Mnogo je knjiga i podataka o iseljeničkim kolonijama Hrvata u svijetu, pa i u SAD-u. No za razliku od hrvatske zajednice u npr. Clevelandu ili Pittsburghu, malo tko zna za zajednicu u Arizoni, saveznoj državi koju mnogi još povezuju s Divljim zapadom. Jedno takvo istraživanje je i ono na kojem rade Vjeran Pavlaković, izvanredni profesor na Odsjeku za kulturalne studije riječkog Filozofskog fakulteta i njegova majka Vera Pavlakovich-Kochi, geografkinja koja je godinama radila na Sveučilištu u Arizoni. Knjiga u kojoj će istraživanje biti objavljeno nosi naslov "Tucson's Little Dalmatia: Southeast European Immigrants in the American Southwest, 1880–1920" ("Mala Dalmacija u Tusconu: Imigranti s jugoistoka Europe na američkom jugozapadu, 1880–1920"), a upoznat će javnost s višedesetljetnom prisutnošću hrvatskih doseljenika na tom području.
U dnevnicima, korespondenciji i drugim dokumentima koje smo pronašli nema izričitih referenci na nacionalni identitet u današnjem smislu. Nisu govorili o Hrvatima ili Dalmatincima, već o "zemljacima" ili "rođacima", govori Vjeran Pavlaković
- Moja majka istraživala je povijest hrvatske zajednice u Tucsonu i otkrila da se krajem 19. stoljeća velik broj Dalmatinaca doselio u taj grad u Arizoni. Kao povjesničar počeo sam joj pomagati kako bismo pojačali osobne priče protagonista, a na kraju smo otkrili golemu zbirku obitelji Ivancovich u arhivu Arizonskog povijesnog društva (Arizona Historical Society) - rekao nam je Vjeran Pavlaković.
John Ivancovich (Ivan Ivanković) stigao je u Tucson 1884. kao siromašan mladić iz Brsečina pokraj Dubrovnika, a petnaestak godina kasnije bio je jedan od najbogatijih ljudi u gradu. Opsesivno je čuvao svoju korespondenciju s drugim imigrantima u Arizoni kao i članovima obitelji u Dalmaciji, što je istraživačima pružilo intiman uvid u povijest njegove obitelji, kao i situaciju u austrijskoj Dalmaciji u vrijeme Prvog svjetskog rata i nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Uz biografije nekoliko vodećih doseljenika, knjiga govori o lančanim migracijama, pograničnim identitetima, nasljeđu kolonijalizma i rodnim aspektima migracija iz jugoistočne Europe, istaknuo je Pavlaković.
U vrijeme kada je Meksiko stekao nezavisnost, Tucson je bio izolirani gradić u pustinji Sonora, neprestano izložen napadima Apaša. No 1853. nakon tzv. Gadsdenove kupovine, postao je dio SAD-a, kao i važno vojno i trgovačko središte u kojem su se opskrbljivali rudari i stočari. Iako imigranti iz jugoistočne Europe nisu bili tako brojni kao u drugim američkim gradovima koji su poznati po hrvatskoj zajednici, Tucson pruža fascinantnu studiju slučaja prilagodbe klimi i životnim uvjetima Divljeg zapada. Točnije rečeno, knjiga govori o iznimnoj važnosti doseljenih Dalmatinaca u transformaciji Tucsona u moderan grad.
Prema riječima Vere Pavlakovich-Kochi, prvi imigranti iz Dalmacije počeli su pristizati u Tucson krajem 1870-ih iz Kalifornije i Nevade. Među prvih sedam bio je i Joseph Sresovich (Josip Srezović) rodom iz Gruža, koji je 1880. otvorio trgovinu voćem i povrćem i zaposlio nekoliko svojih zemljaka koje je poznavao još iz Kalifornije. Za razliku od većine mladih imigranata, on je u Tucson došao s nešto kapitala i iskustvom koje je stekao radeći za svog brata u okolici San Francisca.
Vjeran Pavlaković i Vera Pavlakovich-Kochi (Foto: Nenad Jovanović)
- U razdoblju koje obuhvaćamo u knjizi, to jest od 1880. do 1920. godine, identificirali smo nešto više od 50 doseljenika, no ni u jednom trenutku nije ih bilo vise od tridesetak uključujući i tri mladenke iz Dalmacije. Tucson uglavnom ostaje trgovački centar s ograničenim mogućnostima zapošljavanja izvan trgovine i uslužnih djelatnosti sve do poslije Prvog svjetskog rata. Od 1890-ih, kada počinje "veliki val" imigracije, posebno iz jugoistočne Europe, stotine Hrvata, Srba i Crnogoraca doseljava se u Arizonu, ali uglavnom nalaze posao kao rudari u novonastalim rudarskim naseljima Bisbee, Miami, Globe i Jerome - govori nam Vera Pavlakovich-Kochi.
