Okrugle, sredovječne bosanske žene u pregačama poredale su se na zidić, neke su zapalile cigaru. Vrijeme ručka u sarajevskoj ćevabdžinici u kojoj rade upravo je prošlo, gosti su na odlasku i moguće je napraviti kratku pauzu. Na izlasku iz ćevabdžinice, potaknuta nekim događajem od prije par minuta tokom ručka, moja im se suputnica zdušno obratila: "Vi biste roman mogle napisati!" Ovo klasično sarajevsko ohrabrenje na razgovor često otkriva bisere, koje je jedna od radnica počela otvarati magičnim riječima "Ih, moja gospođo..." "Neki dan su nam bili neki iz Njemačke", kazivala je jednu od anegdota. "Jedan tražio toalet, a kod nas se samo ruke mogu oprati. Niko ne zna njemački i ja sam ga nekako skontala šta hoće, pa moji rekoše 'hajde ti s njim to riješi'. I da mu objasnim da može u toalet u kafani preko puta, rekoh 'Raus! Raus hier! Veršvenden!' I ode on. 'Otkud znaš njemački?' pitali me ovi moji. Rekoh: 'Čuj otkud, iz 'Valter brani Sarajevo'."
Nakon posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini postoji mnogo porodica u kojima moji vršnjaci, od kojih sada mnogi imaju djecu, govore njemački jezik. Većina ga je naučila u izbjeglištvu u djetinjstvu, a neki i uz kablovski program na televiziji. Ja ga, usprkos dugogodišnjim susretima u školskim klupama, nikada nisam savladala. Moje pretkinje nisu imale mogućnosti kakve su se za mene podrazumijevale, pa ga ni one nisu govorile. Za osobu iz BiH, imala sam iznenađujuće malo veza s Njemačkom. Prije nego što sam se obrela u Berlinu, i moja veza s Njemačkom zasnivala se na anegdoti. Navodno je, bježeći od partizana, u jednom bosanskom selu jedan vojnik, Nijemac, zaboravio malu harmoniku. Na njivama koje su seljani dijelili bio je običaj da radi cijela porodica, kojima bi se žena kuće u ovom radu – ovdje, moja pretkinja – pridružila donijevši ručak koji je prijepodne pripremala. "I svi ručaju", pričali su mi, "a mi čekamo i čekamo, a nje nigdje... da ste vi živi i zdravi, kažu, ona vam je opet sjela na prag i vježba onu harmoniku."
"Jeste li vi katolkinja?" pitao me moj novi drugar, načelnik jednog od sela u Donjoj Bavarskoj u posljednjim godinama svoje službe. Bilo je devet sati ujutru, pili smo pive iz litarskih krigli i nadvikivali se preko veoma glasnog lokalnog orkestra ispod šatora u kojem smo slavili "Smotru vatrogasaca dobrovoljnih vatrogasnih društava", u lokalnoj tradiciji godišnjih obilježavanja zahvale dobrovoljnim vatrogascima i svetom Florijanu. Često mi se desilo da imam tu privilegiju da, pretpostavljajući moju konfesiju, ljudi koji na osnovu boje kože i nekih drugih karakteristika prosuđuju vrijednost ljudskog bića to o sebi u neznanju i otkriju. Moj njemački još uvijek nije bio veoma dobar, pa sam se morala izraziti kratko i jednostavno. Bila bi anegdotalna laž reći da je nakon mog odgovora u šatoru nastao muk, da je mala harmonika šokirano istrutnula, da su viljuške i noževi zabadani u velike komade svinjetine uz glasan tutanj pale na pod. Možda bi se danas to i desilo. Prije sedam godina, osim iskre postiđene intrige i iznenađenja u očima vrlog pitca nakon mog odgovora, nije se desilo ništa. Iste godine me, u drugim avanturama putevima njemačkog parlamenta, moja vršnjakinja, pripadnica omladine iz iste partije kao moj novi drugar – u tom trenutku najdesnije partije u njemačkom parlamentu – agresivno pitala da li mi u Bosni imamo alkohol. Da sam na vrijeme gledala "Valtera", znala bih je tečno i skrušeno zamoliti da me časti, da i ja to probam, ili je bar poslati u toalet.
