Posljednjih nekoliko godina demonstracije su u Barceloni gotovo stil života. Odrađuju se kao kakav posao, racionalno i koncentrirano, a ako s nekim imate dogovor na dan kada je u gradu protest, prilično je izvjesno da ćete susret dogovoriti baš na toj lokaciji i u to vrijeme. Na prvi pogled to može zvučati neizvedivo, pa i zastrašujuće, jer gotovo da nema prosvjeda na kojem se okupi manje od pola milijuna ljudi. No taj se problem rješava mobilnom aplikacijom WhatsApp, koja je među aktivistima i građanima daleko najzastupljenije sredstvo komunikacije i glavni kanal logističke potpore demonstracijama.

Katalonija nema podršku ni Evropske unije, koja u ukidanju autonomije ne vidi ništa sporno, ni poslovne zajednice koja je najavila kolektivni bijeg iz odmetnute regije

U međuvremenu, između prosvjeda, život u katalonskoj prijestolnici neometano ide dalje. Velikodušno okupan babljim ljetom, grad je živ i krcat turistima koji se doimaju prilično nezainteresirani za najveću političku dramu u ovoj regiji od ukidanja diktature sredinom 1970-ih. Puno više zanimaju ih brojne gradske znamenitosti, oko kojih se stranci u grupama jate, baš kao i pripadnici regionalne policije Mossos d’Esquadra naoružani automatskim oružjem, više zbog terorizma nego zbog eventualnih nemira uzrokovanih političkom krizom.

U periodima između demonstracija, jedino balkoni i prozori podsjećaju na ono što se događa, no moćan je to i permanentan podsjetnik, jer na svakoj zgradi izvješeno je barem nekoliko katalonskih zastava. Ima i onih na kojima piše ‘Sí’ na podlogama različitih boja, kao odgovor na referendumsko pitanje o neovisnosti. Neki su razvili transparente na kojima piše ‘Democracia!’ ili ‘Hola Republica’, a nađe se i pokoja zastava duginih boja koja simbolizira gay pokret, kao i ona Evropske unije.

Atmosfera pat-pozicije možda je najprecizniji opis ozračja koje vlada Katalonijom, naročito otkad se u posljednjih mjesec dana situacija intenzivirala frenetičnim ping-pong potezima kojima se dobacuju španjolski premijer Mariano Rajoy i katalonski predsjednik Carles Puigdemont, podižući svaki put konfrontaciju na višu razinu. Tu dvojicu muškaraca ne jedan stanovnik Barcelone opisao bi kao dva ovna na brvnu čija su ega prevelika prepreka bilo kakvom dogovoru, pa bi ih stoga najzdravije bilo zamijeniti dvjema gradonačelnicama, Manuelom Carmenom iz Madrida i Adom Colau iz Barcelone, jer one bi već odavno pregovarale. S tom razlikom da je Puigdemont u većini svojih izjava dvosmislen, što vrata dijalogu ostavlja otvorenima, dok se u Barceloni svaka Rajoyjeva odluka iščitava kao smišljena eskalacija i nikome nije do kraja razumljiva.

Posljednja se dogodila u subotu, kada je španjolski premijer najavio da će katalonska autonomija biti suspendirana, jer je tamošnja vlada počinila ‘svjesnu i sistematsku pobunu i neposluh’ i nije odgovorila na ultimatum da se izjasni oko toga je li ili nije proglasila neovisnost. Ukoliko španjolski parlament potvrdi ovu odluku vlade, a to će se po svemu sudeći dogoditi istoga dana kada ovaj broj Novosti bude na kioscima, bit će to prvi put da je neka španjolska vlada u postfrankističkoj eri povukla tako radikalan potez. Državno odvjetništvo, osim toga, Puigdemontu je zaprijetilo optužnicom za ‘pobunu’, za što je maksimalna predviđena kazna 30 godina zatvora.

