Ne volim reći da sam prestao biti novinar jer novinarski način promatranja i analiziranja ostaje za cijeli život – kaže predstavnik Katalonije za balkanske zemlje Eric Hauck, njemački Katalonac koji je već u ranim 20-im godinama pokrivao ratna zbivanja u Vukovaru i Sarajevu, radeći za dnevne novine Avui. Prve, kaže nam, neovisne novine na katalonskom jeziku osnovane nakon Francove diktature. Ipak, nakon ovdašnjih ratova nije se pridružio kolegama iz ‘balkanskog plemena’ koji su otišli pokrivati ratove u Čečeniji i Africi, već je odlučio ostati u Sarajevu, gdje je sudjelovao u projektima obnove u organizaciji općine Barcelona i Ambasade lokalne demokracije. U tom je gradu izgubio kolegu i prijatelja Jordija Pujola Puentea, a činjenica da je taj mladi fotoreporter bio prvi strani novinar koji je poginuo u ratu u Bosni pokrenula je u Kataloniji vrlo snažan pokret za pomoć Bosni i Hercegovini. ‘Tada je započelo naše prijateljstvo s cijelim Balkanom, kada smo shvatili da je to i naš rat jer je jedan od nas u njemu poginuo’, rekao nam je Hauck u prozračnim i novouređenim prostorijama predstavništva Katalonije.

Odradili smo naš dio priče i svjesni smo da nam cijeli svijet poručuje da je vrijeme za suzdržanost i razgovor. Recimo da mi već sjedimo za stolom i čekamo drugu stranu da nam se za tim stolom pridruži

U utorak je sjednica katalonskog parlamenta nekoliko puta odgađana, a u dramatičnoj atmosferi iščekivanja moglo se vidjeti da se katalonskim pitanjem sada bave evropske političke elite, multinacionalne kompanije i banke. Na koncu je predsjednik Carles Puigdemont proglasio neovisnost, ali je istovremeno suspendirao njezinu primjenu. Što se dogodilo?

Ta je sjednica parlamenta još jedan pokazatelj naše volje da pregovaramo. Prema reakcijama nakon nje može se zaključiti da će to biti pregovori s medijacijom, a to je upravo ono na čemu smo radili. Dakle sada je na snazi time out, svi smo nazad u klupama s ciljem da izradimo strategiju, otvorimo sve komunikacijske kanale i pokušamo organizirati prvu rundu pregovora – ako španjolska vlada zaista pokaže volju za pregovore, a to tek trebamo vidjeti. Mi sasvim sigurno želimo dijalog, u kontaktu smo sa svim ljudima koji su ponudili svoje posredovanje i suzdržat ćemo se od daljnjih koraka.

Je li Puigdemont promijenio mišljenje, jer je do utorka bio znatno rezolutniji?

Ne bih rekao da je predsjednik promijenio mišljenje s obzirom na to da je naša strana od početka na prvo mjesto stavljala pregovore, ali vlada nas je stalno odbijala. Sada smo napokon dobili šansu za pregovore. Razumjeli smo poruku naroda i poštovat ćemo je, deklaracija o neovisnosti je proglašena, ali sada je trenutak da je se suspendira kako bi pregovori mogli započeti. Lopta je u dvorištu Madrida, a mi ćemo u međuvremenu ispitati sve opcije i institucije koje su voljne pomoći. A kada se lopta vrati nazad, vidjet ćemo na koji se način vratila.

Ne biste rekli da je ovo rezultat pritiska velikih vanjskih igrača?

Veliki pritisak vrši se praktički cijelo vrijeme, jer ovo je povijesni trenutak i upravo zato moramo biti odgovorni. Rekao bih da je predsjednik jučer iskazao veliki osjećaj odgovornosti i da je reagirao na isti način na koji je reagiralo stanovništvo Katalonije kada ih je policija maltretirala za vrijeme referenduma.

Katalonski pokret za neovisnost prevladao je ideološke podjele. Na prosvjedima za neovisnost niste vidjeli stranačke zastave i simbole već samo katalonske zato što je to pitanje identiteta

Koja su očekivanja vlade za neposredni period?

Mislim da su svi scenariji mogući, ali mi i dalje nemamo osjećaj da nas se uopće pripustilo u igru, a želimo sudjelovati u dogovoru kao ravnopravna strana. U ovom trenutku ne možemo ništa prognozirati, ali odradili smo naš dio priče i svjesni smo da nam cijeli svijet poručuje da je vrijeme za suzdržanost i razgovor. Recimo da mi već sjedimo za stolom i čekamo drugu stranu da nam se za tim stolom pridruži.

