvan je macerat mizoginije) i šapnuo na uho u redu za blagajnu bolesnoću od koje ću čitav dućan na 30 sekundi dignuti na noge. Blagajnica se brzo pokazala saveznicom, i rekla: Svakakvih vam bolesnika ima. Ali ovaj moj bolesnik, taj oko didovine, ćaćevine, materine, taj koji mi je ostao u nasljeđe, taj mi je praćkom u oko. Jer se moram bakćati s transgeneracijskim svime, ne samo traumom, nego i osjećajem za lijepo, humano, ženstveno, i ta polja na kojima se borim, to bi idealno trebale biti uzorane njive u koje, svojim nogama, bužam rupe za krumpire, a ne ideje za nove ženske glave. Ljuta sam, i ta me ljutnja drži i danas.

Jedan torcidaš kojeg znam čitava života i kojem nije strana bila upotreba šake i kratak fitilj, kad mu sve ovo ispričam i kažem kako me ponekad i osjećaji otpora, mržnje, prijezira gurnu naprijed i podsjete di sam, kako se osjećam, kaže mi da ne bi to nikad za mene rekao, da se previše ljutim, da ne može vjerovati kako se brzo ražestim, i da se malo smirim. Pa historijo, ironijo!

Ali ne treba se smiriti, ne treba normalizirati, treba bit i ljut i pogan povremeno, ravnoteže radi. Neka se čini da ne priliči! Neka ni ne priliči. Ima hartije za ispisati nova pravila, bog zna. I ovo ne pišem Torcidi, nego ženama.

Prije puta za Grčku znam da mi je veliki problem što nisam sjela i prevela nove pjesme na engleski i da će mi čitanje starih možda biti problem, jer su odraz. U tom mi trenutku već štošta sjeda na prsa. Jer u trenucima očaja imam dojam da književnost, ne, ne može spasiti svijet, ne, objavljivati poeziju je kao baciti iverak u talionicu, i da, Marija, što će ti ideali kad znaš kako kolo vrti. Jedan konkretni sukob s dalmatinskom materom koja kuću pretvara u prostor dominacije nad sredinom i tako upravlja vlastitom slikom sebe, potpuno me katapultira u ne-vrijeme. Opet sam ljuta, i opet se odmor pretvara u ono što ne želim: lekciju. Da, bili su teški životi. Da, nije bilo para. Da, nije bilo izbora. Da, ćaće su bili budale. Da, babe su bile grozne. Da, didovi su bili dobri ko kruv, ali teške ruke… I odjednom se ne kupam u moru, nego u bazenu stereotipa koji su jedno veliko transgeneracijsko go*no koje mi se u mlakom moru skoro zabije u bradu. Fuj!

Dalmacija meni nikad neće biti destinacija. Dalmacija će mi uvijek biti learning oportunity, ali ponekad stvarno više ne treba forsirati školovanje. Tako R. i ja izmijenimo par brzih pogleda i znamo što je sljedeće: pakiramo kofere i idemo drugoj dalmatinskoj materi.

U Grčkoj me tijekom čitanja pjesama nešto počinje gušiti, pa na pozornici osjećam kako riječi ne izgovaram između izdaha, nego između srkanja zraka. Ono što mi uđe u pluća, ne izlazi, nego se spušta u želudac i crijeva. Čitava pjesma je bolna agonija. Poslije se čujem na videu, i sve je naizgled dobro, ali ja znam da je u meni sve zbijeno. Do kraja putovanja, a proputovali smo lijep komad na relaciji Solun – Larisa – Karitsa – Trikala, s jako dobrom trupom pjesnika i u krajoliku takvom da ti srce u njemu tuče nekim svojim ritmom, sve mi je zbijeno u nogama. Natečene su, bole me, i osjećam da sam se odavno ukopala i ne radim ništa, nego naprosto odolijevam, i da ovo što vidim ne varim, nego trpim, i da ljutnja pomaže, ali nije jedina remedija. I kao i svaka, kad je previše koristiš, okrene se protiv tebe.

Ljutite se, ali pametno! Ciljano. I to je vještina koju treba savladati. I ovo govorim vama, nama, koje smo nešto napustile, ne da bismo se tome vratile, nego da bismo to razorile i ponovno izgradile.

I onda mi, u nekoj izmaglici, priđe jedna od grčkih pjesnikinja i na uho šapne nešto o mojim pjesmama i sebi, što u svijetu bezgraničnih vaga, sve u meni vrati u neku ravnotežu. Macerat pjesničke službe, rekla bih. Tu mi se, a bio je dovoljan stvarno samo jedan trenutak, perspektiva stvarno precvika, pa mi se opet čini da književnost ne da može spasiti svijet, da može izgraditi čitav jedan novi.

Kako mi glavu mori daleko u našim satovima odavno namješteno zagrebačko vrijeme, zaboravljam reći R. da sam ipak nešto svladala i da mi je Grčka nešto nadoknadila (iako vjerujem da i ona ima neku svoju dalmaciju, malo d). Pa joj pišem ovdje u tekstu.

Nije vlaška moj generational wealth, nego pjesme, priče, ideje i ženska borba! Njiva će mi uvijek dobro doći, ali tamo ću uvijek, zbog ovih prije mene, prvo posaditi pokondirenu tikvu, pa onda možda i neku biljčicu.

Hehe.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.