Ništa ne uspijeva poput uspjeha – izgleda da je ova američka izreka zaživjela i u našim krajevima. Većina političkih komentatora i analitičara u Sloveniji govori o uspjehu Levice kao najugodnijem iznenađenju zadnjih izbora. Za razliku od prošlih parlamentarnih izbora prije četiri godine, kada su osvojili 5,97 posto glasova i time dobili šest poslaničkih mjesta, sada su narasli na 9,33 posto potpore i imaju devet zastupnika u Državnom zboru. Mnogi ugledni intelektualci govorili su javno uoči izbora da su njima jedina razumna opcija. Razgovarali smo u Ljubljani s koordinatorom Levice Lukom Mesecom.

Ne možemo se vidjeti s Janšom u koaliciji, ni na koji način. Onda, nećemo razgovarati ni s nacionalistima kao što je Zmago Jelinčič, dok s ‘centrom’ hoćemo, pa ćemo vidjeti koliko naših prijedloga možemo s njima uskladiti

Slažete li se s općenitom ocjenom stanja da, osim vašeg relativnog uspjeha, ksenofobna desnica, okupljena oko Janeza Janše, raste, dok je liberalni centar vrlo fragmentiran?

Najprije da kažem kako smo s našim rezultatom zadovoljni. Većinu prošlog mandata imali smo pet zastupnika jer nas je Matjaž Hanžek – poznati zaštitnik ljudskih prava, jedan od osnivača Stranke održivog razvoja Slovenije kao dijela lijeve koalicije – napustio. Gotovo smo dosegli naš cilj da se udvostručimo i dobijemo deset zastupnika. Što se tiče općenitog stanja, ono je takvo kakvo ste naznačili. Vrlo fragmentirani centar – SD sa 9,93 posto, SMC sa 9,75 posto, SAB sa 5,11 i DeSUS sa 4,93 posto – i Lista Marjana Šareca sa 12,60 posto glasova. Javno se govori o ‘lijevo-centrističkim strankama’ ili ‘ljevici’, ali čak i neki desni komentatori sada govore da je ta centristička ‘ljevica’ samo na različite načine ‘maskirana desnica’. Krajnje desni pol, SDS sa 25 posto glasača i 25 poslanika u budućem parlamentu, postao je orbanovska stranka. To znači da su Janša i njegovi sada otvoreno antidemokratski i antiliberalno nastrojeni.

U kojem smislu je to novina? Zar on i prije nije imao teorije zavjere, teze o vlasti ‘duboke vlade’ koja je i dalje komunistička i sl.? Sada je samo dodao ksenofobni, antiizbjeglički moment?

Mislim da ga nije dodao. On se tokom cijele svoje dugotrajne političke karijere više puta ‘rebrendirao’. Najprije je 1990-ih bio antikomunistički socijaldemokrat, da bi u novi milenij ušao kao antikomunistički neoliberal. A sada je to ogolio na iliberalni antikomunistički neoliberalizam, po uzoru na likove poput Donalda Trumpa, Viktora Orbana i sl. Osim samog diskursa, Janša je opasan jer njegov željeni režim realno funkcionira u susjednoj Mađarskoj, a on bi ga rado prenio u Sloveniju. Radi se o suspenziji liberalne demokracije, gdje cijela država postaje zatočenikom više-manje privatne vlasti jedne partije, povezane sa stranim i domaćim kapitalom. Mislim da tu pojavu možemo nazvati neofašizmom.

Kompradorska vlast

Potraga za ‘jakim liderima’, ‘odraslima u sobi’, koji će se dogovoriti o daljnjoj sudbini svijeta, kao što kaže Janis Varufakis, sada je simbolizirana fotografijama sa skupa G7 koji je održan u Kanadi.

Da, to je, nažalost, trend.

Što će se sada događati u parlamentarnom životu Slovenije, tko će biti mandatar nove vlade i kako će se posložiti vladajuća koalicija? Znamo da je još rano za odgovor i da o tome sada gatamo jer su pregovori tek počeli i predviđa se da će trajati do jeseni. Većinsko mnijenje radije bi kao mandatara vidjelo Marjana Šareca, koji je sa svojom Listom i uletio kao protukandidat Janše?

U ponedjeljak, 18. lipnja (razgovor je vođen u nedjelju, 17. lipnja, op.a.) imamo prve razgovore sa Šarecom. Mislim da se njegov manevar sada svodi na sljedeće: postoji liberalnodemokratska grupa u Sloveniji, koju uz njega čine Alenka Bratušek i Miro Cerar te koji se već doživljavaju kao novi centar, jedini reprezentant Federacije evropskih liberala (LD grupa). Zajedno imaju 28 predstavnika, što ih čini relativno najvećom skupinom. Mislim da će se, na nekom nivou formalizirano, najprije udružiti ove tri stranke. Onda će ući u pregovore s jedne strane svakako sa SD-om, a s druge nije isključeno ni njihovo sastajanje s Janšom, iako su predizborni nastup gradili na stavu da s njim neće. To je realna opcija jer je dosta ljudi u toj LD grupi više ili manje desničarski orijentirano.