Smotra vatrogasaca u Donjoj Bavarskoj 2017. godine – svaka sličnost s određenim povijesnim zastavama je slučajna (Foto: Hana Ćurak)
Jedna od prvih lekcija koje sam naučila o ljudima koji gaje neprijateljstvo prema onima koji se ne uklapaju u njihovu definiciju Nijemaca na temelju određenog seta kulturoloških i fizičkih osobina, jest da su često neugodno iznenađeni, ali nepokolebljivi u tom neprijateljstvu i neznanju – kao kakvi otmjeni starci bez kontrole nad flatulencijom koji, ispustivši glasan i smrdljiv prdež, odbijaju priznati svoje učešće u toj neprijatnosti. "Zašto su mladi glasali za AfD?" bila su očekivana pitanja njemačkih medija i javnosti nakon ponovnog jačanja krajnje desne stranke tokom izbora za Evropski parlament ranije ove godine. Prema Infratest dimapu, vodećem njemačkom institutu specijaliziranom za istraživanja izbora, 16 posto populacije između 16 i 24 godine diljem Njemačke glasalo je za AfD, dok su Zeleni u toj dobnoj skupini pretrpjeli najveći gubitak. Dobre TikTok kampanje krajnje desnih stranaka, nedovoljno zanimljiv sadržaj progresivnih stranaka, dojam da se ne bave mladima – staloženo su navodili njemački mediji. Pregršt riječi i verbalna dovitljivost u Njemačkoj danas amplificiraju tišinu koju se odbija adresirati, koju se čak odbija bar kvantificirati u omiljenom, pojednostavljenom pozitivističkom maniru, a u kojoj nereflektirana autoritarnost postaje poželjna nit koja prožima svakodnevnicu.
"Zašto su mladi glasali za AfD?" bilo je očekivano pitanje njemačke javnosti nakon jačanja krajnje desnice na izborima za Evropski parlament. Prema Infratest dimapu, 16 posto populacije između 16 i 24 godine glasalo je za AfD, dok su Zeleni u toj skupini pretrpjeli najveći gubitak
Krajem juna, recherche-nord, nezavisni njemački istraživački i medijski projekt posvećen izvještavanju militantnog i organiziranog neonacizma, u javnost je iznio informacije o proslavi dolaska ljetnog solsticija koja se odvila u općini Eschede u Donjoj Saksoniji, u neonacističkom centru prozvanom "Heimat-Hof" – prostoru koji, kako u zeleno-liberalnom tazu navodi novinar Jean-Philipp Baeck, već godinama funkcioniše kao "obrazovni centar" za simpatizere neonacističkih ideja. Baeck je izvijestio da je oko 50 sudionika iz cijele Njemačke došlo na proslavu koju su organizirali Mladi nacionalisti (JN), omladinska organizacija bivšeg NPD-a, danas Die Heimata, neonacističke stranke koja je promijenila ime kako bi pokušala ostati konkurentna drugim kolegama u crnom, poput društveno i politički odlično integriranog AfD-a. Godine 2017. njemački Savezni ustavni sud jednoglasno je odbacio zahtjev Bundesrata za zabranu te partije jer, iako zagovaraju ukidanje postojećeg demokratskog poretka, "nije vjerovatno da će uspjeti postići svoj cilj parlamentarnim ili vanparlamentarnim sredstvima".
Proslava ljetnog solsticija ovih neonacista izgledala je veoma slično proslavama istim povodom koje su bile popularne i obavezne u Hitlerjugendu, s marširanjem, upotrebom baklji i simbolima iz nacističkog razdoblja, pri čemu je najmlađi učesnik, ako je suditi po snimkama, imao oko šest godina. JN je, piše tazov novinar, naslijedio organizaciju koja je 2009. zabranjena zbog nacističke indoktrinacije djece te danas djeluje kao elitna i utjecajna kadrovska škola za cijelu scenu ekstremne desnice u Njemačkoj, kojoj također pripada i AfD-ova omladina. Kako Baek dalje navodi pozivajući se na majske izvještaje, jedan od članova drezdenskog ogranka te organizacije izvršio je težak napad na SPD-ovog europarlamentarca Matthiasa Eckea. Vijesti o takvim događajima postaju sve učestalije, ali ne gube na senzacionalnosti: jednako iznenađena kao i svaki put, njemačka šira javnost okupila se na protestnoj šetnji protiv ovog nasilja, krećući od centra Eschedea do posjeda gdje su neonacisti neometano od policije ili bilo koga drugoga proslavljali dolazak ljeta.
Njemačka policija istovremeno je zauzeta bijesnom i neobuzdanom upotrebom nasilja nad građanima i građankama koji protestuju protiv genocida u Gazi. Svakim danom novi nivo represije i nasilja ulazi sve dublje u naš dom. Na berlinskim ulicama, otac i sin grubo su i brutalno uhapšeni tokom mirnih propalestinskih protesta. Dok ih privode, dječak, uznemiren i prestrašen, neobuzdano jeca, tata mu miluje glavu i obraz. Tokom brutalnog nasilja nad berlinskim studentima i studenticama, policajac je, razjaren, istu silu upotrijebio i na novinaru centrističke berlinske novine čiji vapaji da je iz medija u tom trenutku nisu bili prepoznati. Takve slike u našem gradu su se iz zlog blizanca učestale i prikrivene anegdote pretvorile u svakodnevnicu koju se pokušava normalizirati.
