Ili, nekoliko razglednica s Mediterana.

Prva. Ima taj jedan Instagram profil naziva Creme La Mare koji prati život duž Mediterana pod motom "Upravljani suncem, sporošću i morem". Tako sam to nekako nespremno prevela, ali sad to nije ni bitno. Fotke su pune života ljudi koji su se prepustili brončanoj koži kakvu ti samo sunce može ostaviti, sporosti kakvoj te samo dobra griža može naučiti i plavetnilu kakvim te samo more može omađijati. Želim ti reći, čitateljice, kad ova depeša stigne do tebe, davno ću oplakati što nisam jedna od ljudi na tim fotografijama nego tek obična kupačica, koja suočena s malo jačim kurentom potegne sve do plivačice. Faktor koji namrčim na leđa već se godinama ne spušta ispod 50. A odlazak na more planiram kako i svatko s 21-28 dana godišnjeg, ovisno o koeficijentima i olakšicama. Pozdravljam te s A1. Vruće je i na Perušiću silazim na Staru cestu, u autu ću do Šibenika provesti ravno 9 i pol sati. Besmisleno je nabrajati alternativne destinacije, kocka je odavno pala na Dalmaciju. Šibenik, Lastovo, Split, Sinj, Trilj.

Druga. Zašto u Šibeniku ima toliko tvrđava? To je pitanje koje najčešće postavljam kad sam tamo, i na koje ne slušam odgovor pažljivo jer mi je u interesu da ga ne čujem. Iako ga znam. To će mi foru držati na životu. Di god dođem neka tvrđava! Kanal sv. Ante odavno sam preimenovala u Saint Aint, imam i dva psa, Branku i Pippa, koji svatko na svoj način pati u njemu. Branka leži, a Pippo satima baca šiške, grane i lopticu u more i onda vrišti da ih skupim i bacim ih u duboko. Tamo pliva. Tek se negdje oko pete ure sklupča pod suncobran i zaspi. On je na moru isključivo plivač, možda i barakuda. Pokušavam čitati knjigu, ali ne ide mi. "Divided Island", Daniela Tarazona. Ocjenjujem da je prijevod sa španjolskog na engleski zapravo preplastičan iako original vidjela nisam. Utvaram pod suncem da mogu prepoznati neku poeziju ispod, ali na engleskom sve zvuči pretenciozno. Možda je krivo i mjesto i lokacija. Nikad, uostalom, nisam voljela čitati ljeti niti sam "povjerovala" u knjige za ljeto. Povjerovala sam samo u hranu za ljeto: kajgana u bijelom kruhu, pome šljivarice, nektarine. Ili, pašteta koja se ne maže na kruh, nego se kruh u nju umače. Kava iz termosice, koja ne dočeka kraj sezone, jer se ono staklo iznutra uvijek raspe u pokušaju da se drugaru ili drugarici dobaci na dalekoj drugoj štaciji do koje se pješke ne može. To kako prijeti zagrijana zemlja, lažina i smola i oštar dalmatinski kamen, to ti doživjela nisi! Pozdravljam te sa Šubićevca, zapravo s vidikovca, arhipelag je razbacani sufle, treperi pod uzavrelom božjom pećnicom, sve se nadima kako i moja prsa. Srce mi na ovim temperaturama ide u aritmiju i sve češće mislim o smrti. Zabavno!

