Već sâm naziv dokumentarne serije ‘Je li moglo drugačije’ scenaristice i redateljice Ivane Kovač, koju je za HRT proizvela produkcijska tvrtka Dinaten projekt, kao da upućuje na nedvosmisleno – ‘prošlo je loše’. Dakle, svi se izgleda slažemo oko toga da je postojao kriminal u pretvorbi i privatizaciji, da su korupcija, klijentelizam i netransparentna poslovanja svakodnevica, da je pravosuđe loše i neefikasno itd. Teško da bi se danas našao netko, neovisno o političkom i stranačkom opredjeljenju, a da bi rekao da sve funkcionira kako treba i da se sve radilo više-manje kako je trebalo. Možemo tako reći da ipak u narodu imamo oko nečega konsenzus – pretvorba i privatizacija u velikoj su mjeri bile kriminalne, korupcija je velik društveni problem, a pravosuđe je jedna od rak-rana društva. Ono oko čega se razlikujemo jest kako objašnjavamo sve navedeno, odnosno u kome i čemu vidimo glavne krivce, gdje su kontinuiteti, a gdje diskontinuiteti. Upravo je dokumentarna serija ‘Je li moglo drugačije’, prikazana na prvom programu HRT-a od 9. do 30. travnja, ogledni primjer jednog pogleda na te anomalije u našem društvu, i to onog dominantnog koji je u skladu s državotvornim, ali i neoliberalnim konsenzusom. A taj se narativ mora ponovno preispisivati i prevrednovati jer nakon slučaja Agrokor ništa više nije isto, no neokaljanost ‘domoljubnih snaga’ i ‘svetost’ tržišne privrede ipak moraju ostati sačuvani. U tome pomaže ova dokumentarna serija.
Nacionalisti će veći naglasak staviti na neokaljanost ‘domoljubne’ struje u HDZ-u i utjecaj elita naslijeđenih iz jugoslavenskog sustava, a desni liberali na tzv. socijalistički mentalitet kao krivca za loše provedenu tranziciju. Tako jedan diskurs nadopunjuje drugi
U svakoj se epizodi nazire izvjesna i ciljana tendencija ka odgovoru na pitanje svih pitanja mlade hrvatske države. Skraćeno – za pretvorbu i privatizaciju nije baš pretjerano kriv Ivić Pašalić nego ‘tehnomenadžeri’, on vjerojatno nije bio peti ortak u slučaju Dubrovačke banke, za trećesiječanjsku pobjedu šestorke zaslužna je Madeleine Albright, Zakon o kaznenom postupku donesen na početku drugog mandata vlade Ive Sanadera bio je loš jer je rađen po modelu anglosaksonskog prava itd. Pojednostavljeno, sljedeći su zaključci: pretvorba i privatizacija rezultat su ‘dubokih struktura’ preživjelih iz prošle države, a promjene u ‘hrvatskom političkom biću’ (promjena vlasti 2000. godine) izazvane su izvana. Drugim riječima, ‘mi Hrvati nismo krivi, krivi su Jugoslaveni i strani plaćenici’. Taj narativ sasvim je u skladu s tezama nacionalista, ali i desnih liberala – Hrvatskom su vladale i još uvijek vladaju strukture iz bivšeg sustava, pa je zbog tog nasljeđa i privatizacija provedena kriminalno i u neskladu s pravilima kapitalizma i tržišne ekonomije. Nacionalisti će veći naglasak staviti na neokaljanost ‘domoljubne’ struje u HDZ-u i utjecaj elita naslijeđenih iz jugoslavenskog sustava (‘tehnomenadžeri’, naročito Stjepan Mesić, Josip Manolić i Franjo Gregurić kao crvene krpe), a desni liberali na tzv. socijalistički mentalitet koji je, prema njima, najveći krivac za loše provedenu tranziciju. Tako jedan diskurs nadopunjuje drugi.
