Državni režiser formulacija je koja se često vezala uz Veljka Bulajića, i premda je u njoj bilo istine, nepravedno je zasjenjivala činjenicu da je riječ o međunarodno najistaknutijem jugoslavenskom autoru igranih filmova do pojave i afirmacije Emira Kusturice, filmašu s kojim se u njegovo zlatno doba po internacionalnim uspjesima mogao mjeriti tek Aleksandar Petrović.
Bulajić je jedini jugoslavenski režiser koji je studirao na jednoj od najstarijih i najslavnijih svjetskih filmskih škola, Centro Sperimentale u Rimu, uz Francea Štiglica jedini je čiji je debitantski dugometražni film ("Vlak bez voznog reda", 1959.) prikazan u glavnom programu najprestižnijeg svjetskog festivala u Cannesu, jedini je koji je dva puta (1969. i 1980.) bio član glavnog žirija tog festivala (u postjugoslavenskom razdoblju to će ponoviti Kusturica), jedini kojem je scenarij napisao svjetski slavni scenarist (jedan od "očeva" neorealizma, Cesare Zavattini, za film "Rat"), prvi i do Kusturice jedini čija su prva dva filma bila nominirana za dvije najvažnije svjetske festivalske nagrade ("Vlak bez voznog reda" za Zlatnu palmu u Cannesu, "Rat" za Zlatnog lava u Veneciji), uz Štiglica, Petrovića i Kusturicu jedini čiji je igrani film ("Bitka na Neretvi") nominiran za Oscara i jedini čije je ostvarenje dobilo nagradu za najbolji dokumentarni film u Veneciji ("Skoplje 63").
Uz sva ta priznanja, njegovi su najkomercijalniji filmovi imali masovnu svjetsku gledanost – "Kozara" je otkupljena za prikazivanje u više od 90 zemalja, a "Bitka na Neretvi" za gotovo sve zemlje svijeta. Paralelno s o(t)pisivanjem Bulajića kao državnog režisera išao je, od 1970-ih nadalje, nalet mlađih kritičara na njega kao kreativno inferiornog autora, za što je svojim kvalitativno problematičnim filmovima 70-ih i 80-ih dao podosta argumenata, međutim pri tome se zaboravljalo prvo i najbolje njegovo razdoblje s nekoliko antologijskih radova.
Daleko efektnije nego što je to godinu prije učinio slavni talijanski filmaš Giuseppe De Santis gostujući u jugoslavenskoj kinematografiji "Cestom dugom godinu dana" (prva jugoslavenska nominacija za Oscara), mladi je crnogorski režiser stacioniran u Zagrebu u svom debiju "Vlak bez voznog reda" primijenio principe neorealizma, kompetentno posegnuvši za složenom mozaičnom naracijom s mnoštvom ekspresivnih likova i perspektiva. Sposobnost da se kolektivitet (poslijeratni iseljenici iz pasivnih ruralnih krajeva u plodnu Slavoniju) prezentira kroz niz živopisnih individualnih karaktera impresionirala je izbornike kanskog festivala, dok je na Pulskom festivalu film osvojio glavne nagrade žirija i publike, a čak i u vrijeme koje njegovu tvorcu nije bilo naklonjeno, ranih 80-ih, u velikoj anketi Televizije Beograd uvršten je na visoko šesto mjesto liste 30 najboljih jugoslavenskih filmova svih vremena.
"Kozara" – film kojim je Bulajić dosegao vrhunac
Bulajić je 1961. polučio svojevrsni blizanački uradak "Uzavreli grad", s tom razlikom da je ambijentacija urbana i industrijska (Zenica), a mozaična dramaturgija još zrelija i intenzivnija, karakteri još izražajniji, a neki elementi (npr. lik prostitutke u maestralnoj izvedbi Olivere Marković) navješćuju znameniti crni talas koji će domaću kinematografiju zapljusnuti koju godinu kasnije. Iako je u Puli dobio nagrade za najbolji film i scenarij, "Uzavreli grad" desetljećima je bio zaboravljen, da bi tek u 21. stoljeću, nakon velike retrospektive jugoslavenskog filma u znalačkom izboru Sergija Germanija Grmeka, bio prepoznat kao klasik, a po mnogima i najbolje ostvarenje Bulajićeva opusa. Između ta dva filma agilni je autor uspio 1960. snimiti spomenuti "Rat" po Zavattinijevom scenariju, neobično humanističko ostvarenje o izbijanju atomskog rata neočekivano obojeno povećom dozom humora, a i s malo erotike čiji je nosilac bila Poljakinja Ewa Krzyzewska, sekundirajući tadašnjoj glumačkoj zvijezdi Antunu Vrdoljaku u središnjoj ulozi.