- Naravno da doseljenici koji su došli iz austrijske Dalmacije u SAD u 19. stoljeću nisu imali pojma o Arizoni koja je u to vrijeme bila teritorij nedavno oduzet Meksiku, baš kao što mnogi Amerikanci na istočnoj obali nisu znali puno o tzv. Divljem zapadu osim onoga što su pročitali u senzacionalističkim novinama i romanima - kaže Vjeran Pavlaković.
Iako povjesničari sada preispituju velik dio povijesti iz perspektive domorodačkog naroda, Mazzanovicheva sjećanja na potjeru za Geronimom pružaju nam mnogo detalja o životu u južnoj Arizoni tijekom burnih vremena Apaških ratova, objašnjava Pavlaković
Arizona je prije 1880-ih bila zabačen i opasan kraj, kako zbog klime i krajolika tako i čestih sukoba s Apašima. No dva događaja 1880-ih dovela su u Arizoni i Tusconu do brzog rasta stanovništva. Prvi je dolazak željeznice 1880., odnosno povezivanje Tuscona s Kalifornijom, a potom i istočnom obalom, a drugi predaja legendarnog poglavice Geronima 1886. godine, što je označilo kraj velikih ratnih zbivanja između Apaša i američke vojske. Dalmatinci i drugi doseljenici iz jugoistočne Europe često bi prvo stizali u New York, a zatim bi se zaputili prema Kaliforniji i naposljetku do Tucsona, premda postoji i niz priča o drugačijim putevima i njihovom dolasku do Arizone. Lančana migracija svakako je bila faktor u širenju "Male Dalmacije" u Tucsonu, jer su vijesti o uspjesima naših ljudi u Arizoni dopirale do rođaka i susjeda.
- Pitanje identiteta fascinantan je aspekt ove knjige. Gotovo svi "hrvatski" ili "dalmatinski" doseljenici u Tucsonu bili su iz nekadašnje Dubrovačke Republike, koja je stoljećima održavala svoj identitet prije nego što je u 19. stoljeću postala dijelom Kraljevine Dalmacije. Ljudi koji su živjeli na području od Pelješca preko dubrovačkih sela do Konavala još nisu bili izloženi državotvornim procesima kao u ostalim dijelovima Hrvatske i Slavonije, a svakako se nisu osjećali Austrijancima. Zapravo, u svim dnevnicima, korespondenciji i drugim dokumentima koje smo pronašli u arhivu nema izričitih referenci na nacionalni identitet u današnjem smislu. Nisu govorili o Hrvatima ili Dalmatincima, već su koristili "zemljake" ili "rođake", a pišu na dubrovačkom dijalektu s mnogo talijanskih posuđenica. Razgovarali su o političkim transformacijama u Dalmaciji, od Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije do uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali to je uvijek bilo u građanskom, a ne u etnonacionalnom smislu koji dominira suvremenim diskursom u regiji - govori nam Vjeran Pavlaković.
Anton Mazzanovich, autor knjige "Trailing Geronimo" (Foto: University of Arizona Special Collection/Mazzanovich Papers)
Takav specifičan povijesno-politički kontekst Dubrovačke Republike utjecao je i na razvoj dalmatinske zajednice u Tucsonu. Naime, nikad nije postojala jaka javna hrvatska ili dalmatinska organizacija koja bi se mogla naći u klasičnim imigracijskim centrima, kao što su Pittsburgh, Chicago, Los Angeles ili San Francisco. Nije bilo kulturnih poduzetnika koji bi pokrenuli novine na slavenskom jeziku ili osnovali kulturno društvo ili crkvu, pa su članovi dalmatinske zajednice u Tucsonu odlazili u postojeće katoličke crkve u gradu.
U vrijeme prodora izrabljivačkog kapitalizma u rudarskoj industriji i urbanog rasta, koje obilježava i podjela na bijelce (Anglos) i Meksikance, slavenski doseljenici u Tucsonu bili su lakše prihvaćeni kao bijelci nego u drugim dijelovima SAD-a u kojima je postojala izraženija hijerarhija između Engleza, Nijemaca, Talijana, Iraca, Slavena i drugih koji su morali stvoriti snažne nacionalne zajednice da opstanu. Konačno, politika Arizone za brzu amerikanizaciju u godinama prije 1912. kada je ona postala 48. savezna država SAD-a, olakšavala je bijelcima dobivanje državljanstva. To je, u kombinaciji s nedostatkom jake nacionalne svijesti, značilo da su se Dalmatinci u Tucsonu brzo asimilirali i da su mogli postati dio političke i gospodarske elite na prijelazu stoljeća. Doseljenici iz Dalmacije također su sklapali brakove s bjelkinjama drugih nacionalnosti, što im je omogućavalo društvenu integraciju i rezultiralo je značajnim doprinosom razvoju grada u tom povijesnom trenutku.
No nakon restrikcija koje je nametnuo američki useljenički zakon iz 1924. između dva svjetska rata značajno je pao broj doseljenika iz Hrvatske, ali i ostalih Europljana.