Jedno od prvih masovnih okupljanja u Berlinu protiv genocida u Gazi, 4. novembra 2023. (Foto: Hana Ćurak)
"Autoritarni režim", nazivaju ga rijetki kritički glasovi. Već je mjesecima jasno da je Njemačka zemlja u kojoj trenutno vlada iznimna kontrola medija i političkog diskursa, represivne mjere cenzure i autocenzure u kulturi i obrazovanju ali, s druge strane, to akutnija borba za demokratiju. Takve vrste pritisaka posebno su vidljive na univerzitetima, koji gube svoju autonomiju i sposobnost da budu mjesta slobodnog izražavanja i kritičkog mišljenja. Kako za njemačko izdanje časopisa Jacobin u rijetko hrabroj javnoj artikulaciji lokalnog stanja sumiraju profesori Robin Celikates, Kai Koddenbrock i profesorica Teresa Koloma Beck, autoritarne tendencije njemačkih institucija postale su posebno vidljivije kroz reakcije na propalestinske proteste. Nakon brutalnih intervencija policije na berlinskom Freie Universitätu, otvoreno pismo akademskog osoblja, koje je podržalo pravo studenata na protest i pozvalo na dijalog, izazvalo je javnu kontroverzu.
Nakon što je akademsko osoblje u Berlinu javnim pismom podržalo pravo studenata na propalestinski protest, savezna ministrica obrazovanja optužila je potpisane za antisemitizam, davši svom timu da ispita postoji li mogućnost da im se oduzme financiranje
Ministrica obrazovanja Bettina Stark-Watzinger optužila je potpisane za relativiziranje i propagiranje nasilja i antisemitizma, dok je tabloid Bild objavio članak s fotografijama nekih od njih. Nedugo zatim otkriveno je i da je ministrica željela kazniti potpisnike, davši svom timu da ispita postoji li pravna mogućnost oduzimanja projektnih i drugih sredstva iz kojih se finansiraju većinom prekarne pozicije na kojima potpisani rade. A taman sam uštedjela za kauč!
Anegdote, posebno one koje su o nama, mogu se učiniti kao priprost i jednostavan način da nedostatak informacija nadoknadimo dovitljivošću – svojom, tuđom ili pukom situacijskom. "Piši o svom iskustvu!" bio je savjet mudrog prijatelja starijeg od mene četrdesetak godina. Novinarski mi posao nije stran, no klonila sam ga se na najperfidnije načine poput zapisivanja anegdota i pisanja o vlastitom iskustvu. Međutim, anegdota uvijek ima poentu, koja nije tako dobro skrivena kako bi anegdota voljela da jeste. Kada ih je mnogo na istom mjestu, njihova se poenta otkrije posebno lako. A pisati o svom iskustvu – o čemu bih drugom pisala? Kako bih to mogla? Anegdota ispunjava tišinu nedostatka informacija, što je ne čini njihovom zamjenom. Ličnim iskustvom možda je moguće ovu tišinu amplificirati. Jedno po jedno, skupa možda kroje nov, neizgovoren jezik, kakav bi anegdota željela izustiti.
Obratila sam mu se na engleskom jeziku dok je izbacivao smeće iz pekarskog odjela malog supermarketa na aerodromu. Pitala sam ga za upute do određene namirnice. Žgoljavi dječak, tek punoljetan, plavokos, s velikim, dizajnerskim naočalama, u majici izbrendiranoj logom i parolom svog poslodavca, blenuo je u mene. "Ha?" po njemački je "Hää?", a posebno značenje dobija dužim trajanjem, isplaženijim jezikom i većom grimasom. Na njegovo "Hää?" uzvratila sam sa "Hääää?" i u trenutak zakašnjelom maniru odrasle osobe konstatovala, sada na njemačkom jeziku, da on ne razumije engleski. Potvrdio mi je te smo koristeći njegov maternji uspješno razmijenili detalje o meni potrebnoj namirnici. Davno sam savladala formu dobronamjerne, patronizirajuće preporuke i usvojila je kao podrazumijevajući faktor dinamike ovog grada. "Trebao bi se potruditi oko engleskog ako već radiš na aerodromu", majčinski sam nasavjetovala ovog plavog tinejdžera. "Ja znam engleski, ali vas nisam razumio. Ali njemački vam je super, zašto ga ne koristite? Svakako smo u Njemačkoj", izašle su iz usta djeteta na našoj trenutnoj lingua franci ove riječi. Na deprimirajućem putu u zagrobni život, u kojem su se nadale počivati u vječnoj tišini, prevela ih je moja sugrađanka iz ćevabdžinice.
