Kôji Fukada međunarodno je afirmiran (japanski) autor, filmovi su mu igrali na uglednim festivalima (Rotterdam, Locarno, Tokio, Chicago), uključujući Cannes i njegov prestižni sporedni program Izvjestan pogled, no uspjeh dosadašnje karijere ipak mu je zadnji naslov "Ljubavni život", prvo njegovo ostvarenje koje se našlo u glavnom programu jednog od tri najveća svjetska festivala, onog u Veneciji. Ujedno, ako se ne varam, to je prvi njegov film viđen kod nas, prvo jesenas u programu specijalnih projekcija Zagreb Film Festivala, a potom i u ograničenoj distribuciji po nezavisnim kinima ovog proljeća.
"Ljubavni život" inspiriran je istoimenom pjesmom kantautorice Akiko Yano iz 1991. (drugo je to Fukadino ostvarenje nadahnuto pjevanom pjesmom), a naslov relativno dobro opisuje sadržaj filma, u smislu da je doista pun ljubavi. Kako one tzv. romantične ili erotske, tako i one između roditelja i djece. No ljubav je to, ili je bolje reći – ljubavi su to u kojima ima podosta distance i nerazumijevanja, čak ponešto grubosti i zavisti, a manje topline i nježnosti nego što bi naslov mogao sugerirati.
Naime, narativno-dramaturški sloj prilično je složen: mladi bračni par Taeko (Fumino Kimura) i Jiro (Kento Nagayama) te Taekin sinčić Keita (Tetta Shimada) mala su, čini se složna obitelj koja živi u stanu Jiroovih roditelja, koji pak žive u još manjem stanu u zgradi preko puta; Jiroov otac vrlo je nezadovoljan time što mu se sin oženio razvedenom ženom s djetetom, i to ne skriva, dok je njegova supruga, posve suprotno, naklonjena snahi i dječaku, ali traži od nje da njihovom sinu rodi dijete, kako bi imali "pravog" unuka.
Nakon tragedije koja obitelj zadesi stradanjem malog Keite, u živote Taeko i Jiroa ponovo ulaze njihovi bivši partneri, Taekin prvi muž, gluhonijemi Korejac Park (Atom Sunada), koji je nju i Keitu bez riječi napustio kad je dječak imao svega dvije godine, te Jiroova nekadašnja djevojka (Hirona Yamazaki) koju je ostavio zbog Taeko. Različiti osjećaji, s većim ili manjim intenzitetom se pomaljaju, a ono što gledatelji doznaju o likovima, bilo iz sjećanja na prošlost, bilo razvojem radnje u sadašnjosti, nije baš laskavo.
No nažalost, dio narativne i psihološke razrade, odnosno obrata u priči i bacanja novog svjetla na karaktere doima se neuvjerljivim, proizvoljnim, gotovo sapunskim. Stvar je, naime, u tome da film nakon otprilike dvije trećine svog trajanja bitno mijenja smjer i ton te se iz suptilne i relativno podrobne drame ugodno sporijeg tempa, s tragičnim ekskursom, prebacuje na "brže" prokomedijsko tlo, čak s natruhama, ako nije pretjerano reći, (svjesne ili nesvjesne) lakrdije. Završnica će, nakon peripetija, donijeti novo (ljubavno) ujedinjavanje Taeko i Jiroa, no to novo zbližavanje bit će implicitno opterećeno onim što se dogodilo u međuvremenu.
S jedne je strane "Ljubavni život" film koji umješno slika moguću razvedenost ljubavnih osjećaja u različitim smjerovima, ističući potencijal emocija vezanih za ljude iz prošlosti na sadašnje čuvstveno stanje, a s druge (gotovo) banalizira ono što je prethodno pažljivo (iz)gradio.
Gledatelju bude naprosto žao nakon emocionalnog udara koji izaziva neočekivano stradanje darovitog i nadasve simpatičnog dječaka, nakon uzvišene tuge kao posljedice tragedije, ali i nakon obnovljene nevine topline između protagonistkinje i njezina prvog supruga i pokušaja humane reakcije novog supruga na to (pri čemu se kao zanimljiv detalj pojavljuje i jedna mačka), da se scenarij potom zaputi tako očito pogrešnim smjerom. I da film koji je imao potencijale doseći Hamaguchijeva oscarovca "Drive My Car" (s kojim ima znakovitih sličnosti), odnosno slijediti trag Kore-edinih eksploracija obiteljskih stanja de facto završi kao svojevrsni poluproizvod.