‘Pa fala bogu da je bilo kriminala, njega je bilo, ima ga i bit će ga uvijek’, kaže Škegro u prvoj epizodi. A što god da se dogodi ili otkrije, uvijek krivcima možemo proglasiti one ‘druge’
Prva epizoda o pretvorbi i privatizaciji počinje s izjavom bivšeg ministra financija Borislava Škegre koji kaže da je svojedobno izlagao na jednom skupu na temu ‘Kako je privatizacija spasila Hrvatsku?’ – početak dakle obećava. I nakon toga spominje ‘pravu privatizaciju’ jer je, očito, nešto ipak pošlo po zlu. Ubrzo se pojavljuje čest gost ove serije – Ivić Pašalić koji sabire temeljne misli koje prožimaju cijelu seriju: prve privatizacije provedene su prema Markovićevu modelu, on (Pašalić) nije htio glasati za Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, ali mu je tadašnji predsjednik vlade Manolić zaprijetio da mora, Tuđman nikada nije upravljao gospodarskim procesima itd. U nastavku se fokus pomiče na sljedećeg predsjednika vlade, Franju Gregurića, poznatog kao tipičnog predstavnika tzv. tehnomenadžerske frakcije u HDZ-u koji je, prema seriji, glavni arhitekt privatizacije u Hrvatskoj. U epizodi se pojavljuje i Miroslav Kutle koji opet za sve okrivljuje ‘tehnomenadžere’. Vrhunac sukoba između ‘tehnomenadžerske’ i tzv. hercegovačke struje (desne) oprimjeren je razgovorom Tuđmana i Hrvoja Šarinića iz svibnja 1998. godine, kada Šarinić optužuje Pašalića i Kutlu za privatizaciju, nazivajući sustav ‘gangsterskim’, na što se Tuđman poprilično razljutio, prebacivši krivnju na vlade i ‘one druge komuniste’ (ne Hercegovce, nego ‘tehnomenadžere’). No ono što je znatno indikativnije jest Šarinićeva izjava da bi on radije podržao Todorića ili Rajića, neovisno o tome jesu li Hercegovci ili ne, te da je HDZ otišao previše udesno zbog Pašalića koji upravlja procesima. Dvije su dakle frakcije buržoazije koje su se već tada sukobljavale – jedna ‘tehnomenadžerska’ koja ima svoje tajkune i koja je navodno moćnija jer crpi moć još iz Jugoslavije i njezinih struktura, druga ‘hercegovačka’ koja je tobože više povezana s obranom domovine i poštenim idealima poduzetništva, ali koja je zbog utjecaja prvih ispala za sve kriva. Kutle je ispao žrtveno janje u svemu tome, i iz vlastitih i iz riječi Ivića Pašalića. Teško je izvući drugi zaključak sudeći po količini pojavljivanja Pašalića i Kutle u prvoj epizodi, koji su praktički oblikovali cijeli narativ jer serija, usput budi rečeno, nema pripovjedača. Očito je namjera autora bila da sami akteri oblikuju naraciju, a da gledatelji onda sami interpretiraju. Znakovit je i skok na INA-u pred sâm kraj prve epizode – tu se već pojavljuju akteri iz vlade Ivice Račana koji su pokrenuli proces, a Pašalić kaže da je on još 1999. zaustavio prodaju INA-e MOL-u. Ta njegova famozna obrana ‘nacionalnih interesa’ još se više oprimjeruje u drugoj epizodi, koja govori o bankarskim igrama i privatizaciji banaka. Najzanimljiviji je dio o Dubrovačkoj banci – peti ortak je izmišljen, a denuncijant Neven Barač laže, opet sve prema Pašalićevim riječima. A za sve su krivi mediji i strane obavještajne službe koji su radili protiv hrvatskih nacionalnih interesa, s ciljem da se unište djelatnosti Dubrovačke banke koja je održavala infrastrukturu velikog dijela dubrovačkog hotelijerstva. Pašalić također kaže kako Tuđman nije imao pojma da je Zagrebačka banka privatizirana. Politika je to i retorika koja bi se mogla sažeti u onu ‘Gdje si bio? Nigdje. Što si radio? Ništa.’ Ili, drugim riječima, pojeo vuk magare.
