Od svih živih vrsta kojima prijeti izumiranje zbog globalnog zatopljenja i otapanja ledenjaka, prvi su s lica Zemlje nestali hejteri snijega. Mrzitelji svega snježnog znali su se još donedavno tu i tamo oglasiti, ali više ih nema ni vidit ni čut. Bili su to u pravilu oni moji Dalmatinci, ronzala koja se zimi nisu primjereno ogrijala sve dok nisu doselili na kontinent, a onda su im užasno i podjednako počeli smetati i minusi i bljuzga i snješko. Nikad nisam doživjela da se na snijeg žale recimo Gorani ili Ličani, a u cjelokupnoj kanadskoj antologiji kratke priče, u kojoj je mećava uvijek brža i moćnija od ralica, nitko nije ni približno hejtao snijeg kao dalmatinski imigranti u Zagrebu. Ovo je zapravo dosta neobična stvar, jer svaka rođena Dalmatinka ili Dalmatinac naprosto obožava snijeg koji jednom u deset godina padne u Splitu, Zadru, Šibeniku, koji se dočekuje kao mana nebeska, a obožavaju i snijeg na Jahorini, na Kupresu, Pohorju, a pogotovo na Madonni di Campiglio, ali kako dosele u Zagreb, ova im se padalina ogadi. Neki od snježnih hejtera išli su toliko daleko da su me pokušavali uvjeriti da je stvar samo u tome što ne živim dovoljno dugo u ovom gradu i da ću s vrimenom doć na njihovo, ali kako stvari stoje bojim se da će prije oni doći na moje i poželjeti ga – snijega je sve manje i manje, ne treba biti Sijerković da bi se to zapazilo.

Situacija je takva da su neki gradovi u kojima se od 2012. održavala međunarodna manifestacija "50 Poems for Snow" (50 pjesama za snijeg) – nazvana prema divnoj pjesmi Kate Bush "50 Words for Snow" – ove godine odustali od tradicionalnog čitanja poezije na otvorenom na prvi dan ozbiljnijeg snijega. Zimska bajka je izgubila smisao, a dobila poantu. A bilo bi puno bolje da je obrnuto, jer ljepoti poanta nije potrebna.

Prvo sjećanje koje mogu dozvati u vezi sa snijegom je sjećanje na jednu izdvojenu pahulju, izgledala je kao da i ne pripada snijegu – magičan filigran, kristal na vunenom prstu rukavice. Snijeg je bio visok na Šator-planini, upadala sam u njega do nosa, stavili su me na samar i jahala sam na konju kojega je netko od odraslih vodio za uzde prema kućicama u daljini. Putevi su bili zameteni, naš auto je ostao negdje u bjelini u dubokoj Bosni, kroz takav snijeg mogao se probiti samo konj. (A ako je vjerovati pričama, to je žilavo kljusence i inače išlo svugdje i po svakom vremenu i još nije izmišljeno prijevozno sredstvo koje bi te moglo odvesti kamo je, bez navigacije, mogao on na svojim leđima.) Ima nešto drevno u toj sceni beskrajne bjeline, ali to u tom trenutku ne znam, gledam pahuljicu na jednoj niti vune, drugom rukavicom pipnem pahulju, zgrabim pršić s konjske grive, ali u sljedećem trenutku već je mokra, skidam je i gubim i ne usuđujem se nikome reći, spuštam ruku u ledeni džep bundice koju mi je stric pomorac te zime donio iz Rusije i osjećam bol, bol. Nije mi više do ljepote snijega. Ali, ima u tom neočekivane pravde: zbog boli koju mi je snijeg zadao i danas, kad poželim, jezdim na onom konjiću kroz tihu ledenu magiju te slike.

