Djetinjstva su nam obilježena svačim: stvarima i bićima, sjećanjima na te stvari i na ta bića, a među onim bivšim bićima prebivaju nam u pamćenju i biljke koje smo uzgajali i jeli, ali i one uspomoć kojih smo se grijali ili smo njihovim tkivima rezbarenjem i piljenjem izrađivali neke za život prevažne predmete ili posude. Ma, u gomili tih bićâ i ona su životinjska koja smo također, ovisno o vrsti, i jeli i blagovali, ali smo se nerijetko s njima igrali, imali ih za družbu u kući kao ljubimce i kao bližnje: starali smo se da im bude ugodno, dijeleći ter ugrađujući pritom tu ugodu do u slitinu vlastite sebičnosti i oholosti. Opravdavali smo je požrtvovnim i iskrenim marom i hajanjem naprama uzgoju i odgoju, već prema tome čime smo okajavali prepotenciju: bilo onu botaničku, bilo onu zoološku...
A, djetinjstva su nam obilježili i filmovi. Češće, naravno, oni što su nam u kuću ulazili posredstvom televizijskog ekrana, negoli pak oni što su nogom osobno kročili u našu kužinu, što smo ih u mašti ili stvarnosti svakodnevno živjeli, krateći nam zajedničkom družbom sumorna zimska popodneva ili vrela ljetna predvečerja...
Među onim filmovima što su nas trajno obilježili svakako je i "Sutjeska", moj vršnjak, kao i ja – berba 1973. godine. Pola vijeka je, evo, od toga kultnog filma koji je, očekivano, ostao u sjeni svoje starije sestre "Bitke na Neretvi" (1969.) Veljka Bulajića.
Film "Sutjeska" uz dobrog odvjetnika mogao bi se presuditi i kao jedan od možda i najdalmatinskijih filmova. Em su u stvarnoj bitci sudjelovale tisuće Dalmatinaca (računa se nekih 8000) od kojih su mnogi i poginuli (pobrojeno je njih oko 3000); em jednu od glavnih uloga igra ikona dalmatinskoga glumstva tada u nastajanju, Boris Dvornik, koji i govori sve vrijeme na čakavštini; em je i redatelj Dalmatinac, Stipe Delić iz Makarske; em su i gotovo sva imena likova tradicionalna dalmatinska: Nikola, Ivan, Šime, Jure, Ive; em je i jedan od scenarista bio taman s "Malin miston" proslavljeni autor iz ovdašnjega podneblja – Miljenko Smoje...
Neumitne su, jasno, usporedbe "Sutjeske" s "Bitkom za Neretvu", već po svojoj povijesnoj i kronološkoj konekciji, a i dva su važna stupa ovoga mlađeg filma prenesena iz prethodnog filma. Naime, redatelj Stipe Delić bio je asistentom Bulajiću na "Neretvi", dok je iza kamere obaju filmova bio sjajni snimatelj Tomislav Pinter. Baš se ovog Zagrepčanina smatra jednim od najboljih majstora ovoga zanata, koji je cijelu jugoslavensku kinematografiju obilježio svojim preciznim okom. Prethodno iskustvo u radu na veličanstvenom ratnom spektaklu uz također velikog meštra Bulajića, bilo je dragocjeno i samome Deliću, pred kojim je ipak bio delikatan zadatak.
Po riječima samoga Pintera, Bulajić je bio odustao od snimanja "Sutjeske" jer je očekivao kakve unosne ponude iz SAD-a, a koje nisu bile ni puke tlapnje ni neutemeljene želje, pošto je "Neretva" bila na korak do osvajanja Oscara i požela je golemi uspjeh po svem svijetu. Taj je rezultat otvorio mogućnost da se i za "Sutjesku" prikupe i osiguraju enormna financijska sredstva, što je sad već rezultiralo i visokim apetitima. Nakon holivudskih ikonâ Yula Brynnera i Orsona Wellesa (pa i Franca Nera i Sergeja Bondarčuka iz bližih nam krajeva), koji su "Neretvi" svakako dodali novu vrijednost, sad je bilo pojavilo hotinje da se za ulogu samoga maršala Tita angažira njegov omiljeni glumac – Kirk Douglas. No, pokazat će se da je njemu bilo nemoguće odvojiti šest mjeseci za snimanje jednog filma na Balkanu, kad on u Americi snimi nekoliko njih tijekom jedne godine.
