Tko je god iole pratio bilo moju čakavsku poeziju bilo sve ostalo moje gotovo tridesetogodišnje publicističko djelovanje u rasponu od literarnih djela književne provenijencije do raznorodnih mojih novinskih tekstova, mogao je već i odoka primijetiti u kolikoj mjeri sam vezan za mojega pokojnoga nonota Anđelkota. Odgojio me je otac od mati moje Nikoline – i otac moj i nono moj Anđelko! – kao njezino izvanbračno dijete u našim Selcima na Braču, davši mi i prezime Vuković. Ja, Siniša Vuković, nosim majčino prezime. Prezime mojega nonota… I, prvi datum koji pamtim u životu, jest 8. travnja. Osmi travnja, Ljeta Gospodnjega 1928. Rođendan to je nonota mojega Anđelkota, za kojega i danas neki stariji Selčani dvoume se je li on bio moj otac ili nono moj… Tako je bilo oduvijek, a istina je u rečenici koju mi je nona Zorka prenijela da sam je kao dijete bio izgovorio: "On je moj otac, moj nono, moj Anđelko i on je meni sve!" Otkad znam za sebe i otkako razlikujem brojke od brojeva, 1928. godina u mojem je svijetu memorijska okamina ere kad se rodio onaj koji me je i stvorio i odgojio.

Dovinuvši se malo dalje u vrijeme i odrastavši malo više prema nebu, kao jedan od aspergesa što je vodom blagoslovnom škropio moje djetinjstvo i fazu prelaska iz dječaštva u momaštvo, bio je domaći naš tada jugoslavenski film – sintagma "jugoslavenski film" je, je l' tako, množina, a ne jednina? – kad smo organizirano sa školom odlazili u kino pod vodstvom naših meštrovica i nastavnika iz razreda na za nas premijerne produkcije, odnosno kad smo to kasnije doma gledali na televiziji sa svojim roditeljima ili starateljima u reprizi. Naravno da je ime Veljka Bulajića bilo za nas djecu među prvim imenima što smo ih ugradili u temelje svoje buduće kulture, zajedno s Borisom Dvornikom, Velimirom Batom Živojinovićem ili Ljubišom Samardžićem, i naravno da je meni u neka doba bilo zapelo za oko kako je taj čovjek rođen 1928. godine. Kao i nono moj Anđelko. Štoviše, šjor Veljko, rođen 22. ožujka, bio je čak dva tjedna stariji od mojega nonota i, evo, nadživio ga je čak pola godine više od cijelog jednog desetljeća. Šjor Veljko preminuo je u Zagrebu 2. travnja, prije mjesec dana, na pola puta između svojega i rođendana nonota mojega Anđelkota.

Kažem opetovano "šjor Veljko", jerbo sam mu se tako bio obratio prije dvije godine kad sam ga prvi put nazvao na mobitel. Zajednički prijatelj dao mi je njegov broj. Htio sam s njim odavno napraviti intervju ili makar samo popiti kavu, pivo ili rakijicu: naročito otkako je nono moj već mrtav pa da mi to bude i svojevrsni sentimentalni susret s njim, s njegovom "Godinom", kako taj naraštaj vršnjaka prepoznaje i titulira vlastitu generaciju… Onaj mentalni institut "sutra ću, sutra ću", najčešće se preobrazi do u – nikad ću! No, kako mi je šjor Veljko doista bio prevažan i kako sam baš odistinski htio stisnuti ruku tom čovjeku i zagrliti ga umjesto nonota mojega Anđelkota, osmjelio sam se to i pokušati.

Ime Veljka Bulajića bilo je za nas djecu među prvim imenima što smo ih ugradili u temelje svoje kulture, zajedno s Borisom Dvornikom, Batom Živojinovićem ili Ljubišom Samardžićem, i naravno da je meni bilo zapelo za oko kako je taj čovjek rođen 1928. godine. Kao i nono moj Anđelko

Kad se javio na mobitel, glas mu je zvonio svježe i mokro, kao da je s druge strane neki moj kapelnik što me je učio svirati trubu ili savladavati razliku tehničkog dirigiranja valcera ili koračnice, a ne čovjek kojega nekih pet-šest godina dijeli od iskustva poimanja kako to zbiljski izgleda – doživjeti stotu… I ovog časa prožima me dragost razveseljenja koju sam bio oćutio u onom našem prvom telefonskom razgovoru kad sam mu iskreno prenosio emociju što me je s njim vezivala generacijskom pupčanom vrpcom s mojim nonotom Anđelkotom. Iznenadila me je i njegova znatiželja kad je čuo da sam s Brača i da je moj nono brao kamen u petradi, a šjor Veljko me je baš nekako bio osupnuo temom kamenoloma za koju se bio uhvatio.