Iako se to dogodilo u ono blaženo doba kada nisam imala potrebu artikulirati svoje misli i osjećaje, da sam znala i poželjela, rekla bih možda nešto slično ovome što mislim danas: Sniježe ti si čudo, kako god okreneš, ti si nedostižno remek djelo prirode, ti si taj smisao umjetnosti, a potpuno si prirodan, ti si savršena najcjelovitija cjelina sazdana od bezbroja savršenih kristala, nestabilan i nestalan ili postojan poput mjesta i vremena na koje padaš i čiji oblik i postojanost preuzimaš u zamjenu za najzavodljiviju od svih iluzija, ti si najmekši i najblještaviji outfit ovoga svijeta, ti si makeover grada, radiš to samo da demonstriraš raskoš svog stilističkog talenta, svoju superiornu estetiku zime, a opet, nikad ne ispadaš razmetljiv u svom obilju, jer si supstanca tišine, njeno zimsko tijelo; uočavam i da te je moguće popiti, ali ne i pojesti, da si katalizator higijene svijeta koju zovemo ekologija, da je nepostavljeno teološko pitanje jesi li bog ili mađioničar, ali bez sumnje si u posjedu vradžbine koja je starija od svih religija, okultna/okrutna i tako blaga dok naš život pretvaraš u radost, idilu koja je kratka vijeka, a smrt u bezbolan san koji je vječan... Zbog svega toga što si mi dao, a što sam s veseljem i žudnjom uzimala, nikada te neću povezati s bljuzgom i blatom, samo se vrati i zatrpaj nas.

Neki znanstvenici smatraju da bi se ledenjaci u potpunosti mogli otopiti već 2050. godine i da bi u budućnosti ova pojava mogla ugroziti živote milijuna ljudi diljem svijeta. Ali u ovom slučaju ne marim previše za ljude, te ovisnike o ugljiku koji su katastrofu smjestili sami sebi i ostalim živim bićima, mislim na one prekrasne izumiruće polarne medvjede koje gledamo u emisijama Davida Attenborougha, na očaj sretnih pingvina koji gacaju po rastopljenim staništima. I osjećam se kao sudionica u zločinu u ovom klimatskom holokaustu koji uporno ignoriramo dok se životinjama topi tlo pod nogama, ono isto koje bi nas u drugom agregatnom stanju do 2050. moglo preplaviti.

Kažu da je dalmatinski tip obale, bilo gdje na svijetu, ona vrsta reljefa gdje otoci prate fizionomiju planinskih lanaca, jer su nekad, do ledenog doba, naši otoci bili gore i planine – pisala sam već o tome na jednom drugom mjestu, ali čini se zanimljivo ponoviti s obzirom da bi "prvi red do mora" u ne tako dalekoj budućnosti mogao postati "prvi red pod morem", prilično nepoželjna stambena pozicija.

Ili, da se na tren vratimo Kate Bush, tko nije slušao "50 Words for Snow" mogao bi zapjevati "Runnig up that Hill". Drugospomenutu pjesmu uglavnom znate, a ova prva, posvećena snijegu, po kojoj je nazvana manifestacija za koju je ove zime najavljeno da se u Zagrebu neće održati, poziva nas da, eto kao Eskimi, izmislimo svatko svojih pedeset riječi za snijeg: "Don't you know it's not just the Eskimo, let me hear your 50 words for snow?"

Ima nešto šamansko u toj smrznutoj pjesmi u kojoj riječi padaju u naše uši poput zazivanog snijega. Koliko znam, zasad joj je odgovorio samo kolega Enver Krivac, dijete Gorskog Kotara koji u svojoj pjesmi "draga kate bush” nabraja svoje snjegove ovako: istresine sine / lotaslota / kanik / stiroporac / padalína / škvrljizlato / pršinjel / cijelacbijelac / kasuljap / mećavko / vijevije / belgrič / medenpik / ledakmest / paluhalj /tito druže / pti / dancink / papuč / laktofriz /sine adipe lac / nanuška / srnintap / špricavac / lijepovrijeme / sanovnik / bjeligasp / vuksamotnjak / visper / lumi-hó / tresonja / nemaškole / karampeli / bakin kristal / paradidlpuding / mleks / škripilip / popodneve / mećavaskularan / prhomet / apalačianšlag / frrrrrrrrrr / dvometraš / cijelimjesec / finipuh / okodimnjak / kokanzatrpan / in a silent way / nanošnjak / sigonos / snijeg.

Svi znamo, ako dobro protreseš i okreneš snježnu kuglu, padat će snijeg tako da nema razloga da ne upali ovaj zaziv. Što se, evo, i sramežljivo događa dok uz prozor pokraj radijatora prebrojavam mojih tisuću i dvjesto riječi za snijeg koliko stane u ovu kolumnu. Nije li to logično? Čarolija koja se može znanstveno objasniti, a nije trik.

 

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma