Luka Mesec čelnik je slovenske Levice, politički najiskusnije lijeve stranke na postjugoslavenskom prostoru. S njim razgovaramo o specifičnim uvjetima nastanka i organiziranja ove stranke u slovenskom političkom prostoru, postignućima Levice u borbi za društvenu pravednost u slovenskom parlamentu, ali i važnosti umrežavanja oko važnih pitanja s europskim strankama ljevice.

Prije profesionalnog ulaska u politiku bili ste aktivni u studentskom pokretu. Kako vas je taj angažman pripremio za profesionalno bavljenje politikom i u kojem ste se trenutku odlučili na aktivniji angažman u politici?

Da, prije ulaska u politiku sam godinama bio aktivist u različitim lijevim inicijativama, od Fronte prakarcev, Delavsko-punkerske univerze do Inštituta za delavske študije. U tim inicijativama smo uspostavili društveni krug iz kojega je nastala politička stranka Iniciativa za demokratični socializem (IDS), i postavili osnovnu ideološku platformu. Ali zato što smo bili vrlo mladi, sam sam imao 25 godina, kad smo ustanovili IDS, naravno da nismo bili svjesni problema koji nas čekaju na putu. Što će biti kad neki od nas zauzmu funkcije, a drugi ne, kad se među drugovima budu morale uspostaviti funkcionalne hijerarhije u stranci (prije smo djelovali više na dir-dem principu). Kako se kao protusistemska stranka naći u parlamentu, gdje ako hoćeš sudjelovati u donošenju zakona treba surađivati sa sistemskim stranka. Ukratko, osnova je bila definitivno postavljena tamo, a Levica kakvu poznamo danas morala se razviti kao funkcionalna parlamentarna stranka.

Za prelazak iz civilnog društva u profesionalnu politiku smo se odlučili 2012. godine, tijekom protesta protiv tadašnje Janšine vlade i mjera, i kada su sve postojeće stranke poduprle mjere štednje, privatizaciju i socijalno neosjetljivi program. U to smo vrijeme, kao i sva europska ljevica to shvaćali kao "neoliberalizam" i uspostavili se kao antineoliberalna stranka.

Kao i sve ostale stranke nove ljevice u regiji i Levica je nastala udruživanjem nekoliko ljevičarskih inicijativa: Inicijative za demokratski socijalizam (IDS), Demokratske stranke rada (DSD) i Stranke za održivi razvoj Slovenije i ekosocijalizam (TRS). Kako je tekao proces udruživanja ovih stranaka? Što su u tom procesu bile najveće poteškoće?

Ta proces je bio iznimno naporan. Imali smo tri stranke, raznorodne po svojim načinima djelovanja, kadrovskim izborima, generacijski, a često i ideološki. Jedina kohezivna veza među njima je bila parlamentarna skupina koja je imala ujedinjujuću ulogu. A u nekom trenutku su gotovo sve tri stranke bile protiv ujedinjenja jer se svaka ukopavala u vlastiti "suverenitet“ i "autonomiju". Na koncu smo uspjeli združiti TRS i IDS, s velikim mukama, a DSD je otpao. No, bitno je da je platforma preživjela. Da smo na izbore 2018. išli odvojeno, u Sloveniji vjerojatno danas ne bi bilo parlamentarne ljevice.

Zanimljivo je i znakovito da najveći broj aktivnih pojedinaca u novim strankama ljevice u regiji dolazi iz područja društvenih znanosti i civilnog društva, ne iz područja ekonomije ili prava. Što to govori o transformaciji nove generacije lijevih političara?

Mislim da to govori više o novim profilima ekonomista i pravnika. Ekonomski fakulteti su posvud po regiji praktično postale poslovne škole, koje obrazuju apolitične profile poduzetnika. S druge strane, pravo je sve više karijerno orijentirano, tendencija dobrog dijela ambicioznih studenata prava je graditi karijeru u nekom od utjecajnih odvjetničkih ureda. Ukratko, u humanistici i sociologiji se njeguje društvena kritika, pa mislim da tu leži razlog što dobar dio mladih ljevičara dolazi s tih fakulteta. Zanimljivo je kad gledam tko se pridružuje našoj stranki, da je među novim članovima sve više prirodnjaka.

