Tijekom prošlog travnja, skriveno iza debelog sloja aktualnih geopolitičkih napetosti, i to kroz svega nekoliko skupova pretežno znanstvenog karaktera, koje su sponzorirale Kina i Indonezija, obilježena je 70. godišnjica jednog istaknutog hladnoratovskog i dekolonizacijskog događaja koji je prvi puta u povijesti pokušao povezati zemlje Azije i Afrike mimo bilo kakvog organizacijskog okvira ili usmjeravanja od strane "zapada".
Afričko-azijska (AA) konferencija, poznatija po indonezijskom gradu u kojem se odvila – Bandungu – u pozadini debelog sloja tadašnjih geopolitičkih zbivanja, bila je okupila 29 država s tendencijom da pokaže kako se o Aziji i Africi neće više moći razgovarati a da se u obzir ne uzmu interesi azijskih i afričkih zemalja.
Uz ovo, afričke i azijske zemlje također su se bile okupile kako bi s konceptom "miroljubive koegzistencije" ponudile alternativu hladnoratovskoj ideološkoj bipolarnosti, koja se do tog trenutka – to jest kroz drugu fazu Kineskog građanskog rata, Tršćansku i Berlinsku krizu, Korejski i Prvi indokineski rat, te tada aktualnu Prvu tajvansku krizu – izrazito pooštrila i dominirala razumijevanjem međunarodne politike.
AA konferencija s jedne je strane bila odgovor na ne pretjerano uspješnu Ženevsku konferenciju 1954. godine tijekom koje su velike zapadne sile krojile sfere utjecaja u Koreji i Vijetnamu, a da u te rasprave nisu bile uključene azijske zemlje (Kina je bila jedini azijski aktivni sudionik skupa u Ženevi, ali su je zapadni sudionici ignorirali, te je nastupala u pozadini SSSR-a i suprotstavljena SAD-u, Velikoj Britaniji i Francuskoj).
To je ukazivalo na kontinuitet trenda manjka interesa i razumijevanja tih sila za povijesnu, kulturnu, društvenu i ekonomsku isprepletenost prostora Azije. S druge strane, AA konferencija bila je izraz svojevrsnog bunta azijskih i afričkih zemalja spram pokušaja daljnje bipolarizacije Afrike i Azije, koji se upravo u to vrijeme mogao prepoznati kroz pokušaj uspostave SEATO pakta, a koji je na isti način kao i NATO na drugoj strani svijeta trebao povezati jedan dio azijskih zemalja i suprotstaviti ih grupi drugih.
S treće strane, AA konferencija težila je objavi početka postojanja novog svijeta koji će biti oblikovan različitim dekolonizacijskim procesima, a koji će zbog svoje pretpostavljene pluralnosti i raznolikosti zasigurno oblikovati buduća globalna politička, sigurnosna, ekonomska i razvojna kretanja.
AA konferenciju izvorno su osmislili premijeri Cejlona (Šri Lanke), Indonezije, Pakistana, Indije i Burme (Mijanmara), to jest John Lionel Kotewala, Ali Sastroamidjojo, Čaudhuri Muhamad Ali, Džavarhalal Nehru i U Nu, koji su prethodno održali sastanke u cejlonskom Colombu i Kandyju u travnju i svibnju, te u indonezijskom Bogoru 1954. godine gdje su određene glavne odrednice i odaslane pozivnice.
Tijekom priprema, velike su se rasprave vodile oko sudjelovanja Kine, za koju su neki smatrali da će zastupanjem antizapadnih i prokomunističkih stavova, a koji su proizlazili iz vrlo jasnih signala kineske propagande nadahnute sukobima oko Koreje, Vijetnama, UN-a ili Tajvana, štetiti konferenciji. U svrhu sprečavanja kineskog prisustva na nadolazećoj konferenciji čak je britanski premijer Anthony Eden vršio pritisak na Nehrua, koji se ipak nije dao pokolebati.
Nehru se oslanjao na stav da mir u Aziji bez Kine naprosto nije moguć, dok bi marginalizacija Kine konferenciju unaprijed osudila na neuspjeh jer bi se time pokazao isti mehanizam političkog isključivanja koji po pitanju Kine i mnogih drugih novih političkih aktera nastavlja prakticirati zapad.
