Čovjek. Srbin. Čovjek koji je volio svijet. Srbin koji je volio sve. I ljude. Sve. Čovjek. Srbin. Ljubiša. Ljubiša Samardžić...
Eh, da, nekako se prošvercala proletjevši ispod radara peta obljetnica smrti ove glumčine i ljudine navršena prije koji mjesec – teoretski, prije pola godine – ali za ljetopise i kronike to je fakt što se dogodio takoreći jučer. Ljubiša Samardžić rođen je u Skoplju, 19. studenog 1936., u obitelji rudara, ali je u Beogradu ipak diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti, premda je isprva bio upisao studij prava. Klasična priča: djeca su morala ostvariti snove i karijere svojih nerealiziranih roditelja. Ma, neuron Ljubišinog talenta sam je prosvrdlao put od dječačkog sanjanja najposlije do čovječjeg ostvarenja.
To u kolikoj je mjeri ovaj čovjek ispunio misiju i svojega poziva i vlastitoga školovanja, naročito se zorno danas može vidjeti s vremenske promatračnice. Kao partičipant zlatne generacije jugoslavenskoga filma, Samardžić je bio dionikom u nekim od ikoničkih plodova navlaš partizanskog žanra. Veljko Bulajić uzet će ga k sebi stvarajući remek-djelo "Kozaru" (1962.), najintimniju i lirski najobilježenije snimljenu ratnu priču, koja će svoju nadgradnju kasnije dočekati u pompoznoj "Bitki na Neretvi" (1969.), gdje će isti redatelj potvrditi svoje povjerenje sada već provjerenom arbitru. Iste one 1962. godine i Branko Bauer ugradit će mladoga Ljubišu u danas kultni film "Prekobrojna"; no serijal djela pod Hajrudinom Krvavcem obilježit će ovoga glumca trajnim žigom. Počevši s "Diverzantima" (1967.), preko kapolavora "Valter brani Sarajevo" (1972.) do "Partizanske eskadrile" (1979.), genijalni glumac na najbolji će način dobivenu čast urođenom ingenioznošću pred kamerom uzvratiti neumrlom artistu Šibi Krvavcu.
Ljubiša Samardžić nije bio samo jugoslavenska glumačka ikona koja je štambilj svoje karizme utiskivala usve u matične srpske ili gostujuće bosanske produkcije; ne, on je važne uloge zavazda zabilježio i u kampanilističkim dalmatinskim filmovima koji, svaki na svoj način, obilježavaju i vlaške i bodulske osobitosti. Prvo ga je, kao 28-godišnjaka, redatelj Obrad Gluščević angažirao u filmu "Lito vilovito" (1964.), kada i započinje njegova suradnja s Borisom Dvornikom iz koje će se roditi iskreno prijateljstvo, a koju godinu kasnije Gluščević će ga zvati i u film "Goli čovik" (1968.) što će se snimati u gradu Hvaru po scenariju Ranka Marinkovića, gdje se Samardžić sjajno snašao premda nije govorio idiomom lokalne čakavštine. (Uzgred: po vlastitim mu riječima, upravo je Obrad Gluščević – koji se inače proslavio nenadmašnim filmskim radovima iz žanra dječjeg filma – otkrio u Ljubiši vrsnoga komičara.)
Svega pet godina kasnije, godišta 1973., Krsto Papić pozvat će ga u cast za svoj film "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja", prema danas kanonskoj drami Ive Brešana iz 1971. godine. Ovdje je još plastičnije odigrao seljaka iz Dalmatinske zagore, negoli bodulskog šarmera iz prethodnog sineastskog ostvaraja. Godina je to kada snima i film "Sutjeska" sa Stipom Delićem.
I već prema tome moglo se primijetiti kako Ljubiša Samardžić ruši i remeti kanon o fah-glumcu, jerbo je on ostvario famozne ostvaraje u posve različitim i oprečnim tipovima karaktera: od komedijaša do partizana, od obiteljskog čovjeka do Dalmatinca i bodula i Vlaja, od aktivnog ilegalca u "Valteru" i krijumčara iz serije "Kuda idu divlje svinje" do šašavog Šurde u seriji "Vruć vetar" i smotanog pandura u onoj "Policajac sa Petlovog brda"... Gospodin glumac, reklo bi se.