Državu koja ima vojsku ne može se pobijediti nasiljem. Nikada ne bismo dobili rat protiv Španjolske, pa zašto bismo ga onda uopće i počinjali? – pita se Adrià Alsina

Kako bi ukinula katalonsku autonomiju španjolska vlada poslužit će se 155. člankom Ustava, a ukidanje autonomije trebalo bi biti potpuno i sveobuhvatno; sve ovlasti preuzet će Madrid, uključujući i prikupljanje poreza i javnu potrošnju, ali i javne medije, a novi regionalni izbori sazvat će se u roku od šest mjeseci. Prilično je izvjesno da će španjolska vlada za ovu odluku dobiti parlamentarnu većinu, nakon koje bi se moglo dogoditi da Piugdemont proglasi neovisnost, unatoč tome što je evidentno da Katalonija nema podršku ni Evropske unije, koja u ukidanju autonomije ne vidi ništa sporno, ni poslovne zajednice koja je najavila kolektivni bijeg iz odmetnute regije.

Ova najava španjolske vlade dočekana je u Barceloni još jednim masovnim prosvjedom, formalno organiziranim u cilju oslobađanja čelnih ljudi dviju nevladinih organizacija koje logistički i organizacijski stoje iza svih recentnih demonstracija, Jordija Sàncheza iz organizacije Assemblea Nacional Catalana (ANC) i Jordija Cuixarta iz organizacije Omnium Cultural.

‘Dva Jordija’ uhapšena su pretprošlog vikenda, pod optužbom za ‘podrivanje ustavnog poretka’, za što je predviđena zatvorska kazna od 15 godina, optužba koja još nijednom nije korištena od Francove smrti, čak ni u najgorim fazama baskijskog terorizma.

Elena Jiménez Botias, članica upravnog odbora organizacije Omnium Cultural i predavačica međunarodne politike na Sveučilištu Barcelona, kaže da su svi njezini suradnici šokirani.

- Naša je organizacija osnovana ranih 1960-ih i u tom periodu bila je zabranjena tri godine, ali čak ni u vrijeme Franca nismo imali hapšenja - rekla nam je u prostorijama ove prilično impozantne organizacije koja ima 73.000 članova, 40 podružnica po cijeloj Kataloniji i godišnji budžet od 4,4 milijuna eura, koliko je iznosio onaj lanjski.

Organizacija se financira isključivo iz članarina, koje iznose 75 eura godišnje, te privatnih donacija. Omnium Cultural sve do 2012., dakle pola stoljeća, primarno se bavio promocijom katalonskog jezika i kulture te društvenim pitanjima kao što je povijesno sjećanje, no te godine, rekla nam je Jiménez Botias, ‘odlučili smo da je glavni alat za postizanje naših općih ciljeva upravo katalonska neovisnost. Otad imamo dva života, jedan u kojem se bavimo svojim redovnim aktivnostima i drugi koji se bavi političkim kampanjama, komunikacijama te organiziranjem i mobiliziranjem prosvjeda zajedno s ANC-om’.

Kada nam pokušaju odsjeći glavu, izrastu tri nove. To je zato jer pojedinci nisu ključni, zato jer je pokret za nezavisnost kolektivni poduhvat – govori Elena Jiménez Botias

Ta druga ključna organizacija, kaže naša sugovornica, stvorena je tek 2012., s jednim jedinim ciljem – podržavanjem katalonskog pokreta za neovisnost, a izrasla je iz lokalnih građanskih konzultacija iz kojih su potom stvoreni ‘nukleusi’ čiji su predstavnici osnovali ANC. Ove dvije organizacije zajedno imaju oko 100.000 članova, pri čemu je 30-ak tisuća njih učlanjeno u obje. Budući da Katalonija ima 7,5 milijuna stanovnika, na ovolikom članstvu mogla bi im pozavidjeti većina hrvatskih političkih stranaka, a same brojke vrlo su ilustrativan pokazatelj duboko ukorijenjene katalonske tradicije izgradnje društvenih pokreta odozdo.

