Središtem podvelebitskog sela Golubića u obrovačkoj općini prijepodne se šeću uglavnom domaći magarci; nije li to možda uobičajena pojava, u kojoj karavana od desetak i više grla, koja se rijetko gdje više viđa, dočekuje sa zanimanjem svakog pridošlicu, no kako jedan od njih ima zvonce oko vrata, podsjećaju nas na prometnike koji zavode red na nekom magarećem planetu u kojem su svi ostali gosti. Ali nismo jedini: cestom se načas ukaže kombi njemačkih registracija, potom automobil poljskih oznaka, dok mladi par zastaje kraj kuće tik uz školu zagledan u poruku zataknutu na pročelju koju im je, očito po dogovoru, ostavio njihov domaćin, koji je pak odlutao tko zna kamo i kakvim poslom. Malo dalje pažnju privlači neobičan oglas kuće za odmor "Dolovi", čija se neobičnost sastoji u tome da uz hrvatski sadrži i mobilni kontakt s predbrojem države Srbije, a znatiželjnika upućuje da s druge strane linije može dobiti informacije o smještaju i na engleskom jeziku.
Osim viđenih magaraca koji su zamakli prema obližnjem Kudinom mostu (za koji jedan seljanin nešto kasnije tvrdi da je čudo, pravo čudo, s obzirom na legendu o njemu) i navedenih turista, dugo nam je trebalo da bismo, tumarajući, susreli domaćeg čovjeka, na mjestu ispod kojeg se nalazi kanjon Zrmanje.
Taj čovjek je uz kućnu ogradu improvizirao policu pa na nju poslagao i ponudio na prodaju velebitski med, kozji sir i hladna pića, proizvode uglavnom svog rođaka koji ima vlastito imanje i koji drži pozamašan broj koza, za koje bi se opet netko neupućen zapitao čime se uopće hrane u tom kršu i kamenu, ali prevario bi se jer ovdje, u toj podvelebitskoj vrleti u koju dopire najčišća i ljekovita bura, koja čisti mozak i pluća od ustajalosti gradova, kako smo kasnije čuli, postoje oaze savršene za bavljenje stočarstvom.
- Bilo je tu puno turista zadnjih dana - kazuje nam taj čovjek, 65-godišnji Marko Veselinović, odmjeravajući nas s distance.
Marko Veselinović: Bilo je tu puno turista zadnjih dana (Šime Zelić/PIXSELL)
Dugo je čekao i dočekao povratak u rodni kraj u kojem će se uskoro nastaniti zauvijek, čim dobije potvrdu za mirovinu. Iako je želja za povratkom u njemu neprestano tinjala, suzdržavao se dok mu djeca nisu odrasla i završila školovanje i, eto, sad mu je pomalo žao da se nije ranije vratio jer bi, u to ne sumnja, više postigao. A njegov život od 1995. vezan je uz Novi Sad, gdje je punih dvadeset godina radio u jednom restoranu. Prije zadnjeg rata četrnaest je godina radio kao vozač u zagrebačkoj Hidroelektri.
Kuću u Golubiću, stradalu nakon rata, uredio je o vlastitom trošku, a danas mu problem predstavlja pronaći dobre radnike za stručnije poslove, a kad ih i pronađe, redom su vrlo skupi. Budućnost vidi u turizmu, zato posjeduje dva apartmana, koje treba još dotjerati, ali koje je i ovog ljeta dijelom stigao iznajmiti onima kojima su odlasci u kanjon Zrmanje privlačniji od skupih turističkih resorta u kojima, načičkane oko hotelskih bazena, obitavaju čitave obitelji s različitim (uglavnom iritantnim) navikama. Turizam je očito budućnost krškog Golubića, a apartmani kao dodatni izvor prihoda možda čovjeku mogu olakšati život, da ne kažemo biti od presudne pomoći u posvemašnjoj skupoći koja svakodnevno pritišće ovaj zabačeni i zaostali kraj u koji pokretna trgovina s osnovnim namirnicama dolazi tek dvaput tjedno.
