Među najoštrijim kritičarima "Mefista: Romana jedne karijere" Klausa Manna bio je autorov otac, nobelovac Thomas Mann. Roman o glumačkoj karijeri Hendrika Höfgena u Njemačkoj između 1926. i 1936. objavio je u egzilu u ljeto 1936., isprva kao feljton u Pariser Tageblattu, a ubrzo i kao knjigu u Amsterdamu. Reakcije su bile podijeljene, sin je uspoređivan s ocem kojeg nikada neće doseći, a okrutni otac kazao je da je roman "uvijek težak kada pokušava postati fikcija". Jer "djelo koje je tako vezano uz stvarnost najviše je ugroženo i donekle biva na gubitku kada bi od nje htjelo odstupiti i zanijekati je". Tako je "Mefisto" potvrđen kao obiteljska drama. Mnogi su se složili, a i danas se slažu s očevom ocjenom. Sin je zauvijek ostao inferioran ocu. A "Mefisto" je bio i ostat će obiteljska drama, i to na više razina.
Iza Hendrika Höffgena krio se Gustaf Gründgens, glumac s kojim je Mann imao cjeloživotni odnos ljubavi i mržnje. U mladosti je Gründgens prepoznao Klausov glas. Na hamburškoj pozornici pozdravlja ga stihovima: "Mlađa generacija je pronašla svog pjesnika u Klausu Mannu... S nepopustljivom ljubavi on prikazuje svoju generaciju u svem njihovom znajućem neznanju, njihovoj sputanoj nesputanosti, njihovoj nevinoj izopačenosti...". Thomas Mann manje je ili više uspješno skrivao svoju homoseksualnost; njegova djeca Klaus i Erika živjela su svoje spolne odabire. Nitko ne zna koliko su Gustaf i Klaus bili bliski, ali znamo koliko je Klausa boljelo što je njegova sestra Erika odabrala Gründgensa za svog muža, piše publicist Florian Illies.
U vrijeme kada Hitler dolazi na vlast Klaus je u bijegu već tri godine. Pjesmu "Pozdrav tisuću dvjestotoj hotelskoj sobi" piše još 1931. Dobro je upoznat s narkoticima i tabletama: kokainom, morfijem, Veronalom, kojim će se predozirati u kući svojih roditelja, "ali nekako nevoljko, samo zato što je u tom trenutku malo toga bilo u sobi". U izgnanstvu promatra Gründgensov meteorski uspon pod novim režimom sve do ravnatelja Berlinskog državnog kazališta. Pa od toga u Hotelu de La Tour u Sanaryju, sobi broj sedam (Illies), piše "Mefista".
U "Mefistu" će završiti svi zajedno: Gründgens, Erika (Barbara), Klaus (Sebastian), stari Mann (Bruckner), baka Mann (generalica)... a s njima i Emmy i Hermann Göring, Magda i Joseph Goebbels, sam Hitler. Drama obitelji Mann prerasta u dramu oportunizma i konformizma, tragediju njemačkog društva. S debelim šefom zrakoplovstva i hromim vračem propagande na povijesnoj sceni u čuda se više nije moglo vjerovati. Tada se pojavljuje "Mefisto" kao maleno čudo. I to ostaje do danas. Klaus Mann precizno je vidio što je nacizam i što donosi. "Mefisto" je kapsula te povijesne istine. Kako je stari Mann rekao, roman možda ima problema s odnosom činjenica i fikcije; kako su kritičari rekli, možda ima i problem s mikrotkanjem romana, ali nema problema s nacizmom: najbolji likovi romana upravo su "šepavi", "debeli" i "sivi".
Nakon rata Klaus Mann umire od predoziranja, a "Mefisto" je zabranjen u Zapadnoj Njemačkoj zbog tužbe Gründgensova posinka. Obiteljska mannovsko-njemačka drama se nastavlja. No godine 1981. István Szabó ekranizira "Mefista" s Klausom Marijom Brandauerom u glavnoj ulozi i za njega dobiva Oscara za najbolji strani film. Tako "Mefistu" u njemačkom društvu vraća mjesto koje mu pripada, a Klausu Mannu mjesto u obitelji koje mu pripada.
