U ovome članku bit će govora o integracijskim, odnosno dezintegracijskim procesima u širem međudržavnom i društveno-političkom kontekstu, što je tema koja zahvaća ljevicu u našim krajevima, bilo kao pasivnog sudionika ili kao aktivnog djelatnika i političku organizaciju. Troje sugovornika pritom nismo birali samo da bi reprezentirali stanje u "svojoj" zemlji, nego i kao primjere triju različitih pogleda na evropske integracije, internacionalizam i opasnost zatvaranja u "nacionalne torove". Svi ti pogledi postoje na našoj ljevici, a tvrdnja se jednako odnosi na srednje i male parlamentarne stranke, odnosno članove izvanparlamentarnih grupa, kao i na politički neorganiziranu intelektualnu ljevicu. Luka Mesec koordinator je Levice, srednje velike političke stranke u Sloveniji koja je i u njihovom Državnom zboru. Katarina Peović članica je male, ali parlamentarne stranke Radničke fronte (RF) i zastupnica u Saboru. Vladimir Unkovski-Korica živi u Glasgowu i član je grupe Marks21 koja djeluje u Srbiji, a kao autor je prisutan i na britanskoj lijevoj sceni zahvaljujući prilozima koje redovno objavljuje na stranicama organizacije "Counterfire".

Specifičnost naše situacije jest u dezintegracijskom procesu koji se ovdje dogodio, a to je raspad Jugoslavije kao socijalističke, ali i višenacionalne zajednice, te u integracijskim procesima, kakvim nastoji biti Evropska unija bez obzira na sva vrludanja u njezinoj balkanskoj politici primanja, odnosno neprimanja pojedinih država u svoje članstvo. Tu su i alternativne ideje različitih regionalnih integracija, koje slijede nove/stare planove o jednoj balkanskoj federaciji ili neke nove grupacije na poluperiferiji EU-a. Imamo dakle više procesa koji se međusobno isprepleću, a spram kojih se lijeve grupacije različito odnose. Teza autora ovog članka jest da nas sjenka razaranja Jugoslavije još uvijek prati jer je nastanak "novih" nacionalnih država najveća pobjeda desnice i poraz ljevice, to jest ono što je odredilo smjer političkih događanja u epohalnim razmjerima. Taj proces još uvijek daje za pravo onim snagama koje tvrde kako naši narodi ne mogu živjeti zajedno, čemu je dokaz bila i ostala potreba za stvaranjem nacionalnih država. To je jednako tako i težak udarac internacionalizmu, koji je ovdje već postojao, makar i kao izgradnja socijalizma u jednoj, ali višenacionalnoj državi. S druge strane, kriza koja je dovela do raspada Jugoslavije teško se može uspoređivati s krizom koju danas vidimo u EU-u. To su dvije potpuno različite tvorevine. Jedna je nastala Narodnooslobodilačkom borbom odozdo, dok je druga od početka pa do već također zamislive disolucije birokratska tvorevina, nastala dogovorima država odozgo. Stoga je kriza EU-a prva tema koju smo sa sugovornicima otvorili.

- Ovo govorim u svoje ime jer su u stranci donekle različiti pogledi na ovu tematiku. Da, podupirem evropski projekt, ali sam spram njega kritičan, posebno spram njegove tehnokratske prirode, demokratskog deficita, prevladavanja nacionalnih interesa. U jezgri teškoća suvremene Evrope je euro koji ju je nakon financijske krize posljednjeg desetljeća skoro uništio. Na sreću su ključni akteri, tzv. štedljive države, u koronakrizi odigrali konstruktivniju ulogu, evropski sistem ovaj je put stvarno ublažio šokove u državama članicama - ističe Luka Mesec.

Odgovor Katarine Peović na isto pitanje ponešto se razlikuje.

- Ideja Evrope nije sama po sebi ni dobra ni loša, kao što bi i neka drugačija geopolitička grupiranja mogla biti bolja ili lošija. Problem je u kapitalističkom načinu proizvodnje. Sve dok vizije budućnosti i s njima povezane promjene ne budu napustile okvire kapitalističkog načina proizvodnje, bilo kakve političke i geopolitičke "novine" nužno će ostati u okvirima postojećih odnosa i njihovih ograničenja - kaže Peović.

U razmišljanju o anti-EU politici postoji još jedan stupanj prisutan kod dijela britanske ljevice, ali i većine grupa u Srbiji.

