"Koja li je tajna zdrave kose Meghan Markle?" i "Umetnica mora biti zdrava" već tjednima pjevuši čitava regija, od djece u vrtićima do publike svih dobi i glazbenih interesa. Pobjednica srpskog izbora za Euroviziju, pjesma "In Corpore Sano" Ane Đurić Konstrakte, nabijena je snažnim, društveno relevantnim porukama. O Konstraktinom nastupu i pjesmi ovih se dana žustro raspravlja i snimaju se podcasti, niču stotine internetskih memova, a u cijelu se priču uključuje i sve veći broj inozemnih youtubera i blogera. Nema sumnje da je ovog puta u pitanju pop-kulturni proizvod koji nadilazi granice pop-muzike i koji će obilježiti vrijeme u kojemu se pojavio.

Vjerujem da se vi i vaš tim niste nadali ovolikom interesu medija i publike nakon pobjede na natjecanju za Euroviziju. Što je, po vašem mišljenju, pokrenulo ovu snježnu grudu interesovanja koja se ne prestaje kotrljati?

Nakon prvog polufinala, kada su se sklopili slika i zvuk, publici je postalo jasnije šta sve pesma razmatra. Tu je zapravo krenuo viral. Mobilisala se i publika koja inače ne glasa. Drugo, pesma je slojevita, paket koji smo napravili je promišljen, značenjski sadržajan, kako u postavci figura na sceni, tako i u kostimu i koreografiji, pa verujem da je i to doprinelo interesovanju za pesmu.

U nešto više od dva tjedna na službenom YouTube kanalu RTS-a video za pjesmu "In Corpore Sano" imao je više od deset milijuna pregleda, s nizom komentara inozemnih slušatelja. Kako se nosite s tolikom izloženošću? Nedavno ste medije zamolili za nekoliko dana predaha.

Nije mi bilo lako da se saberem. S jedne strane, kada nešto postane viralno, sadržaj se proizvodi sam. I to je OK, tu nisam opterećena, to ide samo od sebe. Ali sa druge strane, iako razumem princip aktuelnosti po kome mediji funkcionišu, ne mislim da je ovo situacija za koju je taj princip adekvatan. Nije bilo neophodno da ja lično dobijam nebrojeno poziva dnevno na svoj osobni telefon. Ne gori, i u krajnjoj liniji nisam tema ja, tema je pesma. To me ostavilo u ozbiljnoj frustraciji par dana jer ne mogu da odgovorim svima, nemoguće je.

Niste debitantica, na glazbenoj sceni ste aktivni već godinama kao pjevačica funk-pop grupe Zemlja gruva s kojom ste prije više od deset godina već jednom nastupili na Beoviziji. Što vam je dao minuli rad, kakvu vrstu iskustva?

Osim, naravno, vremena koje sam provela sa divnim ljudima, iskustva sa medijima, organizacijom koncerata, možda najbitnije iskustvo i nasleđe jeste pristup radu. Pravimo onoliko koliko nam prija, bez presije za hiperprodukcijom, radimo sa prijateljima. To je ono što smo uspeli da postavimo kao princip, i mislim da je važan.

Umjetničko ime Konstrakta, kako ste medijima već pojasnili, semantički dočarava sintagmu "racionalno emotivna". Arhitektica u vama konstruira pop-pjesmu, a potom sve to impregnira emocionalnim materijalom. Jesam li dobro shvatila?

Shvatili ste bolje nego ja!

Sistemska podrška

Pravimo onoliko koliko nam prija, bez presije za hiperprodukcijom, radimo sa prijateljima. To je ono što smo uspeli da postavimo kao princip, i mislim da je važan

Pjevate: "Umetnica mora biti zdrava." Mediji i društvo opčinjeni su zdravljem i zdravim životom, mantra je sveprisutna i krajnje cinična kada se ima u vidu koliko je zdravlje pretvoreno u robu, a zdravstveno osiguranje nije dostupno svima. Što kada umjetnica nije zdrava, tko to plaća?

Plaćamo sami. Čak i kada imamo osiguranje, mi plaćamo i plaćamo, bar u Srbiji. Ima tu raznih tema. Ne smeš da budeš bolestan i kada imaš zdravstveno osiguranje i zaposlen si jer broje se dani odsustva. Ne smeš možda ni da zatrudniš jer neko će te zameniti. I tako dalje.

Kakav je vaš radni status, pretpostavljam prekaran? I kako ste kroz njega osvještavali svoju poziciju u društvu i uopće došli na ideju da svoje nezadovoljstvo i kritiku artikulirate u pop pjesmi?

Prekaran, jeste. Ono jedino što sam uspela da uradim jeste da se oslobađam tog straha od neizvesnosti, a da se realno u mom statusu nešto promenilo. Samo se ne plašim više. To je jedino što mogu, i ujedno i najviše što mogu. Ali to oslobođenje nije nešto što mi je okruženje dalo, u to sam gurnuta. I ja sam se snašla da preživim, ali neko možda neće. I šta? Ne ističem ja nezadovoljstvo kroz pesme, ja samo konstatujem.

Kako ste se uspjeli osloboditi tog straha?

Kada ti nije dobro, tražiš izlaz, tražiš uzrok. Šta je do mene, šta je do društva, što sam nesposobna, što sam nesrećna, daj psihijatra, daj ishranu, daj jogu, daj meditaciju, idi trči, valjaj se po internetu, skini se sa mreže, popni se na mreže... beskraj.

