U septembru 2014., nakon duge pravne i političke borbe, sklopljeno je prvo životno partnerstvo u Hrvatskoj. O tome, kao i drugim dosad (ne)ostvarenim pravima LGBTIQ zajednice, njenom položaju, ali i odnosu prema Srbima u Hrvatskoj i ostalim aktualnim temama u postizborju razgovaramo sa Ivanom Zidarevićem koji iza sebe ima poduži staž kao ljudskopravaški aktivist. Usprkos natezanju s nekim od državnih službi i institucija, Hrvatsku smatra svojom domovinom, iako je godinama čekao da dobije državljanstvo. Jednoglasnom odlukom zastupnika Sabora, na prijedlog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, Zidarević je odnedavno član novog saziva Povjerenstva za rad po pritužbama u Ministarstvu unutarnjih poslova.
Kako kao pripadnik dviju zajednica – srpske i LBGTIQ – ocjenjujete njihov položaj u Hrvatskoj?
Jednom sam pročitao da svakog čoveka njegovo iskustvo čini verodostojnim. U septembru će biti tačno deset godina otkako sam sa svojim partnerom sklopio prvo životno partnerstvo i na taj način smo, to volim da istaknem, dodatno spojili naša dva naroda i države. Upravo svojim stilom života, sa svim distrakcijama u vidu pretnji i uvreda koje redovno dobijam, svedočim da je izazovno biti gej Srbin i u mojoj domovini. Pre četiri godine dobio sam i hrvatsko državljanstvo, na osnovu instituta životnog partnerstva, ali to mi neki i dalje negiraju sa jasnim stavom da se vratim odakle sam došao koristeći mehanizaciju u vidu traktora. Iako se stvari pomiču i nije sve izgubljeno, za mog životnog veka neće biti ravnopravnosti između Srba i Hrvata, ali to ne znači da ne trebamo da se trudimo i činimo ono šta je dobro za sve.
Darivanje krvi za autovane gej muškarce, uz nemogućnost usvajanja dece od strane istopolnih parova, poslednji je vid strukturne diskriminacije koji se opravdava opsoletnim "argumentima"
Svojevremeno ste izjavili da je u Hrvatskoj veći problem biti Srbin nego gej, kao i da vam je onemogućeno da budete dobrovoljni davalac krvi. Jesu li se te okolnosti u međuvremenu promijenile, a ako nisu, očekujete li da hoće?
To u potpunosti stoji! Jer gejeva ima i među Hrvatima, ali su nekako spremni da tu vrstu animoziteta amortizuju nečim šta se imenuje kao patrijarhalna, odnosno nacionalistička dividenda. Biti Srbin je, ipak, i dalje veća pretnja i uvreda za mnoge i to je, nažalost, od Domovinskog rata konstanta koja opstaje trideset godina, a rezultat je nejasne i negirajuće zvanične hrvatske politike prema vrednostima Domovinskog rata.
Darivanje krvi za autovane gej muškarce, uz nemogućnost usvajanja dece od strane istopolnih parova, poslednji je vid strukturne diskriminacije koji se opravdava opsoletnim "argumentima", a posledica je konzervativnosti društva u nestajanju. Jer da ne zaboravimo, sve nas je manje, bili mi Srbi ili Hrvati, strejt ili gej, u demografski devastiranoj domovini.
Koliko konstelacija koja je proizašla iz rezultata parlamentarnih izbora može utjecati na položaj Srba u Hrvatskoj s jedne i LGBTIQ populacije s druge strane? Koliko na položaj LGBTIQ populacije u Hrvatskoj mogu uticati politička strujanja u EU-u i pojedinim članicama?