Na posljetku, Kina je bila važna zbog još nečeg. Sporazum Indije i Kine oko Tibeta u travnju 1954., kao i sporazumi koje je Kina ubrzo nakon potpisala s Burmom i Indonezijom bili su temeljeni na takozvanih "pet principa miroljubive koegzistencije", koji su počeli izvirati iz Pekinga još tijekom Korejskog rata.
Oni su, osim što su pokazivali naličje Kine, uvelike bili podloga za stvaranje baze međunarodnih odnosa Azije, neovisno od zapadnih aktera, te kao takve služile kao poticaj za osmišljavanje veće konferencije koja bi generalizirala zasebne diplomatske uspjehe Nehrua, U Nua ili kineskog premijera Zhou Enlaija. Zahvaljujući Nehruu, Kina je tako dobila pozivnicu, a konferencija se odvila u Bandungu između 18. i 24. travnja 1955. godine.
Organizatori konferencije nisu željeli da konferencija bude samo simboličkog značenja, zbog čega se poticala aktivnost sudionika koji su mnogim pozitivnim primjerima uspjeli demonstrirati kako su zemlje suučesnice posve sposobne međusobne izazove rješavati same.
U tih konferencijskih tjedan dana potpisan je međudržavni sporazum između Laosa i DR Vijetnama temeljen na pet načela miroljubive koegzistencije, dogovoren je povratak 40.000 Vijetnamaca iz Tajlanda, a Kina je s Indonezijom postigla veliki napredak u rješavanju pitanja dvojnog državljanstva.
Uz Nehrua, jedan od najaktivnijih sudionika konferencije bio je Zhou Enlai, koji je u Bandung došao usprkos tome što je nedavno preživio pokušaj atentata. Kroz prizmu suradnje, odbacivanja ideoloških podjela i ukazivanja na vrlo specifične vidove zajedničkih interesa, usprkos strahovima, pomogao je izgraditi vrlo konstruktivnu atmosferu, što je Kini otvorilo prostor za uspostavljanje važnih kontakata sa Tajlandom i Filipinima, to jest zemljama koje su od svih prisutnih tada bile najbliže saveznice "imperijalističkog SAD-a" te članice nedavno osnovanog SEATO pakta.
Japan je također mnogo profitirao od sudjelovanja na konferenciji. Fokus na ekonomska pitanja, uz izbjegavanje ikakvih referenci na nedavnu prošlost, otvorio mu je put prema kasnijem tržišnom prodoru u zemlje globalnog juga. Na stranu ta i mnoga druga diplomatska postignuća, možda i najtrajnije postignuće AA konferencije bilo je usvajanje zajedničkih "deset principa" razvoja međudržavnih odnosa, izvedenih iz klauzula o miru i koegzistenciji iz Povelje UN-a i kinesko-indijskih "pet principa". Bandunška konferencija je pomoću njih postavila temelje buduće suradnje globalnog juga.
Iako ona spada u neko drugo vrijeme, sjetiti se konferencije u Bandungu važno je i danas. Unatoč tome što ona sama zbog vojnih, ideoloških i konceptualnih sukoba unutar samog globalnog juga nije zaživjela (pokušaj organizacije II. AA konferencije u Alžiru 1965. neslavno je propao), trajnijim se pokazao takozvani "duh Bandunga", koji je inspirirao druge organizacije, inicijative i mehanizme poput Pokreta nesvrstanih, Organizacije afričkog jedinstva (i kasnije Afričke unije), G77, ASEAN-a, pa i kineskog "Pojasa i puta" i Azijske infrastrukturne investicijske banke, BRICS-a i Nove razvojne banke.
Kroz njih je konferencija u Bandungu nastavila i dalje biti relevantna, a ona i dalje stoji u povijesti kao prva istaknuta najava svijeta u kojem danas živimo – svijeta u kojem "zapad", unatoč golemim naporima, ne kroji više sve tokove globalne politike. Svijet odavno nije bipolaran ili unipolaran, dok su mnoge od zemalja prisutne u Bandungu postale važni stupovi svjetske ekonomije, koja će se u narednim desetljećima u istom tonu samo dodatno diversificirati.
* Autor je profesor na sveučilištu Capital Normal u Pekingu, suradnik Zagrebačke škole ekonomije i managementa te koautor (s Ivicom Bakotom i Matom Njavrom) knjige "Veliki povratak: Razvoj moderne kineske vanjskopolitičke misli".