Treća. Kad sam davno davno prvi put došla na Lastovo, ugledala sam na Zaglavu sabljarku dužu od dva i pol metra. Neki Norvežanin je uspio snimiti, a ja sam oduševljeno poslala bratu poruku: Jebate, sabljarka! Duža od dva metra, tri! Zamisli. On mi je na to poslao kratki SMS: To je ko da ja dođen u Zagreb i tebi pošaljen poruku da san vidija tramvaj. Na otoku ideja o vijesti nije ista kao i na kopnu, ali kad su tri Jadrolinijina pomorca život izgubila pod rampom trajekta Lastovo, a jedan jedva izvukao živu glavu, brat je ovaj put poslao poruku meni: To su naši ljudi, zimu su proveli s nama. Otišli posli na Lošinj. Kad sam otišla živit na Lastovo prije koju godinu, teglili su sa mnom moje stvari, krcali mog psa, bagaje, gurali mi škartoce kad bi me more izvaljalo, učili me o MT Lastovu kao da im je kuća koju će mi predat, tako da mi je na kraju završio u romanu, kladili se kad ću se sitit doć pokupit zaboravljeni kufer, ili da sam češkim turistima prodala foru bolju od šibenske, da je gledanje uplovljavanja Lastova u splitsku luku kao da gledaju suze sv. Lovre! I držala ih na gatu sve dok se nije spustila rampa. Na ukrcaj za Oliviera do otoka Lastovo krećem ovako: idem pješke sa Sućidra do grada da prošećem pse, pa da budu mirni na brodu. Ali ne znam što je tim budalama, možda su čuli da je trajekt nazvan po pjevaču pa čitavim putem nešto pjevaju, ali u intonacijama koje bodu ravno u bubnjić, ne u dušu. Brat mi šalje da je na otoku najveći problem nabava pancete pa do luke stižem preko Pazara. Ruksak mi je teži za dvije kile. Trajekt je pun ljudi koji idu na Lastovo otok glazbe, a moji psi odlučuju da će se sprijateljiti sa svima. Netko dojavljuje i da je iste večeri M.O.R.T. u Mihajla, ali ja ću biti preumorna da ih ostanem slušati. Kad krenu prvi taktovi koncerta, spakirat ću se u krevet natopljen toplotnim udarom i natečenim nogama. Sutradan će Palma dojaviti da je John iz M.O.R.T.-a pio kraj nje kavu u kafiću i da se čuo s malim. Kaže Palma, pita ga John jesi iša na Cetnu, i onda mu samo ponavlja Aj lav ju, aj lav ju, aj lav ju, i neka se težina napokon raspe na Obali lastovskih ribara! Naš čovik, kažem Palmi, kad udre tim tvrdim sinjskim, legenda. Naš čovik, ponovi Palma. Pa me sjeti na jednoga koji je na trajektu dovitljivo dojavio svima na čuđenje da vlaj plovi na otok: Znaš kako ti je to s nama vlajima, more nam je u krvi.

Četvrta. Pomor periski na Jadranu stara je vijest. Da ih turisti čupaju i nosaju okolo u kašetama i preko granice, ne baš sasvim nova. Svaka ta priča s naslovnica ode nigdi, jer nikad ne doznam kako je završila. Ali, kad sam bila dijete, nagledala sam ih se u vitrinama susjeda s perajama i maskama, ovih s brončanim kožama. Kad mi se u sjećanju pojavljuju, obavezno mi šapnu na uho, sad sve nebeski pomorci: Mi smo ti to, Marija koja ćeš nas sad sve špijat, izlovili sve prije 1977. i velike zabrane. I tu perisku što je u sjećanju vidiš u svom dnevnom boravku, to ti je ćaća izronija kad je bija mršav i košćat, za okladu, isto prije zabrane, kad se dokaziva mišićima koje je stekao na puno jačoj struji: kanjonu Cetine. Zato smo se, uostalom, svi ovako raspupali, nismo više imali za okladu kome roniti u duboko more. Lovili je jesmo zbog lipote! Lipše školjke u Jadranu nema, ma po cilom Mediteranu! Ali, lovili smo je i zbog lipote pokreta, zamaha nogama, udaha u prsima, osjećaja strasti. Na šta ti, uostalom, periska onako debela i odrasla sliči, kad ih staviš dvi jedne pokraj drugih, nego na zrakom natiskana pluća? (Op. pripovj. ne daj lektorici da ti ovo promijeni u natiskano pluće, mi mrtvi ti tako ne govorimo). A di si, zadnje, vidila perisku, pitaju me i motaju brke, di se kupaš ovih dana? Na Gusara. Na Gusara se kupam, imam tamo morsku trifectu: zidić, kavu i more, i ako povedem psa, nitko mi neće prigovorit. I ove naše Creme La Mare koje znam od malena koje sporadično mogu uloviti i na Bačvicama pod dekom turista, obavještavaju me da u moru ima periski. A jesu li žive ili ne, tko bi to mogao znati, one ne rone, ali znaju sve o pomadama od orahova ulja, maslinova i kvasine za pravu boju. Morsko je dno prosijano periskama. Misliš li da su žive, pita me sukupačica. Ne znam, odgovorim joj, ne ronim, ali znaš šta, odjednom se osjećam baš dobro. Osjećam neku nadu, kao, ima života. Do zalaska plutam iznad polja periski i samo govorim: Periska! Periska! Periska! Periska! Periska! Periska! Periska!

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.