Nemam recept, nemam ni sve posložene odgovore, ali svakako godinu dana bez društvenih mreža i duge šetnje samo sa psom, dok se svet malo zaustavio zbog korone, to je pomoglo. Prepuštanje – pomaže. Nije sve u mojim rukama, kako to svet danas voli da nametne i da nas ostavi u anksioznosti. Nije sve, ali nešto jeste. Ovo možda zvuči duboko antiaktivistički, ali možda je zapravo dobro polazište odakle može da krene akcija.

Najavili ste da ćete za nastup u Torinu ipak uplatiti privatno zdravstveno osiguranje. I sama imam status umjetnice, i kod nas je koeficijent za to zanimanje vrlo nizak. Kako se boriti za ta prava, jesmo li iskoristili sve mogućnosti, što preostaje?

Iskreno, ja više ne znam kako se bori. Razni aktivizmi ili diskusije koje ostanu u eteru bez mogućnosti da izađu iz zatvorenog kruga ljudi koji to već znaju često nas samo iscrpe, bez učinka. Takođe, mislim da je adekvatnije današnjem vremenu neki način koji ne podrazumeva zalaganje za nešto izlaganjem svog tela, mislim na izlaske na ulicu. Svideo mi se pokret "Birds Aren't Real", duhovito, a osvešćujuće. Možda bi nešto na tragu toga bilo učinkovitije od svih klasičnih modela, ali ne znamo još uvek šta je to.

Stereotip "Ako si umjetnik/ca, moraš biti spreman na siromaštvo" uporno pronose kroz stoljeća, a on prolazi gotovo neokrznut. Zašto ljudi odbijaju razumjeti da je umjetnost posao kao i svaki drugi?

Možda iz stereotipa da umetnik nije sposoban za biznis – opet iz pogrešne stereotipne pretpostavke da je on zanesen temama koje su "iznad" novca. A ta sposobnost za biznis tiče se i umetnika i svake druge struke: ima bogatijih i manje bogatih i siromašnih i umetnika i lekara i pravnika i profesora... I zato je lepo ako postoji sistemska podrška za sve (nas) nesposobne za biznis.

Iskreno, ja više ne znam kako se bori. Razni aktivizmi ili diskusije koje ostanu u eteru bez mogućnosti da izađu iz zatvorenog kruga ljudi koji to već znaju često nas samo iscrpe, bez učinka

Poziv na razmišljanje

Godinama ste aktivni na glazbenoj sceni u Srbiji, no nakon pobjede na natjecanju za pjesmu Eurovizije i pažnje koju je izazvala pjesma "In Corpore Sano" čini se da vam je zagarantirana ozbiljna regionalna karijera. I šta ćete sad?

Videćemo. Volela bih samo što manje jurnjave u svom životu. Pre sam za nekoliko većih koncerata nego za život u kombiju. Takođe, moj kapacitet proizvodnje muzike nije baš u skladu sa hiperprodukcijom. Moj tempo je dosta laganiji i ne znam kako će to proći sad kad sam u ovoj poziciji.

Digao se veliki hype oko vas, epiteti lete kao konfeti – nisam planirala rimu! – "avangardna", "ekscentrična", "pop-proizvod desetljeća". Međutim, niste sami, na sceni regije se u posljednjih deset godina pojavio velik broj glazbenica i kantautorica koje djeluju na nezavisnim etiketama, guraju tvrdoglavo svoju priču i rade više-manje angažiranu pop-glazbu, mimo velikih igrača i glavne struje. Koliko pratite tu scenu i što zajedničko vidite?

Ma samo svoja priča, ništa drugo nema smisla. Zajednička nam je verovatno svest o sebi i društvu.

Uspjeti unutar pop-pjesme u trajanju od samo tri minute kanalizirati nekoliko važnih pitanja vezanih za pitanja zdravlja i pozicije umjetnica i umjetnika u društvu je priličan podvig. Osjećate li i neki teret odgovornosti?

Mogu samo generalno da vam kažem da sam srećna što je naše društvo uspelo da prepozna mnoga pitanja koja se tu postavljaju. Diskutuje se o tome danima, neko se zamislio nad pozicijom umetnika, neko nad pitanjima potrošnje, neko je čuo za Marinu Abramović, neko se drži Megan Markl, neko samo voli da vrti rukama. Isplivala je duhovitost kroz mimove, i to je za mene takođe veliki učinak. I ako smo dovoljno pametni, cenićemo tu našu sposobnost, negovaćemo je, potražićemo još neku glazbenicu koja ima nešto da kaže. Politički, ako mene pitate, najvažnije je pitanje kako se osećamo.

Kada na kraju otpjevate "I šta ćemo sad?", dio publike sklon društvenom angažmanu to vidi kao umjetničku manifestaciju otpora i poziv na promjene. Imate li kapaciteta za dodatni društveni angažman, kada prođe gužva oko Eurosonga?

To je jasan poziv na razmišljanje, možda čak i vapaj. Što se tiče mog društvenog angažmana, čini mi se da dovoljno činim na ovaj način na koji radim.

Čemu se nadate u Torinu? Navodno ste već počeli s pripremama, u čemu se one sastoje?

Kada su ovako veliki događaji, izgleda da mnogo posla odlazi na administraciju i na neke sitnice koje nisu suštinske, a moraju da se odrade. Tako da, vrtimo se tu, i polako rešavamo nastup koji će biti isti ovakav, samo malo zategnut.

Ima li smisla prevoditi pjesmu na engleski, kako bi bila razumljivija inozemnoj publici? Pitanja dostupnosti zdravlje i prava umjetnika bliska su i evropskoj, svjetskoj publici.

Pesma već ima prevod na engleski, kako u okviru spota koji je izašao kao zvanični spot na kanalu Eurovision Song Contest, tako i na kanalu Zemlje gruva. Ubacićemo i druge jezike čim pre. Ali za sam nastup ostajemo pri srpskom jeziku.