Jiménez Botias rekla nam je da su optužbe protiv Sàncheza i Cuixarta utemeljene na lažnim pretpostavkama; na protestu koji se dogodio 20. rujna, nakon što je španjolska vojna policija Guardia Civil uoči referenduma uhapsila 14 katalonskih dužnosnika, dvojica Jordija, kaže ona, pozivali su građane da se mirno raziđu kućama i puste policiju da odradi svoj posao, pri čemu su pripadnici Guardije Civil, infiltrirani u svaki pa tako i taj prosvjed, pokušavali isprovocirati incident. Jiménez Botias kaže da postoje snimke koje potvrđuju da su optužbe protiv dvojca lažne, no unatoč tome tereti ih se da su prosvjednike poticali na opstruiranje policije.

Cuixartovi kolege u Omnium Culturalu zbog toga su uvjereni da pritvorenici moraju biti oslobođeni, unatoč činjenici da ‘Audencia National (Nacionalni sud) nije naročito sklona zaštiti ljudskih prava’. Na pitanje jesu li Sànchez i Cuixart politički zatvorenici, Jiménez Botias bez razmišljanja odgovara: ‘Naravno da jesu. Radi se o čisto političkom progonu, bez formalne optužnice i bez mogućnosti jamčevine.’

Ipak, ovu formulaciju u svojim priopćenjima dosad se nisu usudile upotrijebiti ni evropske institucije ni Amnesty International, koji se, doduše, nakon nasilja na dan referenduma ozbiljnije zainteresirao za zbivanja u Kataloniji. Većina ljudi s kojima smo razgovarali na ulici uvjerena je da će Sànchez i Cuixart u zatvoru ostati maltene vječno. Studentice Anna i Nuria, koje smo susreli zaogrnute u katalonske zastave, španjolsku vladu vide kao punokrvnu diktaturu koja se neće libiti zatočiti svoje političke protivnike doživotno, objašnjavaju nam, istovremeno pokazujući kako izgledaju upute za demonstracije koje ANC šalje putem WhatsApp aplikacije.

Adrià Alsina iz ANC-a Sàncheza i Ciuxarta naziva pak ‘političkim taocima’ te smatra da će dvojac biti u zatvoru dok se ‘cijela ova stvar ne riješi’. Razgovor s Alsinom, politologom koji je između ostalog radio i u španjolskoj ambasadi u Brazilu, dogodio se u 11 sati navečer, što nije neuobičajeno za katalonski ritam rada, koji se zahuktava tek oko 10 ujutro pa razvlači sve do 6-7 navečer, nakon čega se večera i izlazi van.

- Ako pobijedimo, oni će biti dio pregovaračkog tima, a ako izgubimo, vjerojatno će umrijeti u zatvoru. Sudit će im se za poticanje na protudržavno djelovanje i dobit će 15 godina zatvora. I oni sami uvjereni su u to. Ako je španjolska vlada sposobna cijeli dan batinati ljude, ako je sposobna ukinuti autonomiju u jedan dan, zašto ne bi bila sposobna i to učiniti? - pita se Alsina, pa dodaje kako ‘u pitanju nije klasični racionalni scenarij već se radi o vladi koja pregovore shvaća kao poniženje’.

- Oni ne žele riješiti problem već uništiti katalonski pokret za neovisnost kako bi sljedeća generacija bila previše uplašena izaći na ulice i zahtijevati demokraciju i autonomiju. Ako izgubimo ovu bitku, podrška neovisnosti ponovno će pasti, isto onako kako je pala 1940-ih kada je završio građanski rat a pola milijuna ljudi bilo prisiljeno pobjeći. U međuvremenu je cijela jedna generacija odrasla u strahu, a ova sadašnja su djeca onih koji su rođeni 1940-ih - kaže Alsina, koji svoju organizaciju naziva ‘mašinom za organiziranje protesta’.