Ali, ipak se uspjelo u projekt uključiti superstar iz prve lige svjetskih aktora, pa je Josipa Broza igrao veliki Richard Burton. Niz je anegdota što se prepričavaju akonto njegovoga gostovanja u ovoj produkciji: od broda viskija što je došao u Dubrovnik samo za njega (uslijed čega je manje-više cijelo vrijeme snimanja bio pijan!), preko helikoptera koji ga je dovodio na Tjentište na set, pa do limuzine i "livrejisanoga kelnera" koji mu je, po riječima Bate Živojinovića, stalno bio na raspolaganju... Kako god da se okrene, prilika za rad s ovim legendarnim glumcem svakako je dobro došla i za ovdašnju historiografiju, ali i za kolege koje su s njim dijelile kadrove i scene.
Također, i poker domaćih asova, kao i u "Neretvi", i ovdje je činio središnju glumačku kvadriforu: Velimir Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić, Boris Dvornik i Milena Dravić. S jedne strane iskustvo iz istoga nesvakidašnjeg žanra, a s druge neupitne karizme ovih posebnih umjetnika, učinile su da ova filma doista ostanu kao dva kamena zaglavna u cjelokupnoj jugoslavenskoj kinematografiji.
I, kao što je za Bulajićevu "Bitku na Neretvi" službeni plakat bio izradio slavni slikar Pablo Picasso (to je učinio na dar: uz želju da mu se kao uzdarje pošalje sanduk najboljih hrvatskih vina!), glazbu za "Sutjesku" napisao je opet svjetski velikan, ovaj put kompozitorskog umijeća, grčki autor Mikis Theodorakis, mundijalno proslavljen po svevremenoj glazbi za film "Grk Zorba". Kasnije je ovaj autor pod istim naslovom skladao i cjelovečernji balet, kao i niz klasičnih komada za simfonijske orkestre i operne kuće. Međutim, njegov je rad nadogradio domaći nam sin Miljenko Prohaska, koji je izvršio kompletnu orkestraciju Theodorakisovih melodija, među kojima su se zatekle i slavne partizanske pjesme "Po šumama i gorama" i "Druže Tito, mi ti se kunemo".
Osim što je ljetos zaokružena ova zaista fina polustoljetna obljetnica od nastanka filma "Sutjeska", također je i 80. godišnjica slavne bitke po kojoj je samo djelo i nastalo. Nagađam kako mnogi od nas i ne znaju što znači apelativ "sutjeska", ali u štokavskim nam govorima to je izraz koji se odnosi na klisuru, kanjon, duboki usjek u reljefu sa strmim stjenovitim liticama podno kojih može teći i rijeka. A crnogorski i bosansko-hercegovački geografski prostori među brdima, gdje se i odvijala ova slavna bitka, baš su načičkani takvim tjesnacima. Grub je to teren za ratovanje, ma koliko on pružao možda i arkadijske ugođaje za romantičarske rapsode. I da, nema antologije suvremene hrvatske lirike kojoj njezin antologičar nije među korice udjenuo i pjesmotvor "Jezero na Zelengori" partizana i vrlog poete Jure Kaštelana...
Zacijelo najsurovija borba Drugoga svjetskog rata, bitka na Sutjesci ostala je u memoriji i ljetopisima hrvatskog naroda kao možda i najveća klaonica Dalmatinaca, u kojoj su kosti ostavili brojni i boduli i Vlaji (najviše pak škojara s otoka Iža iz zadarskog arhipelaga), od kojih se mnogima ni dandanas ne zna najposljednije im počivalište. Osim skupnog memorijalnoga kenotafa, za brojne borce ne postoji grobno mjesto gdje obitelj ili poštovatelj može ostaviti cvijet i Očenaš. Ili samo cvijet, svejedno...
Pa opet, uza sve povijesne fakte i potvrđene činjenice, slijepci pored zdravih očiju razmnožavaju se među nama eksponencijalnim rastom, brže i od virusa. I, kako je moguće da se unuci partizana sa Sutjeske, brojni mladi Dalmatinci, danas opijaju sentimentom ustaštva i sramne i gubave takozvane Nezavisne Hrvatske Države, a nonoti i none su im poginuli u pravednoj obrambenoj bitci na Sutjesci?