Što mislite po čemu je okrupnjavanje slovenske ljevice različito od sličnih procesa u lijevim krugovima na Balkanu? Što je slovenskoj Levici ovdje išlo u prilog?

Mislim da su s jedne strane važni uvjeti. Na primjer, u Sloveniji se bilo puno lakše probiti u parlament nego u Vučićevoj Srbiji. S druge strane bih rekao da smo imali sreću da smo bili u pravom trenutku na pravom mjestu – kao mladi marksisti smo se na početku krize počeli angažirati s kritikom političke ekonomije, na temelju čega smo, nekoliko godina kasnije, kada su se održali prosvjedi 2012., znali izvesti pravi narativ.

Prošle godine ste bili u Rijeci kako bi dali svoju podršku Radničkoj fronti i zeleno-lijevoj koaliciji, i Katarini Peović. Tamo ste govorili o iskustvima koje je stranka Levica imala u dvama sazivima slovenskog parlamenta, povećanju mandata, kao i uvjetovanju podrške manjinskoj Vladi nizom ekonomskih i socijalnih politika u korist radne većine. Smatrate li da Radnička fronta i Zeleno lijeva koalicija imaju šansu trajno promijeniti hrvatsko političko polje? I hoće li nakon aktualnih nesuglasica i raspada te koalicije to uopće biti moguće?

Da, definitivno mislim da imaju mogućnost promijeniti hrvatski politički prostor, rekao bih da ga već korjenito mijenjaju. Njihovo djelovanje pratim i smatram ga produktivnim, jedni od drugih možemo mnogo naučiti. Trenutna nesuglasice poznam površno, no nadam se da će ih prevladati. I sam se slažem s onim komentatorima koji kažu da su Možemo, Nova ljevica i Radnička fronta jedni drugima potrebni.

Levica je članica PEL-a, Party of the European Left. Zašto Vam je važno ovo umrežavanje sa evropskim strankama nove ljevice? Na koji način ta vrsta političkog rada doprinosi jačanju stranke?

Da, članovi smo PEL-a. Za Sloveniju je u cijelom proteklom desetljeću politika EU bila jednako važna kao i unutarnja politika. Naime, tamo su se osmišljavale mjere štednje, propisivala fiskalna pravila koja su na koncu odredila opseg slovenske socijalne države i njezin investicijski kapacitet. Što se tiče političke ekonomije, ona je ključna u EU, zato se europska ljevica mora prestati fokusirati isključivo na vlastita nacionalna okruženja i početi se više baviti EU kao takvom.

U jednom nedavnom intervjuu kazali ste kako je korona kriza utjecala na svijest slovenskih građana o nužnosti jačanja socijalne države. Na koji način bi ova svijest mogla koristiti budućim politikama nove ljevice u regiji i ojačati podršku građana opcijama demokratskog socijalizma?

Korona kriza mnoge je stvari preokrenula. Da se ponovno vratim na političku ekonomiju EU, fiskalna pravila su iznenada zakazala, a Europska središnja banka konačno raspravlja o tome da cilj ove institucije više ne bi trebala biti samo inflacija, već i puna zaposlenost, da bi ECB morala preuzeti dugove država članica (što bi bio kopernikanski obrat s obzirom na trenutno situaciju), i da bi morala umjesto gašenja krize monetarnim mjerama uvesti fiskalna koja novac donose kućanstvima i poduzećima. Drugačije rečeno: dolaze prijedlozi, nedavno je to rekla glavna ekonomistica OECD-a Laurence Boone, da se odlučivanje o kruženju novca u EU treba oduzeti iz ruku tehnokrata i staviti u ruke izabranih vlasti.

Ukratko, na horizontu se nazire bitno drugačija budućnost, a ljevica bi u njoj morala naći svoje mjesto. Ja mislim da je to način na koji treba gledati na ove stvari: sve progresivne političko-ekonomske stvari koje su se dogodile u borbi protiv korone treba uzeti kao vježbu za glavni izazov našeg vremena, naše generacije: klimatska i okolišna tranzicija koja mora biti socijalno pravedna. To je projekt ljevice za narednih 30 godina.