- Jedan od često plasiranih argumenata u korist EU-a jest da je ona na svojoj teritoriji osigurala mir. Primer navodnog uspeha na koji se stalno pozivaju pobornici EU-a na Balkanu je odnos Francuske i Nemačke. Ako su one, nakon svih strahota dva svetska rata, uspele da se pomire, onda je to dokaz da EU može da pomiri i Hrvatsku i Srbiju. To je dosta efektno kao propaganda, ali dovoljno je prisetiti se kako je EU reagovala na globalnu ekonomsku krizu 2008. da bismo stvorili kritičniji uvid u realnost EU-a. Podele unutar EU-a, između njenog severa i juga, istoka i zapada, pa i između Francuske i Nemačke, bile su vidljive svima. Adam Tooze u svojoj knjizi "Crashed" o istoriji globalne krize iznosi da je Nicolas Sarkozy, predsednik Francuske, tvrdio da je pristup krizi Angele Merkel, kancelarke Nemačke, bio chacun sa merde! ("neka svako jede svoje govno!") - govori Vladimir Unkovski-Korica.

Na Balkanu imamo primer nacionalne izmešanosti koja prevazilazi državne granice, a odupreti se velikim kapitalističkim silama moguće je jedino putem federacije jednakih jedinica protiv spoljašnjih pritisaka – kaže Unkovski-Korica

Za Luku Meseca problem EU-a svodi se na organizacijsku krizu i on nije sklon bilo kakvoj strategiji ili taktici njezine disolucije.

- Problem EU-a i eura u biti je u tome što je oboje zamišljeno kao međudržavna unija, što znači da monopol moći u stvarnosti imaju međudržavne institucije – Vijeće EU-a, Eurogrupa – a tu prevladavaju uski nacionalni interesi i svaka država ili grupa njih mogu blokirati stvari, kao što je odluka o evropskoj minimalnoj plaći ili odluka o minimalnim iznosima poreza na dobit, čime bi jako oslabile porezne oaze, kao što su npr. Cipar i Luxemburg. No članice će, naravno, blokirati svaki takav pokušaj. Odnosno, vratim li se na krizu eura, mjere štednje su u Grčkoj, Italiji itd. nametnute doslovno zbog njemačkog nein. Samo zato rješenje vidim u više, a ne u manje integracije. Stranka Ljevica u EU-u bi u tom smislu morala tražiti način kako da se obraćanjem klasnom interesu postavi iznad uskih nacionalnih interesa, a problem je što su i lijeve stranke orijentirane skoro isključivo na svoje nacionalne okoline - svjestan je Mesec.

Luka Mesec (FOTO Sanjin Strukić/PIXSELL)

- Ulazak ili neulazak u EU ne mijenja puno na stvari jer sam pretpristupni proces integracije i prihvaćanje tzv. pravne stečevine i pravila EU-a, a pogotovu eurozone, znači usvajanje ordoliberalnog i demokratski neuračunljivog okvira čiji je jedini cilj stvaranje uvjeta za lakšu reprodukciju kapitala na bazi poticanja i planiranja za konkurenciju, a protiv onih politika koje bi jačale poziciju radništva i osiguravale temeljne potrebe svima. Da bi EU napravila iskorak prema smanjenju nejednakosti među članicama, ona bi minimalno trebala postati fiskalna unija, što bi omogućilo zajedničko skupljanje poreza i zajedničko garantiranje za javne dugove i transfere od bogatih prema manje razvijenima. Za prevladavanje ekonomske nejednakosti potrebno bi bilo također osigurati transfer inovativnih tehnologija koje bogate zemlje održavaju na vrhu. S obzirom na to da Evropska unija prema samom svojem dizajnu nije usmjerena realizaciji takvih politika, ne možemo očekivati da će nove članice pristupanjem u bilo kojoj mjeri smanjiti obespravljenost društvene većine, naprotiv - govori Katarina Peović.

Vladimiru Unkovskom-Korici jasno je da čak i neki od najoštrijih kritičara s ljevice ne dovode samu EU u pitanje.

- Bivši Sirizin ministar finansija, Janis Varufakis, koji u autobiografskim spisima "Ima li ovde odraslih?" slikovito opisuje ponižavajući pristup evropskih državnika i institucija poslovanju sa Grčkom tokom krize, ipak se zadržava na pozivu na "konstruktivnu neposlušnost" pre nego obaranje same EU. Međutim, ostaje nejasno koje bi snage i strategije mogle da stanu na put neoliberalnim strukturama unutar EU-a - ističe Unkovski-Korica koji je upravo zbog toga euroskeptik.

- Od toga da određene ekonomske politike poput državne pomoći nisu dozvoljene ili da postoje striktne limitacije na državne budžete do toga da su glavne institucije EU-a veoma odsečene od bilo kakvog demokratskog mandata – od Saveta do Komisije, od Suda pravde do Centralne banke – jasno je da bi korenita promena unutar EU-a zahtevala relativno simultane revolucionarne poduhvate u velikom broju država članica, što je gotovo nezamislivo - zaključuje Unkovski-Korica.

- Prava promjena znači promjenu načina proizvodnje – prema demokratskom socijalizmu koji se temelji na socijalističkom trokutu, dakle društvenom vlasništvu, radničkom suupravljanju i proizvodnji koja je koncentrirana na zadovoljavanje temeljnih potreba svih - kaže Katarina Peović.

