Japanska unutarnja politika obično je mirna rijeka. Sedamdesetak godina na vlasti je Liberalno-demokratska stranka, uz kratke prekide nakon kojih se većina birača, razočarana onima koji zemljom izlazećeg sunca vladaju u tom interregnumu, vraćaju onima od kojih znaju što mogu očekivati. Izvjesnost je važna odrednica japanske politike. Nedjeljni parlamentarni izbori unijeli su nemalu dozu neizvjesnosti u učmalu japansku političku scenu koju je izazvala stranka koja je i glavni generator učmalosti, vladajući LDP.
Šigeru Išiba postao je predsjednik stranke krajem rujna, premijer početkom listopada i odmah je raspisao prijevremene parlamentarne izbore. Njegova stranka naslanjala se na razdoblje vladavine donedavnog premijera Fumia Kišide koja je za sobom ostavila nemali korupcijski trag i pronevjeru javnog novca, u čemu su zdušno sudjelovali i zastupnici u parlamentu i članovi vlade. Osim toga, japanski su birači zamjerili vladajućoj stranci i neefikasnu borbu protiv inflacije i njenih posljedica.
LDP je i dalje najjača stranka, ali je daleko od minimalno potrebna 233 (od 465) mandata u parlamentu za sastavljanje vlade. Stranka je osvojila za njih skroman 191 mandat (na izborima 2021. osvojili su 259), pa joj ni koalicijski partner, centrističko-konzervativni Komeito (osvojio je 24 mandata, osam manje) neće biti dovoljan za većinu. Radi se o najlošijem izbornom rezultatu vladajuće koalicije u Japanu od 2009. godine, kada je LDP doživio izborni potop i nakratko (na tri godine), izgubio vlast. Komeito je izgubio četvrtinu zastupnika, a u parlament nije izabran čak ni predsjednik stranke Nobujuki Baba.
Na nedjeljnim izborima vladajući su doživjeli neuspjeh koji vjerojatno neće prerasti u gubitak vlasti. Išiba je najavio da neće dopustiti "politički vakuum". Najveća opozicijska stranka, Ustavno-demokratska, najveći je dobitnik izbora na papiru, ali taj će uspjeh teško pretočiti u vladanje Japanom. Ima 52 zastupnika više nego 2021. godine, sada ih je 148, što po svemu sudeći neće biti dovoljno za sastavljanje koalicijske vlade. Ustavnim demokratima na ruku ne ide to što je opozicija razjedinjena, praktički bez mogućnosti stvaranja bloka koji bi preuzeo vlast.
I tako se nestabilnost vraća točno tamo gdje je nastala – u LDP-u. Nakon kratkotrajnog opozicijskog staža ta se stranka vratila na vlast 2012. i od tada je komotno vladala, uvjerljivo pobjeđujući na izborima četiri puta. Pred liberalnim demokratima je razdoblje traganja za partnerima i nešto na što nisu navikli – davanja političkih koncesija koalicijskim partnerima. Pitanje je kako će daleko u tom traganju Išiba ići. Iz njegovih je izjava jasno da je spreman na manjinsku vladu, a pitanje je što bi, i koliko korjenito, takva vlada mogla raditi. Svjestan težine neuspjeha premijer je odmah nakon izbora najavio "fundamentalne reforme", a nije objasnio kako bi takve reforme mogla provoditi manjinska vlada.
Čelnik ustavnih demokrata i bivši premijer Jošihiko Noda je u situaciji u kojoj teško može ponuditi više od verbalne borbenosti. Osokoljen izbornim rezultatom poručio je da LDP-ova vlada mora otići, ali rješenje postizborne jednadžbe, koja bi njegovu stranku vratila na vlast poslije 12 godine, nije ponudio. Ta se politička destabilizacija zbiva u četvrtoj svjetskoj ekonomiji koja je smještena u sve nestabilnijoj regiji, na koju sve veći utjecaj ima američko-kineski ne samo trgovinski sukob.