Na položaj Srba u Hrvatskoj najveći uticaj, ovakav ili onakav, imaju HDZ, kao najjača politička stranka, povremeno predsednik države sa svojim ispadima, srpske organizacije, ali i ponašanje zvaničnog Beograda. Oni ostali, domoljubni nacionalisti koji su prešli cenzus i uvalili su se u saborske fotelje, tu su da nam pokažu kako je stvar javnog zdravlja nacije ostavljena neuspešnoj samoregulaciji. Stvar je sasvim drugačija kada govorimo o pravima LGBTIQ osoba. Isključivo pritiscima iz EU-a, a tu će biti i očekivani glas evroparlamentarca Gordana Bosanca, može da dođe do promena koje idu ka nečem afirmativnom, a odnose se na potencijalno usvajanje dece ili bračnu jednakost. Domaći političari to nemaju kao agendu, a da nisu u ulozi onih koji su u debeloj opoziciji. Slika i prilika ljudskih prava žena, LGBTIQ osoba i migranata svojevrsni su lakmus-papir i podeljene Evropske unije koja je odavno odstupila od onih vrednosti koje su u mojoj mladosti bile nedosanjani san o uređenim društvima.
Prvi put nisam bio na Prajdu
Predsjednik ste Europske civilne inicijative Zagreb. Možete li nam iz te perspektive reći koliko u Hrvatskoj ima govora mržnje i je li se on intenzivirao u posljednjih nekoliko mjeseci, naročito nakon parlamentarnih izbora? Kako u tom kontekstu ocjenjujete zloupotrebe religije u cilju narušavanja ravnopravnosti građana?
Iznova ponavljam kako je nama govor mržnje, uz odricanje od vlastite odgovornosti, nematerijalna kulturna baština koja se transgeneracijski, poput onog zapostavljenog PTSP-a, prenosi sa oca na sina. Našem društvu žene i kćeri nisu previše u fokusu, osim kada trebamo nešto da im zabranimo i oduzmemo. Svaki put kada imamo izbore, od parlamentarnih do predsedničkih, raste javna netrpeljivost jer se nameću teme koje nemaju veze sa ekonomskim blagostanjem građana, već se potencira pitak i probavljiv populizam, teorije zavere, uz prokazivanje drugih i drugačijih. Kod nas se "dobar Hrvat" izjednačuje sa "dobrim katolikom", pa se u toj smeši svega i svačega jasno dezavuiše i sa verskim i moralnim osećajima građana izaziva moralna panika, uz stalno prekopavanje po poginulima i nestalima iz Domovinskog rata, dok se živim veteranima niko adekvatno ne bavi.
Vrlo ste aktivni u borbi za izmjenu hrvatskih zakona i pravnih propisa. Kakav je vaš odnos s državnim institucijama?
Svakim danom smo sve bliže nekom zamišljenom cilju kako bi to trebalo da izgleda. Kod nas su tela državne i javne vlasti na nekoj tromeđi između neznanja, večite transformacije i digitalizacije, ali i politikantstva. Iskustvo mi iznova svedoči kako je Ministarstvo unutarnjih poslova, koje ima komandnu hijerarhiju, to koje solidno obavlja svoj posao, kao i komunikaciju sa građanima. Ostale institucije su u povojima ili odumiranju, kako se uzme, pa sam nakon deset godina često u prilici da ja edukujem njih umesto oni mene. Nešto drugo su nezavisne institucije pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i pučke pravobraniteljice koje ulažu velik trud u svom radu i to treba pohvaliti.
Bivša premijerka Ana Brnabić tragična je ličnost novije srpske istorije jer je svoje dostojanstvo prodala zarad jasnih ličnih privilegija. Ali da budemo načisto, od decenijske Vučićeve vlasti jedino je gora kilava i razjedinjena srpska opozicija za koju ja nikada ne bih glasao
Učestvovali ste u nizu aktivnosti srpskih organizacija, a imate i dobru suradnju sa SDSS-om. Kako ocjenjujete upornost i uspjeh SDSS-a u borbi za ljudska prava, odnosno prava građana Hrvatske, uključivši tu i dvije spomenute zajednice?