Katalonske demonstracije uistinu su nešto što izaziva divljenje svih strana uključenih u ovu krizu. Činjenica da nijedno staklo nikada nije razbijeno, nijedan kontejner zapaljen u masi od milijun ljudi zvuči gotovo nevjerojatno, a odgovor na to pitanje uvijek zvuči podjednako začuđujuće banalno: ‘Mi Katalonci smo miroljubiv narod.’ Ono što je prilično sigurno je da su Katalonci i dobro organizirani. Alsina kaže da ljudima nakon šest godina kontinuiranog prosvjedovanja više ni ne treba davati posebne instrukcije i da su svi ‘itekako svjesni da nasilni prosvjed nema smisla’.

- Ako predstavljate neku manjinu i demonstrirate zato da biste demonstrirali, onda ima smisla biti nasilan. Ali ako prosvjedujete zato što želite pobijediti i imate projekt za cijelu zemlju, tada to nema smisla jer se državu koja ima vojsku ne može pobijediti nasiljem. Nikada ne bismo dobili rat protiv Španjolske, pa zašto bismo ga onda uopće počinjali? - pita se.

Unatoč činjenici da središnju vladu doživljavaju kao svojevrsnog tiranina, svi Katalonci s kojima smo razgovarali istinski su iznenađeni represijom koja se dogodila na referendumu. ‘Reakcija vlade bila je potpuno iznenađujuća’, rekao nam je tako i Lluis, modni dizajner u srednjim godinama kojeg smo zatekli kako u kafiću u luci koncentrirano čita dnevne novine Ara na katalonskom.

- Nisam očekivao takvo ponašanje jer podsjeća na neka stara vremena, na diktaturu. Kada to vidim, pomislim da tranzicija u Španjolskoj zapravo nije uspjela, previše tu ima nedemokratskog ponašanja - rekao nam je.

On kaže da podupire neovisnost, ali i da bi Katalonci, da im se dozvolilo da održe referendum i pritom ne prevladaju, ostali u sastavu Španjolske i našli neki drugi način da riješe problem s centralnom vladom.

- Upravo sam pročitao cijele novine i šokiran sam činjenicom da vlada želi ukinuti kompletnu autonomiju. Mi Katalonci nismo glasali za Partido Popular, a oni će sada upravljati Katalonijom - naglašava Lluis, referirajući se na činjenicu da PP u katalonskom parlamentu ima 11 zastupnika, samo jednog više od radikalno lijevog antikapitalističkog CUP-a.

- Moramo se odupirati. Ovo je pacifistički pokret i jedino što možemo je pokazivati otpor na ulici - zaključuje Lluis s izvjesnom dozom stoicizma, uočljivog kod svih Katalonaca s kojima smo razgovarali.

Katalonski pokret za nezavisnost u nekom je obliku, ali kontinuirano živ još od vremena građanskog rata, s time što se u prvom razdoblju tranzicije iz diktature praktički jedina razmatrala opcija ostvarenja autonomije u okviru nove organizacije španjolske države. Novi zamah pokret je dobio 1990-ih, no tada je neovisnost podržavalo samo 15 posto populacije, a sve se zahuktalo 2010., kada je španjolski Ustavni sud poništio već dogovoreni te u senatima i na katalonskom referendumu potvrđen novi Statut o autonomiji. Ova odluka Ustavnog suda bila je za Katalonce najjači mogući udarac, trenutak u kojem su shvatili da nikada neće dospjeti na višu razinu autonomije.

Elena Jiménez Botias kaže da je katalonska vlada tijekom te četiri godine čekanja sudske odluke živjela u svojevrsnom limbu, ne znajući kakve odluke smije, a kakve ne smije donositi. Osim toga, kaže ona, ‘sud je neke dijelove reformiranog Statuta o autonomiji proglasio neustavnima unatoč tome što su identične odredbe već postojale u nekim regijama, primjerice u Andaluziji’.