Kao neporecivi profesionalac s kolosalnim talentom, Ljubiša Samardžić uspijevao je delikatno portretirati, rečeno je, posve raznorodne likove i emocionalna stanja. I pritom nije radio razliku gradi li ulogu na filmu koja ostaje zavazda u stupu pamćenja kraće forme, odnosno odigrava li kakvog zgubidana ili jebivjetra u seriji s više nastavaka, kad se ležernije pristupa i igranju možda malo manje zahtjevne role. Velikom glumcu svaka je rola važna.
Kurioziteta radi: njegov glumački "brat blizanac" svakako je Dragan Nikolić, jerbo su obojica bili glumci iste krvne grupe. Pa je tako Ljubiša bio predviđen i za ulogu šlager-pjevača iz kultnog filma "Ko to tamo peva", ali ju je na kraju igrao baš Gaga, Prle iliti Popaj – Dragan Nikolić.
A Ljubiša je imao izvanredan dar za dikciju, vještinu kako brzinom kokodakanja izgovoriti rečenicu u dahu: brzo, razgovjetno u svakom elementu, a prirodno. Dovoljno je samo sjetiti se replike iz "Valtera": "Nego, hoćemo li da čekamo da nam Švabe podvale, ili ćemo mi njima da zabiberimo?"
Kad je umro Boris Dvornik, doajen i nestor, neokrunjeni kralj jugoslavenske filmografije i hrvatskoga glumišta s dalmatinskim punjenjem u sebi, jedini tko je iz Republike Srbije s prekjučerašnjeg filmskog seta bio došao mu na sprovod na Lovrinac u Split, bio je dobri duh u tijelu čovjeka: njegov pobratim iza kamere i drug iz kafane, prijatelj u kostimu i civilu, upravo – Ljubiša Samardžić. Drugi su se bilo oglušili bilo ispričali, samo je vječno nasmijani mladić od gotovo dva metra visine, Smoki iliti Šurda, imao tu vrstu pristojnosti i obaveze osobno potegnuti iz Beograda i u Splitu mu na lijes vlastoručno položiti cvijet.
Nema ga, nema čovjeka živoga, nema ama ni ikojega ovdje u Splitu, Dalmaciji i Hrvatskoj živućega čeljadeta, koji se te divne i tople, sentimentalne Ljubišine ljudske pojave ne sjeća i dandanas. Iako se taj Borisov odlazak bio zbio na proljeće ljeta Gospodnjega 2008., svejedno, trajala je i tada među nama radijacija isijavana od onih najgorih ljudi razasutih posvuda ovuda i svuda oko nas, a koji su kondicijski uigrano uzdržavali disciplinu deranja krasta s rana netom zacijeljenih: samo kako bi se vječnim tečenjem nepotrebne krvi konstantno održavalo stanje tuste spremnosti za neki novi rat i puškaranja između nas i prvih nam susjeda.
I, kao što je bio minuciozan u konstruiranju povjerenog mu lika u svojoj glumačkoj radionici, Ljubiša Samardžić jednako je tako sofisticiranim manirama pristupao i pri djelovanju u redateljskoj ordinaciji. Potkraj svoje veličanstvene glumačke karijere, Samardžić nije odolio izazovu ni redateljske kreacije, nakon čega je stvoreno opet nekoliko antologijskih ostvaraja. Već je sa svojim debitantskim filmom, "Nebeska udica" (1999.), ostvario zapaženu recepciju među kritikom i gledateljstvom, prošavši vrlo primijećenim pri projekciji i na Berlinaleu. A i zadnja njegova TV-serija, "Miris kiše na Balkanu" (2010. – 2011.), imala je sjajnu gledanost na prostoru cijele bivše države.
Ima neke simbolike u tome što je Ljubiša Samardžić preminuo istoga dneva u kalendaru, 8. rujna, kada i neprežaljeni hrvatski glumac Josip Genda s kojim se bio susreo još u onom filmu "Lito vilovito", na samom početku karijere i jednoga i drugog. Otišao je Ljubiša u legendu 8. rujna 2017., na 11. obljetnicu smrti velikoga Gende.
Čovjek. Srbin. Čovjek koji je volio svijet. Srbin koji je volio sve. I ljude. Sve. Čovjek. Srbin. Ljubiša. Ljubiša Samardžić...