Ljudi se vežu uza svakakve ideje ili ideologije, gravitacija ovog ili onog ideala magnetski ih privuče k sebi, očara i opčini, i, sve to čovjek može razumjeti. Ama, kako shvatiti očaranost ili opčinjenost nekim zlom i naopakim svjetonazorom mimo razbora i razuma, pa i logike, kad se čeljade ponese ili čeljad povede za nečim čemu je u srži i suštini esencijalno ljudsko – zlo?! Pa i ovaj primjer sa sjećanjem i komemoriranjem žrtava poginulih partizana i partizanki u bitkama na Neretvi i Sutjesci, čiji se visoki 80. jubilej, evo, navršio ovih zadnjih tjedana, a u našim medijima kao da se gura čak i izvan margina praćenja... Ili se, u desničarskim kloakama, dijabolizira preko svake mjere. Elem, kako je moguće da se taj čovječji martirij danas prešućuje, ili, voljno meće u krive kontekste povijesti, lažirajući pritom historiografske fakte i niječući istodobno sakrificij one prerano umorene mladosti koja se, praktički goloruka i gladna, neobučena i neobuvena bila digla kontra stranoga nacifašističkog okupatora i domaćih izdajničkih huljâ zagrljenih u krvožedno kolo ustaško-četničkih pobratimskih ništarijâ...?
Facebook je prostor trajnog odavanja tragova, gdje svoje bolesne stope i zimi i ljeti, i s proljeća i najesen revno ostavlja ideološkim boljeticama onesviješten sve veći broj idiota i kretena, čiju mentalnu dijagnozu ni sâm ne bih vidio ili očitao, a da nema te sveprisutne mogućnosti nehotične inicijacije i "autanja" mimo vlastitoga htijenja na društvenim mrežama, gdje se ti idioti i kreteni sami legitimiraju prosipajući za sobom iskaznice svojih statusa ili komentarâ poda njima.
Poznajem brojne tobože uglađene građanke i građane među nama, i gledam te Potemkinove seljačine umiljatih licâ s kojih smiješak nikada ne silazi, kako biranim riječima kupe lajkove i kupuju oduševljenje virtualnih pratitelja i stvarnih prijatelja, a iza tih tobožnjih fasada duha i falše dobrote stoluju tek umivena mržnja, napirlitana himba i skupim parfemom poškropljena zloća. Iza tih nasmiješenih lica, iza te naoko ljubazne al' ipak tek puke golotinje morala; iza svih tih nazdravljanja sa skupim vinima u kristalnim čašama i licemjernih recepata za sebičnu dopadljivost, stoji, istom, prijesna nenavidnost, perfidna zloba i profondna pakost. Jerbo, da je tim farizejima i licemjerima dati sredstvo i priliku, oni bi ponovno – a sve uz bučno pozivanje na Boga i Isukrsta, Svetoga Duha i Majku Božju! – otvorili ono "kazalište" u Jasenovcu ili "odmaralište" na Golom otoku...
Ne prepoznajete među nama te drugove naše i drugarice? Eno vam ih, braćo i sestre, eno vam ih svake prve subote u mjesecu u službi Sotone na trgovima; eno vam ih ponedjeljkom, srijedom i petkom – i četvrtkom, molim lijepo, molim na otvorenom – na lokalnoj televizijici u našoj metropoli; eno vam ih svakoga četvrtka na kiosku zaklamane u karti što fingira novine, tom deponiju gdje svoje umne ispljuvke i poserotine bljuju i odlažu umišljeni glumci novinarâ, komentatorâ i općih, često četvrtpismenih publicistâ. Objektivnost je njihova tolika da se sama guši u endemskoj vrsti medijskog incesta uzgojenog u vlastitom inkubatoru, budući se netremice inzistira isključivo na jednostranom pristupu svakoj temi, gdje je zapovjeđeno svako odsuće šire analize ili uže usporedbe. Uže je dopušteno samo za egzekuciju neistomišljenikâ...
I zato, da se vratimo s trenutačnog ekskursa na polaznu trasu puta, zato moramo njegovati uspomenu, primjerice, na žrtve Sutjeske. Kako bi se sve ine tvornice smrtî sa strojevima za mljevenje ljudskog mesa još bolje vidjele i uočile, kako bismo na njih usmjerili važan reflektor pomnje; bez obzira na to koji tip ljudske patnje htjeli oplakati ili komemorirati, i, po ma kakvom toponimu ili ikojem inom činu da ih prepoznajemo ili imenujemo: od Ovčare do Hude jame, od Srebrenice do Jasenovca, od Macelja do Golog otoka...
Svaki ljudski život čeljadeta koje je majka rodila, jest isti, i, svakoga će među njima podjednako oglodati črvi, črvi debeli ko prsti. Ma, svaki pak ljudski duh nije isti, i, svako čeljade koje se u životu bilo opredijelilo za zlo i opačinu, a prije smrti se nije pokajalo ili makar zatražilo oprost, zavrijedilo je da pošteni čovjek od njega okrene glavu, od tog duha, i, da ga vrati u bocu zanavijek.