Internacionalizam uključuje i važno razumijevanje pojma "nejednakog razvoja" i imperijalizma u 21. stoljeću, s njegovim dominantnim oblicima i manifestacijama koje pogađaju naše krajeve – ističe Katarina Peović

Ta promjena će, prema njezinom mišljenju, biti prije globalna nego regionalna.

- Branko Horvat je imao ideju Balkanske unije putem koje bi zemlje regije, sličnog stupnja nerazvijenosti, ojačale svoju poziciju prema zemljama centra, odnosno omogućile lakši razvoj tzv. infant industries (Friedrich List), gdje bi se mogao supstituirati značajan dio uvoza proizvoda koje možemo sami proizvoditi, od hrane, energije do složenijih proizvoda. No pitanje je do koje mjere je tako nešto danas izvedivo, s obzirom na globalne lance proizvodnje, i je li prije realno očekivati globalnu revoluciju nego takvu relativno samodostatnu regionalnu strukturu - dodaje Peović.

Unkovski-Korica jedini je za frontalni otpor institucijama EU-a.

- Potrebno je odupreti se EU-u. Budući da kapitalistički razvoj pothranjuje neravnomernost i takmičenje među državama, što je očito i dalje slučaj unutar EU-a, možemo da zaključimo i da bi raskid sa njenim strukturama unutar više država članica bio "proces", pre nego "događaj". No proces odbijanja "evropskih" politika u odbranu pukog "nacionalnog suvereniteta" sužavao bi levicu na uske granice u kojima bi je svetski kapital lakše opkolio i zadavio. Ako se to desilo Sovjetskom Savezu, sa krahom politike "socijalizma u jednoj državi" koji je terao SSSR na sve dublje imitiranje njegovih takmaca, šta bi tek dočekalo neku malu, zavisnu državu u današnjim okolnostima? - pita se Unkovski-Korica.

Što je onda mogući internacionalizam danas, kada nema neke Internacionale, ali postoji npr. mreža Evropske ljevice? Unkovski-Korica jedini je ponudio strateški odgovor, sukladno svojoj verziji marksizma koju zastupa unutar lijevog pokreta.

- Socijalistički internacionalizam je bitan. Preuzimanje vlasti na nacionalnom nivou te preraspodela bogatstva i moći u korist radničke klase bili bi nužan, ali nedovoljan uslov za uspeh. Budući da je kapitalizam svetski sistem, naš otpor uvek mora da teži međunarodnoj saradnji odozdo. Savezništva na koja možemo da se oslonimo su delom uslovljena regionalnim međuzavisnostima. Na Balkanu imamo primer nacionalne izmešanosti i preplitanja koje prevazilazi državne granice, a koje je potrebno prevazići kako bismo se oduprli velikim kapitalističkim silama. To je jedino moguće putem federacije jednakih jedinica protiv spoljašnjih pritisaka - kaže Unkovski-Korica.

Katarina Peović (FOTO Patrik Macek/PIXSELL)

U razmišljanju o internacionalizmu Katarina Peović još je općenitija, ali i opreznija.

- Internacionalizam za ljevicu znači osiguravanje globalnih uvjeta za društvo jednakosti, solidarnosti, pravednosti. Odgovor na logiku kapitala, a ta je logika globalna, treba biti istog dosega. Riječ je o globalnom fenomenu i strukturnim zakonitostima koji se ne mogu ograničiti na jednu zemlju ili naciju. S obzirom na geopolitičke odnose i polit-ekonomsku situaciju zemalja bivše Jugoslavije u odnosu na Evropsku uniju i svijet, logično je da se u ovoj regiji povezujemo na toj osnovi. Osim toga, internacionalizam u svoje političke borbe uključuje i važno razumijevanje pojma "nejednakog razvoja" i imperijalizma u 21. stoljeću, s njegovim dominantnim oblicima i manifestacijama koje pogađaju naše krajeve. U tom smislu, postoji već prilično uska suradnja Radničke fronte sa slovenskom Ljevicom i u parlamentarnom i terenskom radu. Prošle godine bili smo i potpisnici Deklaracije o regionalnoj solidarnosti koja upravo na takvim osnovama promišlja povezivanje u regiji - ističe Peović.

Uzmemo li naše troje sugovornika kao različite, ali reprezentativne primjere stanja na organiziranoj lijevoj sceni u nas, vidimo da je, uz načelno podržavanje internacionalizma, koje je karakteristično za ljevicu posvuda, još daleko od neke ujednačenije strategije i taktike kako se spram toga fenomena odnositi kratkoročno i dugoročno, taktički i strateški konkretno. Uostalom, pluralizam mišljenja je u diskusiji dobra stvar. Druga stvar je kada treba postići akcijsko jedinstvo.