Ama, kolikogod sam pokušavao razgovor usmjeriti na temu moje zanimacije, film, on je stalno nekako klesadurski ustrajno vraćao naš deškorš na kamen i Brač. Nisam tome davao toliko pažnje, računajući kako ćemo to raščlaniti i sintetizirati kad se osobno nađemo u Zagrebu, a nisam ni izbliza mogao pretpostaviti koliko će ga se dotaći taj detalj što je on "Godina" mojega nonota i koliko to meni ustvari znači. Naknadno sam nekako, posloživši u glavi grede našega razgovora, skontao kako mu je plijevljenje ovih specijalnosti bilo važno iz nekih njegovih jadranskih sentimenata što ih je bio ponio – ili je za njima žalio ako ih je putem možda izgubio – kad je iz rodne Crne Gore bio krenuo na put u Bosnu i Hercegovinu, točnije Sarajevo, a što će mu udariti životni štambilj i dati intonaciju za osnovni tonalitet njegove i identitetske i svjetonazorske odrednice. Jasno, Sarajevo je prirodno i žarište i vrelište i talište svake esencije što čini akord i molekulu čovjeka, odvojenu i od tona i od atoma, pa će taj novonastali elektrolit i emulzija, taj i amalgam i slitina ujedno moći postići da ispod Bulajićevoga kapka projicira se i snimi slika u kojoj će se htjeti prepoznati mnogi. Neće biti slučajno da je baš u Sarajevu, kad se vratio sa studija u Rimu, majka Veljkova bila mu ispričala priču iz koje će nastati njegov prvi dugometražni film, i dandanas referentno mjesto svoje vrste – "Vlak bez voznog reda"…

Slika vlaka koji u se ukrcava pučanstvo iz periferije Jugoslavije taman uspostavljene po utihnuću puškaranja Drugoga svjetskog rata, i odvodi ih u plodnu Slavoniju gdje je plodna zemlja i gdje, uz rad ruku čovječjih, neće biti ni gladi ni rata, pokazala se s jedne strane sjajno poticajnom kreativnom i umjetničkom egzaltacijom realiziranom u jeziku filma, dok je s druge opet spojila mojega nonota Anđelkota sa šjor Veljkom, Veljkotom, budući je i moj nono, u ta doba, kao maloljetni mladić vlakom bio otišao "put Slavonije", u selo Husein kraj Kutine, na imanje kod jedne obitelji Bilić. (I eno ih, rešetkaste drvene jasle, i ovog časa vise na zidu u našem zapuštenom zagonu u Selcima, gdje je nono stavljao travu i slamu kozama i mazgama da same brste hranu, a da malo od toga pada dolje pod papke i kopita u glib. O, Bože moj, da mi je stupiti u kontakt s nekim, ako ih ima živih, iz te obitelji?!)

Kako sad da govorim o svim onim filmovima šjor Veljka? Koliko ih je snimio, toliko sam ih pogledao. Kao i opere ili knjige: neki su mi ti filmovi bliži i draži, neki na razmaku poštovanja i odstojanja bez oduševljenja… Svejedno, čini mi se da nije snimio film koji bi mu udio ili štetio reputaciji. I svi su nekako drugačiji, ti filmovi. Ili se barem to tako čini mojoj oholosti koja ih sad brzinski premotava u glavi, zastajući tek privremeno na odmorištu zvanom "rola": kako smo tamo 80-ih godina nazivali stanku u projekciji filma u kinu, dok smo pili sok ili pivo u cigaretnim dimom zasićenom bifeu čekajući da tehničar zamijeni one kolute s filmskim vrpcama.

Kad sam u prosincu bio u Zagrebu, trebali smo se sresti. Šjor Veljko mi je rekao kako ima nekakav pregled kod liječnika te da ide primiti injekciju zbog bola u leđima. Na koncu su kratkoća mojega boravka u metropoli i jakost stisnutosti leđa učinile da se mimoiđemo. S kolegama u redakciji Novosti razgovarao sam o tom mogućem intervjuu, gdje sam bio blago obaviješten kako Bula uglavnom govori ono što on hoće, a ne što bi ga se pitalo. Pa mi je to onda bio još veći izazov. Nažalost, nisam više odlazio do Zagreba i, evo, ostala je jedna za mene velika šupljina, ali ne i praznina. Ispunjena je sjećanjem. Lani mi je šjor Veljko rekao da dođem na projekciju njegovog zadnjeg filma u Puli, pa da ćemo tamo razgovarati. Ali smo na koncu vidjeli kako je išla i ispala priča s filmom "Bijeg do mora"… To se samo u napuhanoj kulturi može dogoditi: da nestor dovrši film, montira ga, a da ne dođe do projekcije.

Baš kao i Clint Eastwood koji će, jednom, ostati nesumnjivo jednom od najvećih ikona mundijalne filmistike ikad – jerbo se u više različitih žanrova, i kao glumac i kao redatelj, potvrdio ne jednim veličanstveno izvanrednim djelom za sve antologije, jednako će tako i Veljko Bulajić ostati nedostižnim sineastom na ovim našim širokim štokavskim prostorima, kojima je svojim nesvakidašnjim talentom i ustrajnošću podario frapantna filmska djela neprolazne kvalitete.

Da, ostalo je iza šjor Veljka petnaestak vrhunskih ostvarenja, međusobno vrlo različitih. Uvijek ih možemo negdje naći i pogledati. Ne spominjem im imena, i, lijepo je kad se i bez spominjanja njihovih naslovâ mnogi čitatelj sâm može sjetiti većine od njih… Jerbo, Veljko Bulajić bio je nepatvoreni i istinski – pjesnik filma. I, bjegunac od falše patetike i dezerter iz stroja snajperista što ciljaju niske i prvoloptaške strasti. Samo je takav meštar mogao snimiti ratni spektakl, a da on vrvi od emotivne lirske pjesničkosti. Jedna jedina riječ je u imenu te planine od filma.