Kad se Dan, ljepuškasta rock zvijezda niže kategorije, odlučio oženiti s Isabel, snažnom ali ne baš lijepom djevojkom, mlađi i uvijek opakiji brat Garth rekao je: "Stari, imam ti ja nekoliko superzgodnih cura ako ti ih je ponestalo." Desetak godina kasnije Dan je i dalje netalentirani glazbenik koji sanja dane slave, a Garth je gotovo jednako neuspješni likovni umjetnik.
Dan i Isabel imaju dvoje djece, u kući u Brooklynu s njima živi i Isabelin brat Robbie, a Garth je postao surogatski otac koji se žali što malo viđa svog sina. Jasno je da smo u romanu Michaela Cunninghama. I to ne samo zbog spominjanja Virginije Woolf čija je "Gospođa Dalloway" Cunninghamu bila palimpsest na kojem je ispisao "Sate", slavni i Pulitzerom nagrađeni roman s kraja devedesetih.
Svoje dane Dan provodi skladajući, suočen s "osjećajem koji ne voli nazvati neuspjehom" te s dvjesto tisuća pratitelja koji ga na mrežama sprdaju. Za to vrijeme Isabel svoja jutra provodi na stubama, kao "lik u nekom europskom filmu: Žena na stubama", sjedeći na stepenicama na kojima će ostati sjediti i kad njena djeca odrastu i odsele, i kad se usele novi stanari, koji će gostima šaptom govoriti: "Ispričavamo se, ali dobili smo je s kućom, nismo je gotovo ništa platili i, eto, ne možemo tu ništa."
Cunninghamovi romani organizirani su poput ladica s čarapama. Sve je sustavno posloženo. "Dan" je organiziran u tri dana, 5. travnja 2019., 2020. i 2021. godine, kroz jutro, popodne i večer. Bračni zapleti nisu više u središtu suvremenog romana, ta je tradicija gurnuta u povijest još s dolaskom modernizma. Ili možda baš i nije?
Suvremeni roman preispituje klasične naracije, prolazi kroz razorne cikluse autodestrukcije i razgradnje, ali i dalje ne odustaje samo tako od bračnog zapleta, pogotovo ne u Americi, kod Franzena ili Eugenidesa ("Bračni zaplet"), ali i u Evropi, gdje je Ferrante vlastoručno vratila bračni zaplet u središte romana. Usprkos modernizmu, brak je i dalje tu. Ili kako će to u "Danu" profesorica književnosti kazati studentici: šokantno je "kako je teško razgraditi bračni narativ. Nemaš pojma... koliko je to govno tvrdo".
Brak i govno. Posljednja rečenica sažetak je novog Cunninghama. Rokersko-umjetnička, buntovnički-opaka braća žele brak, cure baš i ne. Cunningham piše lijepo, stilski dotjerano i, kako američka kritika kaže, trenutačno najelegantnije na kontinentu. Roman ima svoju epidemijsku dimenziju i svoje posve neočekivane dimenzije. Ali, na kraju dana sve se svodi na to da je brak neobično tvrdo govno.
U klasičnom romanu za brakom i zagrljajem žudjele su maloljetne djevojke i posrnule žene. U postbračnom romanu za zagrljajem, brakom i obitelji, žude muškarci koji boje kosu u zeleno i nose isprane Ramones majice. Ako se nekad o braku pisalo kao utočištu za bespomoćne ženice, kod Cunninghama je brak postao utočištem za neodrasle i neuspjele muškarce.
Zabavna je to ideja. "Dan" nije savršen roman – u nekim svojim elementima, uključujući i sam razvoj priče i gradnju likova, dosta je i daleko od savršenog romana. Ali kada se pri samom kraju, nakon druge ili treće večernje lajne kokaina Danu učini da vidi svjetlo, da je ljubav "jača nego ikada" a njegov brak neuništiv, nađemo se usred sasvim zabavne komedije zabune.
