Salvador Illa, čelnik katalonskih socijalista (PSC) i istaknuti zagovornik ostanka Katalonije u sastavu Španjolske, relativni je pobjednik izbora koji su se u toj "autonomnoj zajednici" održali 12. maja. On je doduše u toj poziciji bio i na prošlim izborima 2021., ali tada nije formirao vlast jer su se tri stranke koje zagovaraju različite oblike nezavisnosti Katalonije naposljetku uspjele dogovoriti da za predsjednika vlade imenuju Perea Aragonèsa, lidera Republikanske ljevice Katalonije (ERC).
No katalonske independističke stranke u međuvremenu su zaoštrile svoje odnose, zbog čega su i sazvani prijevremeni izbori, a Aragonèsova je katalonska ljevica na njima kolabirala, izgubivši 40 posto svojih mandata u parlamentu Katalonije. Socijalisti su pak svoj udio u parlamentu nešto poboljšali, no unatoč jasnoj pobjedi, formiranje većine neće biti nimalo lak zadatak. Illa zasad računa samo na 42 od 135 zastupnika.
Računicu za sastavljanje većine otežava i činjenica da je cijela katalonska politička scena podijeljena po dvije osi. Jedna je "nacionalna", pri čemu se stranke, uvjetno rečeno, dijele na one koje su "španjolske" i one koje su "katalonske", a spektar mišljenja pritom se kreće od kategoričkog inzistiranja na potpunoj državnoj neovisnosti do traženja ukidanja ikakve identitetske posebnosti Katalonije, po uzoru na politiku koja je vođena za vrijeme diktature Francisca Franca. Pored toga, stranke se očekivano dijele i na ljevicu i desnicu, pri čemu oba "nacionalna kampa" imaju i svoju radikalnu ljevicu i lijevi centar i desnicu, a nakon ovih izbora, po prvi puta, i katalanisti imaju svoju ekstremnu, šovinističku i antimigrantsku desnicu u parlamentu. Sve to znači da tko god sastavlja većinu mora računati na ogromne kompromise, što i uzrokuje ovu relativnu nestabilnost na katalonskoj političkoj sceni.
Sve to ima, naravno, puno šire implikacije od samo jedne "autonomne zajednice". Naime, pobjeda socijalista u Kataloniji osobito je dobar znak i za španjolskog premijera Pedra Sáncheza. Lider španjolskih socijalista nije prošle godine uspio osvojiti najveći broj glasova na španjolskim izborima, ali je ipak formirao manjinsku vladu s partnerima lijevo od socijalista, ali i uz vanjsku potporu katalonskih, baskijskih i galicijskih stranaka.
Njihovu potporu nije Sánchezu bilo lako dobiti niti ju je lako zadržati. Naime, stranke koje promoviraju "manjinske" nacionalne identitete, različite od španjolskog, sasvim sigurno ne žele surađivati sa španjolskom desnicom, koja u tom smislu historijski ima vrlo tvrde stavove. No ni socijalisti nisu osobito skloni koketiranju s nezavisnošću dijelova Španjolske. Oni stoga nastoje balansirati između poštovanja posebnosti historijskih zemalja u sastavu Španjolske i zadržavanja potpore u onim dijelovima države u kojima je španjolski nacionalni identitet jak. To balansiranje možda je najbolje ilustrirala jedna od najkontroverznijih politika Sánchezove vlade: amnestija za katalonske političke zatvorenike. Amnestija se odnosni na period od 2012. do 2023. godine i uključuje referendum o samoodređenju kojeg je 2017. organizirala tadašnja katalonska vlada pod vodstvom independista, a koji su španjolski sudovi proglasili protuustavnim.
U periodu nakon referenduma, španjolska je, tada desničarska, vlada raspustila katalonsku vladu i parlament, a većinu vodećih independističkih političara, uključujući i članove izabrane vlade i parlamenta, izložila kaznenom progonu i osudila na dugotrajne zatvorske kazne. Pored političara i četiristotinjak "običnih" aktivista i prosvjednika doživjelo je sličnu sudbinu. Svi oni zahvaćeni su Sánchezovom amnestijom koja je pak njemu omogućila mjesto premijera.
Amnestija, očekivano, nije osobito popularna na desnici, koja je organizirala niz masovnih protesta na kojima su zahtijevali progon independista, ali ona nesumnjivo nije osobito popularna ni kod dijela birača i članova Sánchezove stranke. Sve to jasno se pokazalo i u istraživanjima javnog mnijenja i prilikom stalnih pokušaja izglasavanja nepovjerenja vladi ili njezine destabilizacije posljednjih mjeseci. No kako se sada čini, Sánchezu se oklada isplatila. Kompromisnom politikom istovremeno je održao sebe na vlasti na razini Španjolske, ali i oslabio zahtjeve za nezavisnošću u Kataloniji.