Premijer Mariano Rajoy nakon referenduma izjavio je da se on ‘nije dogodio’. Što za katalonsku vladu predstavlja taj referendum?

Rezultat referenduma govori da su građani Katalonije vladi dali vrlo jasan mandat. Unatoč svim poteškoćama, unatoč svom nasilju i poniženju, više od tri milijuna ljudi izašlo je na birališta, 2,2 milijuna njih je glasalo, a više od 700.000 nije uspjelo doći do birališta jer su bila zatvorena ili je policija zaplijenila listiće. Rezultati su predstavljeni u katalonskom parlamentu, unatoč tome što je u ponedjeljak prvi put u povijesti sjednica katalonskog parlamenta suspendirana od strane španjolske vlade. A nakon nasilja 1. listopada ne radi se više čak ni o samoj demokraciji već o permanentnom osjećaju poniženja, činjenici da nas središnja vlada tretira kao koloniju.

Vještina mirnog otpora

Otkud dolazi taj osjećaj da se Kataloniju tretira kao koloniju?

Igrati se poviješću je opasno, opasnije čak i od igranja s ustavima, pa pogledajmo samo sadašnju generaciju. Španjolska uživa imidž bogate države sa 40 godina demokracije, zemlje koju godišnje posjećuje 60 milijuna ljudi, u kojoj se živi dobro i harmonično. Zbog toga nas često pitaju: Je li moguće da se osjećate potlačenima, kao da nemate dovoljno slobode? Ali taj osjećaj je uvijek u pozadini i prigušen, ogleda se svakoga dana u nekom detalju i vrši sve veći pritisak, upravo zato što nikada nismo osjećali da nas se tretira kao ravnopravne. Pretposljednji pokušaj, reforma autonomije iz 2006. koju je četiri godine kasnije zaustavio Ustavni sud, predstavlja početak problema za sadašnju generaciju. To je vrlo frustrirajuće, a nemoguće je konstantno živjeti u frustraciji, stalno plaćati veće poreze od svih ostalih a manje od ostalih dobivati zauzvrat, suzdržavati se od govorenja svog jezika, ne biti u mogućnosti razvijati vlastite ideje bez da vas se smatra manjinom i nemati mogućnost da se napokon referendumom razriješi odgovor na pitanje koliko ljudi želi da Katalonija bude samostalna.

Što je s Kataloncima koji ne žele neovisnost?

Mnogi analitičari iz Evrope koji su ovih dana bili u Kataloniji rekli su da osjećaju da svjedoče izgradnji jedne nove demokratske države odozdo i ovaj parlament i ova vlada zaista reflektiraju volju katalonskog naroda. Desetljećima su se ljudi koji žele jednakost ili odvajanje od Španjolske tretirali kao manjina. Sada je taj osjećaj narastao a ta manjina je postala većina. S druge strane, među tri milijuna ljudi koji nisu izašli na referendum ima onih koji su protiv, ima i onih koje nije briga, koji su neodlučni i koji bi možda sudjelovali u glasanju da nije bilo represije. Na prosvjedima za jedinstvo Španjolske bilo je oko milijun ljudi, ali iz svih dijelova Španjolske. Bile su i demonstracije onih koji su protiv neovisnosti, ali za pregovore. Dakle to su već dva različita pokreta, a imamo i građane koji podržavaju unionističke stranke desnice Partido Popular i Ciudadanos.

Je li referendum bio legitiman?

Dobiti 42 posto birača u onakvim uvjetima ravno je čudu i svaki taj glas vrijedi za njih nekoliko. Proveden je legalan i legitiman referendum, sačuvane su glasačke kutije, a listići izbrojani i otpremljeni na ponovno brojanje u središnju izbornu komisiju. To je bilo čudo demokracije, jednako kao i miran otpor koji su Katalonci pružili policijskom nasilju. Kada govorimo o legitimnosti, treba reći da smo sličnu situaciju imali i 2014., kada smo proveli konzultativni referendum koji je također bio zabranjen. Godinu dana kasnije zabranjen je još jedan referendum pa smo imali izbore na kojima su većinu glasova dobile stranke koje podržavaju neovisnost. Osamdeset posto zastupnika u katalonskom parlamentu bilo je za održavanje ovog posljednjeg referenduma. Je li to dovoljna većina? Kolika je većina koja španjolskoj vladi treba da bi bila legitimna? Nismo ni Venezuela ni Sjeverna Koreja pa da možemo više od toga.

Je li vas iznenadila reakcija policije na dan referenduma?