I prva epizoda (‘Pretvorba i privatizacija’) i druga (‘Bankarske igre’) uvertira su u treću, koja pompoznim naslovom ‘Demokrati vs. konzervativci’ najavljuje priču o trećesiječanjskim promjenama koje ispadaju ne kao izraz demokratski izražene volje hrvatskih birača, nego kao konačni rezultat procesa kojima su kasnih devedesetih žrtvovani određeni HDZ-ovci za sva nedjela ‘tehnomenadžera’. A kako se Hrvatskom navodno upravljalo izvana, onda je i promjena vlasti teledirigirana, i to od nikoga drugoga doli Madeleine Albright i raznih stranih instituta, poput npr. IRIS-a koji, prema riječima zadnjeg Tuđmanova premijera Zlatka Mateše, nije bio sklon HDZ-u. Priča o američkim, općenito zapadnim medijima i think tankovima koji podrivaju HDZ-ovu vlast dobro se zapaža još u dokumentarnom filmu ‘Novo, novo vrijeme’ u kojemu je česta scena Zlatka Canjuge kako na predizbornim skupovima govori o ‘onima s Divljeg zapada’, a svakome je poznat i Tuđmanov govor na Plesu 1996., kada je nakon prosvjeda za Radio 101 govorio o ‘žutim i zelenim vragovima’ (čitaj: Sorosevim plaćenicima, koje i Pašalić spominje u ovoj seriji). Naravno, ni u tom slučaju nisu svi podjednako krivi – Dražen Budiša je npr. bio samo pošteni i dobronamjerni naivčina koji je predugo vjerovao Račanu unatoč upozorenjima Antuna Vujića. A Zdravko Tomac racionalizirao je Budišin poraz na predsjedničkim izborima od Stjepana Mesića tvrdnjom da je Albrightova tako to unaprijed predvidjela i da, prema tome, Budiša nije imao šanse. Taj isti Budiša dometnuo je da su i određene HDZ-ove frakcije vodile polujavnu kampanju za Mesića. Reklo bi se, ništa demokracija i volja naroda – to je nešto samo kada nama odgovara!
Govoreći pak o mandatu vlade Ivice Račana i prvim godinama predsjednikovanja Stjepana Mesića, stječe se dojam da su glavne i presudne teme bile odnos prema vojsci, braniteljima i Haškom sudu. Iako su one jako utjecale i na odnose u koaliciji i na daljnji tijek društveno-političkih zbivanja, svesti trećesiječanjsku vlast samo na to nije ništa više nego nacionalistički redukcionizam. Put je jasno ocrtan – od struktura bivšeg jugokomunističkog sustava i Sorosevih plaćenika do otvorenih izdajnika hrvatske države i njezinih nacionalnih interesa! Veoma je stoga interesantno kada saga koja je započela eksproprijacijom (otimačinom) društvene imovine završi u klišeju nacionalističke redukcije. Kraj treće epizode donosi slutnju da je Račan zapravo bez veće bitke predao vlast u ruke Ivi Sanaderu kako bi sa sebe skinuo odgovornost za sve buduće nužne poteze. Tu je novinarka Jasmina Popović nešto realnija kada to promatra u totalitetu, govoreći i o nemogućnosti suočavanja s ratnim profiterstvom i privatizacijskim kriminalom općenito, ne svodeći sve na priču oko generala i Haškog suda. A sa Sanaderom se pokazalo kako konzervativci uvijek lakše od lijevog centra mogu provesti neke nepopularne poteze, pa makar završili u višestrukim aferama, o kojima se govori u zadnjoj epizodi pod naslovom ‘Pravosuđe vs. korupcija’. To je zapravo priča o stvarnim efektima kriminalizacije hrvatskog društva, a u središtu je Zakon o kaznenom postupku donesen i pod pritiskom EU-a, a koji je povećao ovlasti državnog odvjetnika. Manjkavosti ZKP-a prikazane su kroz prizmu neučinkovitosti rješavanja sudskih sporova i primjenjivanja anglosaksonske prakse koja navodno nije prilagođena našem kontinentalnom miljeu i tradiciji, bez dublje strukturne analize položaja aktera u pravosuđu.
Sve u svemu, još jedna podosta tendenciozna dokumentarna serija, koja se ipak pokazuje uspješnom u nadograđivanju dominantnog narativa i popunjavanju rupa što se stalno otvaraju novim otkrićima u bespućima hrvatske tranzicije. Drugim riječima, što god da se dogodi ili otkrije, uvijek krivcima možemo proglasiti isključivo one ‘druge’ (bilo suprotstavljenu partijsku frakciju, bilo nacionalne izdajnike in abstracto). Konačno, možemo zaključiti sa Škegrinom izjavom iz prvog dijela prve epizode: ‘Pa fala bogu da je bilo kriminala, njega je bilo, ima ga i bit će ga uvijek.’ Nakon afere Agrokor nemoguće je govoriti o ma kakvoj ispravnosti gospodarskih procesa devedesetih, pa je potrebno ponovno preispitati i preispisati najključnije događaje iz novije hrvatske povijesti, ali na taj način da ‘naši’ ne budu krivi, već da je – kako nam to serija poručuje, a s čime se slažu i liberali i desničari – krivo nasljeđe socijalizma i jugoslavenske države. Mašala!