Nisam član SDSS-a, ali sam na poslednjim parlamentarnim izborima, svojim prvim nakon dobijanja državljanstva, svoj glas delegirao upravo njima. Želeo sam da demonstriram svoje građansko pravo traženja roze listića, ništa se nije desilo, ali i da im se zahvalim na dosadašnjoj saradnji. Sve ove godine imaju dovoljno razumevanja za moje, nekada preambiciozne i nerealne ideje, pa smo u sinergiji nešto dobro i realizovali. Boris Milošević je kao potpredsednik Vlade 2021. bio na zagrebačkom Prajdu i u Saboru je aktivno zagovarao pravo na ravnopravnost u vidu darivanja krvi za autovane gej muškarce. Kada se 2018. donosio Zakon o udomiteljstvu, Dragana Jeckov je u ime Kluba zastupnika SDSS-a jasno kazala da oni ne mogu da podrže zakon u kojem nema životnih partnera – iako su bili deo koalicije, glasali su protiv! Po meni je SDSS najveći promoter ljudskih prava svih društvenih kategorija koje pune neslavnu statistiku nezavisnih pravobraniteljskih institucija kao najugroženiji i najomraženiji u društvu, uvek spreman da ih odbrani i reaguje.
U posljednje vrijeme vidljive su podjele i rasprave unutar LGBTIQ zajednice oko autanja njenih pripadnika iz redova političara i drugih viđenijih članova društva. Kakav je vaš stav?
Svuda ponavljam jedno te isto, a to je da se radi o neverovatnom razvaljivanju tuđeg prava na privatnost. Ono čemu smo svedočili, a i dalje se to sporadično negde provlači, nikada do sada nije bilo, te je posledica ličnih obračuna i koketiranja dela nevladinog sektora sa predsednikom države. Takvo ponašanje nanelo je nemerljivu štetu svima jer konzervativni građani, ma koliko bili entuzijastični u vidu voajerizma, nisu skloni da nagrade neosnovano bavljenje i razotkrivanje tuđe privatnosti. Uz sve moje pokušaje da razumem neophodnost javnog autovanja onih koji za to nisu dali privolu, ne nalazim niti jedan argument koji bi opravdao takvo ponašanje i moja udruga je tu zauzela isti stav.
Smatrate li da stranke lijevog centra i ljevice mogu pomoći u ostvarivanju prava LGBTIQ zajednice i da u toj oblasti treba surađivati s njima, ali da one nisu "prirodni saveznik"?
Naš vrhovni komandant je kao premijer 2014. doneo Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola i to je bilo sasvim dovoljno s njegove strane, odnosno niko nije rekao "ali" za sve ostale, pa i loše političke poteze. Od tada do danas imamo vlade desnog centra koje nisu učinile ništa za, ali ni protiv ljudskih prava LGBTIQ sugrađana i to je, u ovakvim društvenim okolnostima, čak dobro. Naša levica, ako tako nešto i dalje postoji, nije u stanju da se presabere jer je upala u identitetski ambis, od izbora lidera do vrednosti i sadržaja, baveći se temama koje dodatno dele ljude umesto da ih povezuju. Ako je ova levica koja je trenutno u Saboru ona koja treba da mi bude saveznik u borbi za ravnopravnije društvo, da zaštiti Srbe i gejeve – iako i među njima ima odličnih pojedinaca – onda bolje da zaista sednem na onaj traktor koji nemam i odvezem se dalje.
(Foto: Sandro Lendler)
Zagrebačka Povorka ponosa nekada je bila skup visokog rizika, pa i poligon odmjeravanja snaga ljevice i desnice, dok je danas šetnja gradom. Koliko ste zadovoljni evolucijom te povorke od početaka do danas i širenjem prajdova u više gradova u Hrvatskoj?
Ove godine, prvi put, nisam bio na Prajdu. Odabrao sam da ne honoriram kršenje ljudskih prava drugih, ono prisilno autovanje, a nije mi se dopao ni nedovoljno objašnjen pokušaj subverzije sa simbolima izvitoperenog domoljublja u ilustraciji i proglasu. Važnost zagrebačkog Prajda jednaka je njegovom doskorašnjem nesnalaženju uvlačenjem dela članstva u politiku, ili pokušaj istog, a time se još jednom potvrđuje da je bavljenje politikom preko aktivizma opasno po integritet i moral pojedinca. Veliki sam pobornik decentralizacije svega, od vlasti do održavanja prajdova, pa mi je drago da su i drugi gradovi uspešno održali svoje Povorke ponosa.