Za razliku od uvriježenog mišljenja da je španjolski Ustav glavna prepreka ostvarenju katalonskih zahtjeva, Adrià Alsina tvrdi da je taj dokument zapravo sročen vrlo fleksibilno, pa omogućava i visoku razinu federalne decentralizacije i vrlo centraliziranu državu. Problem je, tvrdi on, u interpretaciji sudaca Ustavnog suda, koje godinama postavljaju dvije najveće, unionističke stranke, konzervativni Partido Popular Mariana Rajoyja, ali i socijalisti (PSOE), koji su bili na vlasti kada je poništena reforma Statuta.

Koliko daleko mogu ići različite interpretacije Ustava Alsina ilustrira dvama primjerima. S jedne strane, sud je 2010. donio odluku da svaka mjera katalonskog parlamenta može biti derogirana bilo kakvom odlukom bilo kojeg ministra u Madridu, dok je s druge strane 1996. taj isti sud ovlasti nad upravljanjem regionalnom policijom prepustio katalonskoj vladi, iako postoji članak Ustava koji kaže da je policija ekskluzivna ovlast centralne vlade.

Policija Mossos d’Esquadra otada je jedina operativna policija u Kataloniji, osim što je centralna vlada uoči referenduma tamo poslala tisuće pripadnika rojalističke Guardije Civil, koji su i dan-danas u Barceloni. Stanovnici grada pobunili su se zbog činjenice da ih je španjolska vlada u početku smjestila po hotelima, pa sada spavaju na kruzerima privatnih kompanija usidrenima u luci.

Alsinu pitamo kako je uopće došlo do prilično neobične situacije da Katalonija ima vlastitu policiju, dok joj se, kako on kaže, u posljednjih 20 godina malo-pomalo oduzimaju ovlasti, pa primjerice Madrid svoj željeznički kolodvor rekonstruira svakih pet-šest godina, dok onaj u Barceloni na renoviranje čeka još od 1970-ih. Odgovor je, naravno, prozaičan.

- Partido Popular na tim se izborima očajnički želio dokopati vlasti, a katalonska liberalna stranka mogla im je dati ono što su željeli. Liberali su istrgovali autonomiju policije, a španjolski konzervativci otada nisu prestali lamentirati zbog takve odluke - kaže.

Nakon fijaska oko reforme Statuta autonomije, katalonska vlada nastavila je gurati, dovijajući se svaki put nekoj novoj strategiji, drugom ulazu kojim bi se mogla probiti kroz debele zidove vlasti u Madridu. Sljedeći pokušaj bio je 2012., kada je Katalonija tražila novi dogovor o upravljanju porezima, vodeći se logikom da, ako već ne može dobiti više političke moći, može barem tražiti više novca kojim će, slično kao Baskija, slobodnije moći raspolagati. Adrià Alsina ljuti se, međutim, kada se katalonski nacionalni pokret interpretira kroz prizmu sebičnosti, nevoljkosti da svojih 20 posto udjela u nacionalnom BDP-u dijele sa siromašnijim regijama.

- Nemam ništa protiv financiranja siromašnih Andalužana, ali imam protiv financiranja korumpiranih andaluzijskih caudillosa i megalomanskih infrastrukturnih projekata u Madridu - kaže on, pa usput objašnjava da socijalisti već 40 godina vladaju Andaluzijom upravo zahvaljujući korupcijskim spregama s lokalnim moćnicima, pa ni njima ne odgovara nikakva promjena političkog statusa quo.

No ideja o drugačijoj raspodjeli dohotka od poreza ionako nije prošla, pa je 2014. održan konzultativni referendum o neovisnosti, koji je vlada u Madridu također proglasila protuzakonitim. U međuvremenu se podrška neovisnosti višestruko povećala, iako nitko zapravo ne zna koliko, jer španjolska vlada ne dozvoljava da se ta brojka konačno izmjeri referendumom kao jedinim legitimnim načinom.

