Ako bismo tražili jasnog pobjednika parlamentarnih izbora u Španjolskoj održanih 23. jula, teško da bismo ga pronašli. Opozicijska konzervativna postfrankistička Narodna stranka (PP) osvojila je najveći broj glasova, 33 posto, odnosno 136 od ukupno 350 mjesta u donjem domu parlamenta. Ujedno je i poboljšala svoj rezultat za više od 12 posto ukupnog broja glasova u odnosu na prošle izbore iz novembra 2019. godine te osvojila većinu u 15 od 19 španjolskih "autonomnih zajednica", odnosno zemalja i pokrajina. Nije pobijedila samo u Estremaduri i Navari, kao ni u Baskiji i Kataloniji u kojima ionako nije imala šanse.
To je impresivan rezultat, no pobjeda nad vladajućom Socijalističkom radničkom partijom Španjolske (PSOE) skromnija je nego što se očekivalo i nego što su najavljivali rezultati nedavnih regionalnih izbora. Osim toga, matematička pobjeda ne znači ništa bez mogućnosti formiranja vlade, od čega je PP trenutno vrlo daleko. Jedva nešto bliže su glavni konkurenti iz PSOE. Stranka premijera Pedra Sáncheza osvojila je nešto manje od 32 posto glasova i 122 mandata.
Sve ovisi o manjim igračima, odnosno strankama koje su osvojile preostalu četvrtinu mandata. Dvije preostale nacionalne stranke, odnosno koalicije osvojile su podjednak broj glasova - oko 12 posto - i približno podjednak broj mandata. S desne strane tu je Vox, nastao 2013. odvajanjem ekstremno desne frakcije PP-a. U ideološkom smislu to je klasična stranka ekstremne desnice, koja se oslanja na provokaciju, rogoboreći protiv feminizma, LGBT prava i ljudi druge boje kože i vjere.
Tu su i glasna obrana tradicije frankizma, kao i žestoki španjolski nacionalizam, usmjeren osobito protiv prava Katalonaca, Baska i Galježana. Međutim, iako je desnica ukupno dobila značajan broj glasova, sam Vox je doživio poraz. U odnosu na prethodne izbore stranka je prošla lošije za niti tri posto glasova, ali preračunato u mandate to znači 33 ili čak 19 zastupnika manje. S lijeve strane je koalicija Sumar (što se može prevesti kao "Zajedno"), koja je osvojila 31 mandat.
Nju vodi komunistkinja i dosadašnja ministrica rada Yolanda Díaz, a okuplja velik broj stranaka sa socijalističkog i zelenog spektra, uključujući i Podemos, četvrtu najveću stranku na prošlim izborima. Iako je Podemos u prošlom mandatu bio na vlasti zajedno sa PSOE-om, a Vox je na regionalnoj razini redovni partner PP-a, i među ovim strankama ima trzavica. No ni jedna od tih opcija (savez PP-a i Voxa ili PSOE-a i Sumara) nema dovoljno mandata da samostalno formira vlast.
Stoga ključeve vlasti drže stranke koje predstavljaju manje nacije ili regije unutar Španjolske. Njihovih sedam lista ukupno je osvojilo 28 mandata. Katalonska republikanska ljevica (ERC) i Ujedinjena Baskija (Euskal Herria Bildu) već su ranije surađivale sa PSOE i Podemosom, na liniji zajedničkog lijevog opredjeljenja, iako se snažno ne slažu oko nacionalnih pitanja.
Obje stranke su načelno podržale ostanak Sáncheza na vlasti, no ovoga puta to neće biti dovoljno za većinu. Ljevičarska vlada trebala bi tražiti pristanak i centrističkih stranaka Zajedno za Kataloniju (Junts) te Baskijske nacionalističke stranke (BNV). Junts je osobito težak partner. Stranku je osnovao bivši katalonski predsjednik Carles Puigdemont, koji se nalazi u Belgiji, a španjolske ga vlasti progone zbog organiziranja referenduma o nezavisnosti Katalonije 2017. godine.
Junts traži novi referendum o neovisnosti i puštanje iz zatvora katalonskih političkih zatvorenika. Premijer Sánchez pak ne želi izgledati previše popustljiv prema zahtjevima iz Katalonije i Baskije. Lider PP-a Alberto Núñez Feijóo već ga prokazuje kao "pomagača separatista". No i Feijóo treba zagrabiti u taj bazen, zbog čega je tražio razgovor s rukovodstvom baskijskog BNV-a. Ono ga je kategorički odbilo i time praktički pokopalo njegove premijerske ambicije. Za potvrdu španjolske vlade u parlamentu nije potrebna potpora većine zastupnika, dovoljno je samo da većina ne bude protiv. Za sada je aktualni premijer bliže tom scenariju, no pitanje je daleko od riješenog.