U povijesnim socijalizmima pozivamo na se njihove demokratske momente: samoupravljanje, nezavisnu vanjsku politiku, jaku socijalnu zaštitu ljudi, ali ne možemo se pozivati na centralizaciju i autoritarnost vlasti

Imate li vi već formirane stavove o tome s kime biste mogli, a s kime nikako ne biste mogli koalirati? Ako dobro vidimo, unutar vaše stranke postoje dva tabora. Jedan bi koalirao, po logici da treba pomoći u izboru ‘manjeg zla’. A drugi ne bi, već bi radije da ostanete poštena opozicija?

Da, s time da ima još jedna, treća varijanta, biti ‘nešto između’, što možemo nazvati portugalskim scenarijem. Ali prvo da objasnim s kime nećemo u koaliciju. Ne možemo se vidjeti s Janšom, ni na koji način. Evropski klub kršćanskih demokrata (EPP) u cjelini ima, da tako kažem, dijametralno suprotne stavove našima. Dobiju li oni resor zdravstva, imaju velike ambicije da ga iz u Sloveniji još uvijek javnog, međugeneracijski solidarnog i dostupnog svima promijene u pravcu privatizacije zdravstvenog osiguranja. Onda, nikako nećemo razgovarati s nacionalistima kao što je Zmago Jelinčič (SNS), dok sa spomenutim ‘centrom’ hoćemo. U pregovorima nas neće zanimati kadroviranje, koliko funkcija možemo dobiti i sl., već koliko naših prijedloga možemo uskladiti s partnerima iz ‘centra’. Pa ćemo vidjeti. Ako prihvate naše ključne zahtjeve, onda bi bilo smisleno razgovarati o koaliciji, ako vidimo da je moguće dogovoriti samo manji dio, onda ćemo razmisliti hoćemo li biti opozicija ili ćemo ići na portugalski model. Tamo naime Lijevi blok i Komunistička partija nisu u koaliciji s centrom, ali imaju neki dogovor o međusobnom paritetnom podržavanju zahtjeva. Ja vjerujem u mogućnost nekog anti-Janša rješenja, iako Janša nije jedini problem. Ne zaboravite da je centar bio taj koji je postavio žicu na granicu, provodio treći krug privatizacije i sl.

Pobrojali ste svoje prioritete: povećanje državnog programa visokog obrazovanja i znanstvenog istraživanja, povećanje minimalne nadnice na 700 eura, mandatorna minimalna nadnica za državne službenike, rast minimalne socijalne pomoći, državne fondove koji služe militarizaciji društva preusmjeriti u druge svrhe. Gdje možete odstupiti, a što ćete od toga braniti do kraja?

Problem s našim ‘centrom’ je što periferizira državu. Primjerice, u nas dođe austrijska firma za proizvodnju vozila Magna Steyr, dogovori se s vladom i ona za njih izradi poseban zakon po kojem mogu zaobići standarde zaštite okoliša, radna prava zaposlenih, dodatno razvlastiti seljake, da im uzmu zemljište za svoj pogon. Ukratko, na djelu je neokolonijalizam. Naš pogled je obrnut: trebamo se oduprijeti takvom razvoju. Naša stranka obrana je radničkih standarda, standarda zaštite okoliša. Trebamo stvoriti domaći kapital i ekonomsku demokraciju, podlogu na kojoj će radnici biti oni koji sami upravljaju proizvodnjom, npr. putem zadruga i sl., u od države kontroliranim uvjetima. Ovo što govorim je, naravno, velik problem za eventualnu koaliciju. Njihov način razvoja je klanjanje centrima moći, naš je borba za autonomni razvoj. U tom smislu postavljamo zahtjeve kako u međunarodnoj politici, npr. odnos spram palestinske države i spram NATO-a – protiv investicije od milijardu i dvjesto milijuna eura za naoružavanje – tako i spram domaćeg razvoja. A resor gdje ćemo možda postići najviše u razgovoru s centrom jest socijalni: nadamo se da će tu biti moguć dogovor o minimalnoj plaći, programu stanovanja, povećanju mirovina itd.

Vi govorite kao da maltene treba pomoći slovenskoj buržoaziji da opstane ili tek nastane jer je izložena stranom pritisku i ‘domaćim izdajnicima’, kompradorima? Što kažete na one teoretičare u Sloveniji koji tvrde da pokušaji stvaranja domaćih elita u vas nisu uspjeli?