No pitka voda još nije potekla do seoskih kuća, što je predmet rijetko viđenog kafkijanskog spora tog povratničkog kraja s općinom. Doista je nevjerojatan podatak da se crpilište za vodu nalazi u susjednom selu Muškovcima, a najveći vodni kapacitet je u rijeci Krupi, koja prolazi kanjonom podno Golubića. I dok građani prilično udaljenog Zadra iz spomenutog crpilišta vodom zalijevaju travu ispred svojih okućnica, dotle se u Golubiću seljani snabdijevaju vodom iz gusterni, dok su drugi primorani plaćati onu iz cisterni. Čuli smo pritom da bi jednoj obitelji koja bi se htjela baviti ozbiljnijim poslovima valjalo izdvojiti minimalno hiljadu eura mjesečno za vodu, jer se iz cisterne, ovisno o vodospremi, voda po kućanstvu naplaćuje od 500 do 1200 kuna.
Golubić je nedavno dospio u središte zanimanja javnosti jer je u tamošnjoj obnovljenoj školi, koja je prije rata brojala i pedesetak djece, potpisana Deklaracija o suradnji Srba iz Hrvatske i Hrvata iz Srbije povodom održavanja petnaestog po redu znanstvenog skupa "Srpsko-hrvatski odnosi", koju su potpisali manjinski predstavnici obiju strana, Milorad Pupovac i Tomislav Žigmanov.
Pitka voda još nije potekla do seoskih kuća: dok građani prilično udaljenog Zadra vodom iz crpilišta u susjednim Muškovcima zalijevaju travu ispred svojih okućnica, dotle se u Golubiću seljani snabdijevaju iz gusterni, a drugi su primorani plaćati vodu iz cisterni
- Neka se i na taj način čuje za nas - pozdravlja spomenutu Deklaraciju Markov prijatelj prezimena Švonja.
Niže prema Krupi i istoimenoj rječici izletište je Dolovi. Na prostranom imanju i u kući za najam Milana Veselinovića Mićine smjenjivali su se ljetos Nijemci, Francuzi, Česi, Slovaci i Talijani, dok se i ove jeseni, po navadi, očekuju planinari.
Mićina je politički veteran u obrovačkom kraju, nekadašnji je vijećnik u Gradu Obrovcu i predsjednik Mjesne zajednice: povratnik iz Novog Sada je od 2003. godine. Njegova dva sina, od kojih je jedan poznati nogometni trener Aleksandar Veselinović, i dvije kćeri život su nastavili drugdje, a u zemlju svojih djedova i oca dođu uglavnom na ferije i usto pomognu u vođenju turističkog posla. Dade se, kaže on, itekako živjeti od turizma. Milan je otpočetka, od 2007., uključen u znanstvene skupove u Golubiću, pa na potpisanu Deklaraciju gleda kao na potvrdu i vlastitog uspješnog zalaganja za bolje međunacionalne odnose u tom kraju.
Milan Veselinović Mićina: Uspjeli smo stvoriti dobre međunacionalne odnose (Šime Zelić/PIXSELL)
- I najmanja sitnica koja vodi normalizaciji odnosa u narodu je korisna i stoga je pozdravljam, odnosno ne samo da sam zadovoljan Deklaracijom nego svime što doprinosi dobrim međuljudskim i međunacionalnim odnosima i time da narod gleda prema budućnosti - kaže Milan Veselinović.
On se nakon rata s nekolicinom istomišljenika povratnika odlučio politički aktivirati kako budućnost ne bi bila prepuštena stihiji, koja teško kad donese nešto dobro, posebno zato što je selo nakon rata mahom bilo devastirano, što danas ipak spada u neku goru prošlost.
Zato možda i ne čudi što je baš Golubić, to malo mjesto s desetak razbacanih zaselaka s ukupno najviše osamdesetak od prijeratnih petstotinjak stalnih stanovnika, u svjetlu spomenute Deklaracije ponio svojevrsni zavnohovski prizvuk.
- Nije tada bilo lako, imali smo i s jedne i druge strane nesporazuma i napada, ali uspjeli smo, rekoh, stvoriti dobre međusobne i međunacionalne odnose. S obzirom na parafiranu Deklaraciju, mišljenja sam da ovaj kraj može služiti za primjer kako graditi te odnose. To je zato što su se s obje strane našli normalni ljudi. Posebno vidimo li da Beograd i Zagreb nisu nikad bili na nižoj razini suradnje. Premda, raduje me što se odnosi u vrhu tih država nisu preslikali među narod - govori Milan Veselinović.
