Xavier Ferrer jedan je od vodećih ljudi Barcelone En Comú, građanske platforme koja je osnovana sredinom 2014. godine s ciljem promoviranja socijalne pravde i participativne demokracije. Od lokalnih izbora 2015. platforma upravlja katalonskom prijestolnicom, na čelu s gradonačelnicom Adom Colau. Mnogi od osnivača, pa tako i Ferrer, prethodno su bili članovi organizacije za prava žrtava hipotekarne krize (PAH) i protestnog pokreta 15M. Barcelona En Comú ujedno je jedina relevantna politička snaga u Kataloniji koja se nije svrstala ni uz separatistički ni uz unitaristički blok.

Puigdemont je morao postupiti mudrije, priznati da se dalje ne može i biti dovoljno odgovoran pa prihvatiti činjenicu da nema dovoljno podrške ni među ljudima ni od međunarodne zajednice i katalonskih kompanija

Kako biste opisali trenutnu situaciju u Kataloniji?

Situacija je prilično suluda. S jedne strane prisutna je maksimalna napetost zbog proglašenja nezavisnosti, dok je s druge strane španjolska vlada aktivirala članak ustava kojim se suspendira katalonska autonomija. Ne zna se tko zapravo upravlja cijelim procesom, zbog čega je prisutno veliko nepovjerenje oko svega što se događa. Ljudi, naravno, ne vjeruju da je proglašenje neovisnosti zaista učinilo Kataloniju neovisnom i kao da čekaju da se dogodi nešto konkretnije od ovih dviju objava – ili vrlo snažna primjena članka 155 ili masovna demonstracija snage pokreta za neovisnost. Za razliku od 1. listopada, kada je održan referendum, datuma koji je bio vrlo važan i emocionalno intenzivan, u subotu katalonska vlada nije ništa konkretno učinila ni rekla. Jednostavno su proglasili neovisnost i nestali.

Dio vlade ne želi neovisnost

Kako je katalonska vlada trebala postupiti?

Prije svega, uopće nije trebala proglasiti neovisnost. Za razliku od vlade, mi ljudi iz društvenih pokreta savršeno smo svjesni da je u svakoj borbi potrebno napraviti jedan korak, zatim evaluirati vlastitu poziciju i pozicije drugih, pa tek onda eventualno napraviti sljedeći korak. Svjesni smo da je u nekom trenutku potrebno stati, u nekom drugom možda se čak vratiti korak unazad, jer kao što smo vidjeli u povijesti svih pokreta, od onoga za građanska prava u Americi preko feminističkog pa do pokreta za zaštitu okoliša, uvijek se dogodi trenutak u kojem shvatite da oni koji su na vlasti imaju više moći od vas i da ne možete ići dalje od neke točke jer će vaša pozicija nakon toga biti gora nego što je bila. Ako to ne učinite, proizvest ćete konflikt u kojem ćete izgubiti ili stvoriti situaciju, kao što je slučaj sada, da ljudi u svojim glavama žive u neovisnoj republici iako tako nije u stvarnosti. Obje situacije su iznimno opasne jer dovode do frustracije, napetosti, a na koncu i vjerojatnosti da ćete biti poraženi. Predsjednik Carles Puigdemont morao je postupiti mudrije, priznati da se dalje ne može i biti dovoljno odgovoran pa prihvatiti činjenicu da nema dovoljno podrške ni među ljudima ni od međunarodne zajednice i katalonskih kompanija. Trebao je reći: ‘I dalje ćemo se boriti, ali u ovom trenutku moramo stati.’ A ako je pokret za neovisnost dovoljno snažan i zreo, on će također prihvatiti takvu realnost i ići dalje u takvim okolnostima, pa pokušati ponovno nakon pet ili deset godina.

Zašto je Puigdemont toliko žurio, koja mu je bila motivacija?