To je točno. Stvaranje domaće elite u Sloveniji propalo je u krizi 2008. Od tada možemo reći da imamo kompardorske elite i – kompradorsku vlast. Ekonomist Franček Drenovec dobro je u tom smislu opisao problem odnosa tih elita spram stranog kapitala. Od tog kapitala imamo jako malo koristi. Samo je nekoliko greenfield investicija, poput Magne i Yaskawe, a sve ostalo je privatizacija. Strani kapital dođe, kupi ovdje nešto što već postoji i funkcionira, često ispod realne cijene. Pa za nekoliko godina to preproda. Zato strani kapital ima velik utjecaj na razmišljanje političara, koji vide svoju nišu u tome da mu daju koncesije. Tu se mi bitno razlikujemo od svih ostalih parlamentarnih stranaka jer otvoreno govorimo da to hoćemo obrnuti. Moramo svojim snagama i na svoj način razviti svoju privredu.

Eh, za to bi se trebalo oduprijeti cijeloj neoliberalnoj globalizaciji?

Ne mislimo na neku zatvorenu privredu, naravno da ona treba biti ugrađena u svjetski poredak. Ali pitanje je gradiš li to domaćim kapitalom i u uvjetima u kojima ti želiš. Naša elita ovdje na svakom koraku čini obrnuto. Uzmimo na primjer prodaju firme Fotona, osmišljene u Jugoslaviji, koja proizvodi najbolje lasere na svijetu i koja je do 2014. bila u državnom vlasništvu. Mi bismo takvu firmu zadržali u državnom vlasništvu, gradili ekonomsku demokraciju i upotrijebili njezino znanje da pokušamo izgraditi hi-tec industriju oko nje. A naša kompradorska elita napravila je obrnuto: firmu prodala nekom hedge fondu koji ju je preprodao poslije tri godine za četiri puta više od nabavne cijene.

Rad na terenu

Ovdje ne možemo ponavljati cijeli historijat nastanka Levice. Imali ste, još pod imenom Združena levica, frakcijski raskol na jednom kongresu. Vaša frakcija je odnijela pobjedu, u smislu da se proširila i ‘rebrendirala’ ujedinjenjem Inicijative za demokratski socijalizam (IDS) i Trsa, a vi ste od koordinatora ZL-a postali koordinator Levice. Kako danas gledate na ta preslagivanja?

Pitanje je bilo hoćemo li se udružiti u širu koaliciju i iz nje napraviti jednu stranku ili ne. Pritom se mi nismo odricali demokratskog socijalizma. Da je IDS ostao sam, on bi razbio ljevicu i takva ne bi preživjela ove izbore. To bi bila smrt za ljevicu u Sloveniji.

Možda je nesretna ova podjela, koju sugerira vaš pristup, na povijesne socijalizme i nove, demokratske za 21. stoljeće? Zar ne idu neki momenti jugoslavenskog socijalizma preko granica građanske demokracije?

Mi se u povijesnim socijalizmima pozivamo na njihove demokratske momente (smijeh): samoupravljanje, nezavisnu vanjsku politiku, jaku socijalnu zaštitu ljudi, ali ne možemo se pozivati na centralizaciju i autoritarnost vlasti. Za svaku socijalističku politiku ostaje pitanje: Što nakon parlamentarizma? Postoji li bolji, demokratičniji model? No mi djelujemo u okviru građanskog parlamentarizma, iako u stranci eksperimentiramo i kombiniramo predstavnički model s direktnom demokracijom.

Neki vam to i predbacuju. Što, za razliku od Janše koji zna raditi na terenu, ne gradite pokret, nego ste najparlamentarskija od parlamentarnih stranaka?

Janša u svom načinu djelovanja podsjeća na neku staljinističku partiju na desnici. Jedan i jedini lider, željezna hijerarhija, parlament kao sredstvo agitacije. Njihove veze protežu se na žute sindikate, firme koje njihovi kadrovi kontroliraju, vlastite medije. Oni su dakle država u državi. Mi smo u prošlom mandatu uspjeli i konsolidirali se u jednu stranku. To je dobra osnova za daljnje širenje. Inače prihvaćam kritiku da smo u prošlom mandatu bili previše fokusirani na parlament, ali to plus konsolidacija bilo je jedini način da preživimo taj mandat. Sada, u novom mandatu, nužno je da se fokusiramo na rad na terenu.

U kakvoj vezi se vidite s radničkim i sindikalnim te civilnim pokretima. Tvrde da ste negdje izjavili kako više ne postoji radnička klasa?

Nikada nisam to rekao. Ali jesam da će oni koji traže onog plakatnog proletera u kombinezonu, prljavih ruku i čistog srca, uvijek ostati razočarani. Radničkoj klasi treba pristupiti realno, takvoj kakva danas je. Nju čine i lumpenproleteri, nezaposleni, ali i kulturnjaci, akademski prekarijat itd. Pokušavamo se obraćati svim tim segmentima. Problem je u tome da oni sami nemaju svijesti da su radnička klasa. Zato u obraćanjima pokušavamo biti konkretni. Jednom su to radnici IPS-a u luci Koper, drugi put zaštitari itd. Problem nove ljevice jest gubitak svijesti da smo mi radnička klasa i da moramo naći put da se ponovno konstruiramo u klasu za sebe.