Alsina procjenjuje da – ukoliko iz računice izuzmemo 20 posto stanovništva koje nikada ni o čemu ne glasa, kao i u drugim državama – od preostalih 80 posto njih više od polovice podržava neovisnost, 15-20 posto ‘nije ni protiv neovisnosti niti bi joj se veselilo’, dok od preostalih 30 posto njih 20 posto čine ‘meki unitaristi koji vjeruju u jedinstvenu Španjolsku, ali za nju neće demonstrirati’, te na koncu deset posto tvrdih španjolskih nacionalista.

Upadljivo je, međutim, da pobornike neovisnosti najmanje zanima što s onim Kataloncima koji nisu za neovisnost. ‘Takva je priroda demokracije’, odgovor je koji se najčešće može čuti, pa tako i od dizajnera Lluisa.

- A što je bilo svih ovih 40 godina s ljudima kao što sam ja? Onima koji su željeli neovisnost, ali su živjeli u društvu i državi koja to nije dozvoljavala? Što bi se dogodilo s ostatkom Škota da je 50 posto plus jedan glasao za neovisnost? Katalonija je izgubila jako puno bitaka i ratova i ništa se nije dogodilo, ali sada 80 posto ljudi želi glasati i to se više ne može ignorirati - zaključuje on, pa dodaje da je teza konzervativne desnice o tome kako su Katalonci podijeljeno društvo lažna te da ima puno diskusije i razmjene mišljenja, ali ne i duboke frakture.

Pritom katalonski nacionalizam, osim što nije ksenofoban, nije klasičan ni u smislu da se bazira na etničkim linijama, jer su praktički svi Katalonci ‘mješovitog’ porijekla, s precima najčešće s juga Španjolske. Ipak, ljudi rođeni u Kataloniji većinom podržavaju neovisnost, kao i oni kojima su oba roditelja ovdje rođena, što pokazuje da se u Kataloniji postupno odvija proces izgradnje nacije.

Do te mjere, štoviše, da su se oko projekta nezavisnosti okupile stranke koje u nekim drugim, manje izvanrednim vremenima vjerojatno ne bi ni sjedile u istoj prostoriji. U koaliciji Junts Pel Sí (Zajedno za Da) našli su se tako i socijalisti, i liberali, i komunisti, i anarhisti, najmanje konzervativci, i svi su oni svjesni da je ta situacija privremena i da će se, ako do neovisnosti dođe, sve vratiti na staro, na uobičajene političke borbe. No osim neobičnih koalicija, katalonski pokret za neovisnost proizvodi i popriličnu količinu stranačkog razdora, naročito na ljevici, gdje se katalonski ogranak Podemosa sve više odmiče od onog nacionalnog, zato što njegovo vodstvo odbija nedvosmisleno podržati neovisnost, jednako kao i Podemosov koalicijski partner Barcelona En Comú, iz kojega dolazi gradonačelnica Ada Colau.

Što će se u Kataloniji događati u narednim tjednima, dan prije glasanja španjolskog parlamenta nitko od upućenih sugovornika nije se usudio prognozirati, no Adrià Alsina kao najružičastiji scenarij navodi onaj da katalonska vlada proglasi neovisnost, a potom pronađe i nekoliko država koje će joj omogućiti međunarodno priznanje.

- Ako dobijemo jedno ili dva, možemo uspjeti. Ako ne uspijemo, igra je gotova. To je situacija slična start-up kompanijama: u njih malo tko vjeruje, ali oni koji vjeruju enormno se obogate. Mi dakle trebamo naći investitore, a oni bi se mogli pojaviti nekoliko tjedana nakon proglašenja neovisnosti - kaže Alsina.

Elena Jiménez Botias smatra pak da u najcrnjem scenariju, u kojem bi svi ključni ljudi pokreta za neovisnost bili uhapšeni, pokret opet ne bi bio uništen.

- Tako je uvijek bilo - kaže ona - kada nam pokušaju odsjeći glavu, izrastu tri nove. To je zato jer pojedinci nisu ključni, zato jer je pokret za nezavisnost kolektivni poduhvat.