Hotel Ramona Georgea Sicocana oko 1905. (Foto: Arizona Historical Society)
- Doseljenici u Tucson između dva svjetska rata uglavnom su bili sinovi i kćeri hrvatskih roditelja u saveznim državama kao što su Ohio, Michigan, Wisconsin, Illinois i druge. Na primjer, Zora Zemski, medicinska sestra i važna suradnica jedne od bolnica u Tucsonu, rođena je u Clevelandu, u državi Ohio, a došla je u Tucson sa svojom majkom Marijom Magdalenom Golob. Braća Ivan i George Cindrich, vlasnici nekoliko restorana u Tucsonu, rođeni su u Pennsylvaniji blizu Pittsburgha i potomci su imigranata. Roditelji tri brata Kadjan, dugogodišnjih vlasnika trgovine alkoholnim pićima, podrijetlom su iz Gorskog kotara. Roditelji Mikea Oracha, vlasnika strojarnice, potječu iz Koprivnice, dok je otac Petea Raguzina rođen na Krku. Doseljavanje u Tucson nastavlja se nakon Drugog svjetskog rata, ali većinom je to druga ili treća generacija, od kojih su mnogi odrasli u zajednicama s jakom hrvatskom tradicijom - ističe Vera Pavlakovich Kochi.
Početkom 1960-ih tridesetak građana osniva tucsonski ogranak Hrvatske bratske zajednice (HBZ) koji djeluje i danas, iako broji manje članova. Stotinjak godina nakon prvih imigranta iz Dalmacije, s dolaskom novih doseljenika, osnovan je Hrvatski kulturni klub koji kroz pjesmu i ples, odnosno sudjelovanje na etno festivalima širi nacionalnu kulturu. Posljednji val imigranata prve generacije privukle su mogućnosti za istraživanja u sklopu Sveučilišta u Arizoni, što se posebno odnosi na medicinu i visoke tehnologije.
- Knjiga donosi pregled cijele dalmatinske zajednice u Tucsonu, a željeli smo se fokusirati na nekoliko ključnih pojedinaca u razdoblju od 1880. do 1920. Postojao je veliki broj rudara iz raznih dijelova Jugoslavije koji su radili diljem Arizone, ali mnogi od njih radili su nekoliko godina prije nego što su otišli dalje i zapravo nisu namjeravali ostati u Arizoni - priča nam Vjeran Pavlaković.
Ivancovicheva trgovina početkom 20. stoljeća (Foto: Arizona Historical Society)
- Osim Johna Ivancovicha, uspješnog trgovca i jednog od najbogatijih ljudi u Tucsonu na prijelazu u 20. stoljeće, postojao je niz drugih koji su pomogli u oblikovanju grada u to vrijeme. Luke Radulovich bio je poznati trgovac u gradu, a George Sicocan upravljao je jednom od prvih pivnica u gradu, a kasnije postao vlasnik hotela Ramona. Anthony Vincent "AV" Grossetta iz Dubrovnika bio je vlasnik uspješne trgovine, aktivan u Gradskom vijeću i na mnogim drugim građanskim funkcijama, pa je godine 1897. osnovao operu u Tucsonu. Njegov sin Warren služio je u Prvom svjetskom ratu, unuk Warren Jr. borio se u Drugom svjetskom ratu, a njegov praunuk još uvijek živi u Tucsonu. Nicholas Guerovich, iz Gruža, bio je vrlo aktivan arhitekt čije su zgrade u središtu Tucsona desetljećima definirale grad. Zbog požara i urbane obnove danas više nema gotovo nikakvog traga tih zgrada, zbog toga smatramo da je ovo istraživanje važno u vraćanju izgubljenih priča. Recimo, Ivancovicheva trgovina, sa svojom neobičnom kupolom, bila je znamenitost Tucsona koja se pojavljivala na brojnim razglednicama sve dok nije srušena 1950-ih. Još jedan zanimljiv lik je Anton Mazzanovich, porijeklom s Hvara. Pridružio se američkoj vojsci i bio dio postrojbe koja je pronašla Geronima prije njegove konačne predaje 1886. Iako povjesničari sada preispituju velik dio povijesti iz perspektive domorodačkog naroda, Mazzanovicheva sjećanja na potjeru za Geronimom pružaju nam mnogo detalja o životu u južnoj Arizoni tijekom burnih vremena Apaških ratova - objašnjava Vjeran.
Iako se knjiga fokusira na početak 20. stoljeća, u istraživanju za HBZ Vera Pavlakovich-Kochi otkrila je da je prije nekoliko godina desetak tvrtki bilo u vlasništvu potomaka hrvatskih imigranata i nekih novijih doseljenika u Tucson.
- U posljednjih pedesetak godina desetak Amerikanaca hrvatskog podrijetla druge i treće generacije sudjelovalo je u atletskom programu Sveučilišta u Arizoni. Andrew Rumic bio je u američkoj nogometnoj momčadi 1960-ih, a Nancy Tomich, čiji su roditelji došli iz malih sela Kuna i Brodnice u brdima iznad Dubrovnika, bila je prva direktorica u ženskoj atletici - zaključuje ona.