Iza Levice je već šest godina rada i borbe u slovenskom parlamentu. Levica je u Sloveniji uspjela dignuti minimalnu plaću, socijalnu naknadu (za iznos od više od 100 eura). Levica zagovara deprivatizaciju zdravstvenog osiguranja, zalažete se za uspostavu fonda javnih stanova za najam po uzoru na Beč, zauzimate se za ulaganje u željeznice, uspjeli ste spriječiti neke mjere štednje, digli ste plaće u javnom sektoru. U 2019. ostvaren je samo jedan od vaših 13 projekata, zbog čega dolazi do raskidanja podrške koaliciji predvođenom Marijanom Šarecom. U posljednjih godinu i pol vaši su prijedlozi, pogotovo u sferi radničkih prava, naišli na veliki otpor organiziranog kapitala. Kako ćete se u 2020. godini nastaviti boriti za svoje ciljeve, u političkom okruženju u kojemu nemate mnogo saveznika?

U 2020. godini smo, u svjetlu borbe protiv janšizma koji pokušava od Slovenije učiniti nedemokratično društvo po uzoru na Orbanovu Mađarsku ili Vučićevu Srbiju, zajedno s tri opozicijske stranke – Socijalnim demokratima, Listom Marjana Šarca i Strankom Alenke Bratušek – ustanovili Koaliciju ustavnega loka (KUL). To je platforma na kojoj gradimo, već nekoliko mjeseci pokušavamo prikupiti 46 glasova za promjenu vlasti, odnosno uspostavljanje vlade u kojoj bismo mi imali mjesto. Sada, za razliku od 2018., nismo više vanjski sudionici, već kandidati za ulazak u vladu, što bi značajno povećalo naše šanse za utjecaj na vođenje politike naše zemlje.

Mnoga su važna politička pitanja zajednička svim državama u bivšoj Jugoslaviji, politike oporezivanja su tema na kojoj su se u zadnje vrijeme najviše lomila koplja. Neoliberalne vlade u regiji posljednjih godina različitim poreznim uredbama snižavaju porez na dohodak za najbogatije, dok onima koji žive na rubu siromaštva nameću oporezivanje ionako niskih prihoda. Gotovo sve stranke ljevice u regiji inzistiraju na uvođenju progresivnog oporezivanja bogatih građana, na borbi za socijalnu državu i očuvanju javnog zdravstva?

Da, naravno. To je jedan od naših glavnih prijepora i sukoba s parlamentarnim centrom i desnicom već šest godina, Međutim, ovdje moramo ići dalje. Problem je da se ljevica, barem u Sloveniji previše orijentirala na distribuciju dohotka iz rada. Nejednakost je kod nas doista ekstremna i u drugim aspektima, npr. u vlasništvu, nekretninama – tu bi trebalo uvesti progresivna oporezivanja. Na drugoj strani treba također razmišljati o "redistribuciji", odnosno raspodjeli dohotka prije oporezivanja; mi konkretno radimo na konceptu ekonomske demokracije, tj. integraciji zaposlenih u vlasništvo i radničko vlasništvo u tvrtkama kao takvo. Za to postoje brojni dobri primjeri u svijetu, npr. u Emiglii Romagni (Italija) je čak 40% gospodarstva zadružno, u SAD-u ESOP (zaposlenički mirovinski fondovi) zapošljava oko 10% radne snage u privatnom sektoru, u prosjeku: prilikom odlaska u mirovinu zaposlenik ESOP-a ima čak 10% puta više imovine od zaposlenika u 'normalnoj tvrtki' na usporedivom poslu.

Je li utopijski zamišljati buduću alijansu lijevih stranaka na ex yu prostoru, nakon što ove stranke (svaka na svom prostoru još ojačaju) i na čemu bi se ona temeljila?

Mislim da je moguće, ali treba početi postepeno, kroz suradnju između naših stranaka i inicijativa. To je, također našom krivnjom, opalo u posljednjih osam godina. 2012. smo surađivali više nego danas.