Skretanje udesno
Zakuhalo se oko pokretanja Rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Koja bi bila važnost tih studija i kako ocjenjujete negativne reakcije?
Za neznalice, mizogine šoviniste i lažne domoljube, još je daleke 2013. Ustavni sud obrazložio da su polni i rodni diverzitet zaštićeni Ustavom i da se danas te pravne činjenice smatraju trajnom vrednošću hrvatske ustavne države. U prevodu, za one koji nikako ne žele da znaju više, svako ko huška o toj temi ne poznaje ustavne vrednosti zemlje za koju tvrdi da je voli najviše na svetu, valjda više i od mene, a u mojoj reinterpretaciji to znači da takav neko mrzi sve hrvatsko. Jer ustavni patriotizam jeste najveći vid domoljublja koji nešto zaista i znači u odnosu na istrošenu formu desne ruke na levoj strani domoljubnih prsa sa levom rukom u tuđem džepu. Da bismo sve sveli na razumnu meru i spustili uzavrele strasti, Sveučilište u Rijeci godinama ima organizovano učenje iz područja rodnih studija, ali to ovima koji se dižu na zadnje noge, krste se i neprestano prete, još niko nije nacrtao.
Kako vidite odnose LGBTIQ zajednice i crkve?
Crkva, kao jedna od najstarijih i najbogatijih institucija, bez obzira na to o kojem obliku hrišćanstva govorimo, obilato koristi savremeni vid nacionalizma i skretanja udesno. Tu se onda stvara neka vrsta simbioze sastavljena od istorije, vrednosti, novca, morala, ali i iracionalnog straha od prividno drugačijih koji nisu birali svoje identitete. Izuzetno mi je žao da se oltari, na istoku i zapadu, zloupotrebljavaju za diseminaciju netrpeljivosti prema LGBTIQ osobama i dodatne rovove u društvu, a da niko za to nikada nije odgovarao. No, i zbog takvog isključujućeg stava crkve broj aktivnih vernika svake godine opada, onih licemernih je sve više, i pitanje je dana tektonskih promena i u njihovim redovima.
Kao rođeni Beograđanin pratite zbivanja u Srbiji. Kako ih ocjenjujete iz aspekta odnosa prema LGBTIQ zajednici? Može li nakon ovogodišnje zabrane festivala Mirëdita u Beogradu, čime je narušena praksa otvorenosti tog grada, netko doći na ideju o zabrani neke buduće Povorke ponosa?
Srpsko društvo talac je onakve višegodišnje nasilne vlasti koja mirnim putem nikada neće prepustiti poluge moći koje zloupotrebljava do iznemoglosti. Kada se sagledaju svi aspekti, bivša premijerka Ana Brnabić tragična je ličnost novije srpske istorije jer je svoje dostojanstvo prodala zarad jasnih ličnih privilegija koje nisu dostupne drugima. Teško je biti u spektru LGBTIQ zajednice u Srbiji jer ste za srpsku birokratiju nevidljivi, a za vlast i njene paravojne organizacije, čitaj i navijače huligane, večita ste meta i izrod "svetosavlja" jer ste valjda sinonim za globalizaciju, antisrpsku politiku, demografski minus i valjda mržnju prema Rusiji. Onakva vlast danonoćno opipava bilo napaćene nacije i svoju retoriku prilagođava potrebama anesteziranih građana, koji su otupeli usled danonoćnog preodgoja rijaliti nasiljem, pa su te zabrane u Srbiji očekivane. Ali da budemo načisto, od decenijske vlasti Aleksandra Vučića, neuspelog vožda i maršala u jednom, jedino je gora kilava i razjedinjena srpska opozicija za koju ja nikada ne bih glasao.