Dve nacionalne manjine žive u državama koje ne komuniciraju, nemaju saradnju ni na parlamentarnom ni na predsedničkom nivou. Deklaracija ima za cilj da potakne te države da konačno krenu s mrtve tačke u rešavanje otvorenih pitanja – ističe Janko Veselinović
Iako su brojni mediji prenijeli vijest o potpisivanju manjinske Deklaracije, do danas nismo čuli za ikakve reakcije iz dviju vlada. Očito su, barem na domaćem terenu, prevladale stvari poput svježih koruptivnih afera i novog vala postratne pljačke.
Magarci sa zanimanjem dočekuju svakog pridošlicu (Šime Zelić/PIXSELL)
Za Janka Veselinovića, rođenog Golubičanina, redovitog profesora poslovnog prava na novosadskom Univerzitetu, predsjednika Udruge za povijest, suradnju i pomirenje iz Golubića i jednog od aktera zaslužnih za potpisivanje Deklaracije, izostanak reakcije obiju vlada na Golubićku deklaraciju ne čudi, jer vladajuće stranke u objema zemljama, kako kaže, žive od konstantnih sukoba i podgrijavanja loše atmosfere, naročito pred izbore.
- Najvažniji akt iz Deklaracije, rekao bih, jest osveštenje dve nacionalne manjine da žive u državama koje međusobno apsolutno ne komuniciraju, nemaju saradnju ni na parlamentarnom ni na predsedničkom nivou, što se čulo više puta na skupu, što su utvrdili i njegovi učesnici i potpisnici Deklaracije. Tako da ova Deklaracija ima za cilj da potakne dve države da konačno krenu s mrtve tačke u rešavanje otvorenih pitanja, ali i normalizaciju svakodnevnog života, a učesnici su se pozvali i na već potpisane dokumente između dve države - ističe Janko Veselinović.
Ponešto nam je ispričao i o znanstvenim skupovima, za koje kaže da, između ostalog, služe za otvaranje svijetu ove zaostale sredine, koja je i u bivšoj Jugoslaviji figurirala kao jedno od najnerazvijenijih područja.
- Mi smo tu da menjamo stvari i to na mestu gde je to možda najteže. Zato smo i počeli prije 15 godina u školi, koju smo sredili i obnovili - kazao nam je, dodavši da su na skupovima minulih godina sudjelovali brojni lokalni i manjinski političari iz Hrvatske i Srbije, zastupnici u Saboru i Narodnoj skupštini Srbije, ali i naučnici s Kolumbija i Njujorškog univerziteta, ukupno čak dvjestotinjak znanstvenika.
I dok se jedni bave znanošću i turizmom, drugi u Golubiću i dalje žive teško, od zemlje. U Ravnom Golubiću, čujemo, vratilo se pet-šest domaćinstava. Ali ondje ne zatičemo nikoga osim tročlane obitelji Dragičević. I dok roditelji prevrću gnojivo i trpaju ga u vreće za buduću prodaju, njihovog sina Dragana očekuje sezonski posao u Hrvatskim šumama. Prijavio se za poslove jesenskog krčenja i sadnje. Tumači nam da je Golubić interesantan po tome što je to mjesto dalo vrlo školovane ljude u vrlo oskudnom krševitom kraju. I to mnogo više nego na primjer obližnji Žegar, koji figurira kao najveće selo u općini.
Ponuda lokalnih proizvoda (Šime Zelić/PIXSELL)
U zaselcima koji nose imena Peruni, Čabrići, Bilići živi malobrojan doista siromašan svijet, a velebitske litice koje su se nadvile nad njima i neupitna zabačenost čine taj dio svojevrsnim getom. Njihova izolacija je zapanjujuća. Kuće opstaju na klimavim temeljima, ljudi ukopani na svojim pragovima; nepomični pogledi, čudnovati u svojoj nepovjerljivosti i zatvorenosti, ali opet fascinantni – rijetka gorštačka lica kao da su izašla iz ruskih socrealističkih romana. Nenavikli su na socijalne kontakte, što potvrđuje i reakcija jednog mlađeg čovjeka kojeg nam je za razgovor preporučio naš vodič, a koji nam je nakon što smo mu se predstavili okrenuo leđa i pomalo nakrivljen, gegajući se u svom brzom hodu, povukao se do kućnog praga. Ljudi ovdje nisu raspoloženi, objasnio nam je naš vodič koji nas je ondje dopratio, opravdavajući se u njegovo ime.
Ništa za novine, ništa za novine, tek je kratko odjeknulo nekoliko puta u velebitskom ehu.