"Kozara" je prvi i daleko najbolji partizanski spektakl, ostvarenje čiji je ritam stvaran izmjenom duljih mobilnih i kraćih statičnih kadrova, dinamikom humornog i tragičnog, kolektivnog i pojedinačnog, film pun emocija i s nizom antologijskih prizora
Prva tri Bulajićeva duga igrana filma dobila su dvije Velike zlatne arene u Puli za najbolji film, jednu Zlatnu za najbolju režiju, jednu Zlatnu za najbolji scenarij i jednu Srebrnu za drugi najbolji film, a pritom su prva dva ušla u glavne programe Cannesa i Venecije, pa je 1961., u dobi od 33 godine, elokventni režiser de facto postao prvo ime jugoslavenske kinematografije. To mu je omogućilo da 1962. realizira svoj produkcijski, ali i kreativno najambiciozniji rad do tada, te i de iure postane vodeći jugoslavenski sineast – zanimljivo, iste one godine kad će njegov crnogorsko-zagrebački "zemljak" Dušan Vukotić Jugoslaviji donijeti njezina jedinog Oscara, ali u sferi animiranog filma.
Dok je Vukotić svoj genij "Surogatom" doveo do vrhunca, Bulajić – koji, za razliku od Vukotića, genij nije bio, ali talenta je itekako imao – vrhunac je dosegao "Kozarom". Bio je to prvi i daleko najbolji jugoslavenski partizanski spektakl, ostvarenje čiji je ritam stvaran izmjenom mizanscenski fascinantnih duljih, mobilnih višeplanskih kadrova u (polu)totalu te onih kraćih statičnih, dinamikom humornog i tragičnog, općeg/kolektivnog i pojedinačnog, film natopljen emocijama i s nizom antologijskih prizora; posebno se pamte onaj kad beba lišćem pokriva ubijenu majku (Olivera Marković), te onaj kad otac (Bata Živojinović), držeći istu bebu u jednoj ruci i pokrivajući joj usta da ne plače, dlanom druge pokušava zaustaviti zabadajuću žicu kojom njemački vojnik traga za partizanskim zemunicama. "Kozara" je raritetnu premijeru imala u Louvreu i dobila drugu nagradu na prestižnom festivalu u Moskvi, ali važnija je činjenica da je riječ o izuzetnom ostvarenju, nesumnjivo jednom od boljih ratnih filmova u povijesti tog žanra.
Nakon "Kozare" Bulajić je snimio spomenuti dokumentarac "Skoplje 63.", vrijedno djelo o katastrofalnom potresu, gdje je posegnuo za metafilmskim elementima uključujući pronađene snimke (found footage) stranog bračnog para poginulog u Skoplju, što predstavlja emotivni vrhunac filma. U tom trenutku nitko nije znao da je to posljednji umjetnički relevantan Bulajićev rad. Uslijedit će 1966. "Pogled u zjenicu sunca", neuvjerljiv pokušaj priključenja moćnoj struji modernističkog naturalizma jugoslavenske kinematografije, te 1969. slavna "Bitka na Neretvi", nemušt narativ s ponešto scena koje su ušle u legendu (ranjeničko pjevanje pjesme "Padaj silo i nepravdo", pogibija Novakove desetine kod stećaka), ali i daleko najveći komercijalni uspjeh u povijesti jugoslavenskih pokretnih slika.
Ostatak Bulajićeva opusa kvalitetom je vrlo manjkav; možda najsolidnija u njemu je "Obećana zemlja" (1986.), "nastavak" "Vlaka bez voznog reda" s rašomonskim elementima, a nesvakidašnjom bizarnošću na rubu i preko ruba trasha izdvaja se povijesna fantazija "Čovjek kojeg treba ubiti" (1979.), prvi jugoslavenski film sa žensko-ženskim ljubljenjem jezicima. U nezavisnoj Hrvatskoj Bulajić je uspio realizirati tek još jedan mlak igrani film, "Libertas" (2006.) o Marinu Držiću, te solidan dokumentarac "Mjesto sjećanja: Vukovar" (2015.). Posljednji mu je film, ratni igrani "Bijeg do mora", čija je radna verzija dovršena 2019., ostao javno neprikazan zbog neispunjavanja financijskih obaveza.
Oscilirajućeg opusa, najveći epičar i najpopularniji režiser jugoslavenske kinematografije ostat će zapamćen po svojim visokokvalitetnim ranim radovima i, dakako, po fenomenu "Bitke na Neretvi", "filma većeg od filma".