Nismo očekivali onakvo nasilje, ali upravo ta reakcija demonstrira karakter španjolske države. U njoj se najbolje vidi zašto smo dvije različite nacije; zato što imamo suprotne načine pristupanja problemu, pri čemu se jedna strana koristi ignoriranjem i nasiljem, bez ikakvih političkih argumenata, dok su s druge strane frustrirani građani koji se koriste svim mogućim demokratskim alatima kako bi se čuo njihov glas. Činjenica da 1. listopada nije bilo ni trunke nasilnog otpora pokazuje da su Katalonci u potpunosti svladali vještinu tog tipa mirnog otpora. To je kao pješčani sat u kojem je svako zrno jedan dan poniženja. Pijesak je na koncu iscurio, a onda je došla pješčana oluja u formi policijskog nasilja, koju nismo očekivali.

Demokracija odozdo

Kako biste opisali prirodu katalonskog nacionalizma, jer on izaziva polemike i na ljevici i na desnici?

Trebamo biti pažljivi s poviješću, ali i reći da se korijeni onoga što se danas događa mogu pronaći i u činjenici da u Španjolskoj zapravo imamo nedovršeni rat. Građanski rat nije bio rat koji je završio mirnom nagodbom, već su oni koji su u tom ratu pobijedili formirali vladu i postavili diktatora. Ti su pobjednici 40 godina vladali zemljom, a gubitnici su otišli ili su se pokušali adaptirati. Zatim je diktator umro u svom krevetu, ali nije uslijedilo pomirenje. Dogodili su se otvaranje, tranzicija i višestranački sustav, ali nije bilo pomirenja, unatoč okvirima demokratskog političkog sustava. Tijekom tih 40 godina imali smo periode uspješne ekonomije, pristupanje NATO savezu i Evropskoj uniji, napokon su stvari bile krenule dobrim smjerom, sve dok se nije pokazalo da smo po pitanju veće autonomije 40 godina živjeli u iluziji.

Isto tako, prije desetak godina u Španjolskoj, a naročito u Kataloniji, pod ovlastima Ministarstva vanjskih poslova koje u svojoj nadležnosti ima i povijesno sjećanje, počeli smo otvarati masovne grobnice iz građanskog rata. Konzervativne stranke pokušale su blokirati taj proces, optuživati nas da otvaramo stare rane. Ali mora se znati da mi nikada nismo imali ništa slično onome što je imala Njemačka, primjerice Nürnberška suđenja, a Španjolska je nakon Kambodže država s najviše nestalih na svijetu. Građanski rat je bio prije 80 godina pa generacija koja ima povijesno pamćenje polako nestaje i upravo zato ti ljudi, kao i oni koji su nekoga izgubili, žele da se ovaj proces nastavi. To je jedini način da se dogodi pomirenje i jedan od motiva pokreta za nezavisnost, kao i želja da se ustav koji je napisan prije 40 godina napokon prestane tretirati kao nešto zapisano u kamenu. Ustavi služe da štite narod i ako se dio naroda više pod tim ustavom ne osjeća zaštićenim, onda je vrijeme da ga se promijeni političkim pregovorima.

Ne bi li za ovakve vrste promjena bilo korisnije ujediniti se s drugim progresivnim snagama u Španjolskoj?

Katalonski pokret za neovisnost prevladao je ideološke podjele. Na prosvjedima za neovisnost niste vidjeli stranačke zastave i simbole već samo katalonske zato što je to pitanje identiteta. U kampu za neovisnost danas imate stranke za koje je prije nekoliko godina bilo nezamislivo da glasaju zajedno. Velika većina stranaka, sve osim onih unionističkih s tradicionalnim vezama u Madridu, podržale su pravo na odlučivanje, uključujući i stranke ljevice koje su nastale u posljednjih pet godina.

Kakva bi trebala biti buduća katalonska država?

Ona će biti onakva kakva Katalonci žele da bude. Želimo da se ona gradi demokratskim procesima odozdo, da bude proevropska, otvorena i inkluzivna, naročito prema našoj braći iz Španjolske, da imamo dvostruko državljanstvo i tri službena jezika. Moderno postfrankističko katalonsko društvo desetljećima su oblikovali različiti valovi imigracije, iz južne Španjolske, iz mnogih zemalja Evrope, zatim iz Sjeverne Afrike, a sada želimo primiti i izbjeglice s Bliskog istoka. Za razliku od ostatka Španjolske, mi oduvijek imamo i vrlo jake civilne pokrete, koje također želimo razvijati. Imamo oko 8000 organizacija od kojih je četiri-pet tisuća vrlo aktivno i upravo smo zahvaljujući toj tradiciji i uspjeli organizirati referendum, unatoč svim pokušajima da se on ne održi.