Jedan od razloga je da je neovisnost bila toliko blizu da joj on i ostali članovi vlade jednostavno nisu mogli odoljeti. Budući da su okolnosti išle protiv te odluke, to pokazuje da je imao jako loše savjetnike. Drugi razlog je činjenica da jedan dio vlade uopće ne želi neovisnost. Naime, procesom za neovisnost upravljaju tri političke stranke, radikalno lijevi CUP, Republikanska ljevica Katalonije (ERC) i Katalonska demokratska stranka (PDeCAT). PDeCAT je stranka desnice i većina njih i njihovih birača ne žele neovisnost već novi dogovor između Katalonije i Španjolske, prije svega iz ekonomskih razloga jer se radi o konzervativcima i liberalima, predstavnicima najvećih kompanija koji ne žele nikakve promjene jer se boje da bi promjena značila i pomak ulijevo u katalonskoj politici. Ono što oni žele upravo je ova napetost, sam proces pregovaranja pomoću kojeg se održavaju na vlasti kao dominantni predstavnici Katalonije u Španjolskoj, oni koji mogu zaustaviti krizu koja se trenutno događa. Još jedan razlog, osobniji za Puigdemonta i neke druge članove vlade, jest njihova nesposobnost da preuzmu odgovornost i povuku potez protivan željama svojih birača. Bilo im je lakše ići im niz dlaku jer tako nisu ispali izdajnici, unatoč tome što je pozicija pokreta u ovom trenutku puno gora nego što bi bila da su primjerice sazvali nove izbore.

Mi u Barceloni En Comú želimo pravi referendum jer mislimo da je to jedino rješenje za ovu situaciju. A referendum se ne može organizirati ako dvije strane ne razgovaraju

Može li se onda reći da su im stvari izmaknule kontroli, pretvorile se u proces koji više nisu mogli kontrolirati?

Upravo tako, jer oni od početka nisu imali plan. Jedina strana koja je imala plan je CUP, a njihov plan je bio upravo ono što se dogodilo. Oni su vrlo dobro znali da je PDeCAT stranka desnice i da kao takvi neće napraviti revoluciju, ali su ih konstantno gurali u pravcu objave neovisnosti jer su smatrali da je to osnovni preduvjet za njezino postizanje. Ali njihova procjena je bila kriva. U građanskom ratu 1936. imali smo masovni radnički pokret, anarhistički sindikat CNT imao je milijun članova. U danima nakon što je Franco izvršio državni udar CNT je pozvao na fizičko preuzimanje institucija vlasti, policije i komunikacijskih centara. Ali CNT je na raspolaganju imao milijun ljudi koji su bili voljni ispriječiti se vlastitim tijelima kako bi okupirali institucije. Danas nismo ni blizu takvoj vrsti revolucije, a ne možete tvrditi da ste neovisni ako ne kontrolirate aerodrome, granice, policiju. CUP je postupio nezrelo, rezonirali su da će proglašenje neovisnosti automatski značiti i preuzimanje vlasti, ali pritom ljude nisu pozvali da preuzmu institucije jer su znali da bi ih bilo najviše nekoliko tisuća, a trebaju vam stotine tisuća da biste okupirali pozicije moći.

Smatrate da je utjecaj CUP-a bio presudan u ovom procesu?

Ovdje imamo izreku da ponekad pobjegneš ne tako da ideš unazad već tako da nastaviš naprijed. Iako znaš da ne možeš zadržati svoju poziciju, procjenjuješ da bi cijena bijega bila veća nego da nastaviš ići prema zidu u koji ćeš udariti. Upravo to se dogodilo s Republikanskom ljevicom, a naročito s PDeCAT-om. Oni su prije sedam godina uvidjeli da neće biti u stanju zadržati vlast ako ne budu podržavali neovisnost pa su postali separatisti iako prije toga, kao dio španjolskog političkog establišmenta, to nisu bili. Snažna pozicija CUP-a temeljila se upravo na toj činjenici, na mogućnosti da ih svaki put kada oklijevaju izazovu pitanjem: Hoćete li stvarno to učiniti ili ste ovdje samo zato da biste čuvali svoju poziciju? Španjolska vlada je za to vrijeme također hranila pokret na neovisnost jer takva situacija i njima odgovara, tako se ne moraju ničim drugim baviti. Španjolska je stvorena prije 300 godina s vrlo jakim nacionalističkim nabojem, koji je i danas dominantan i na kojemu počiva vlast španjolskog premijera Mariana Rajoya. CUP-u je to bio drugi oslonac utjecaja, ali većina ljudi nije kao CUP. Njihova moć je politička u smislu trenutne raspodjele snaga u institucijama, ali na izborima su dobili samo sedam posto glasova. Treba znati što ljudi žele, shvatiti da, iako govore da se žele odcijepiti i da više ne mogu trpjeti Rajoyevo ponašanje, to još uvijek ne znači da su spremni preuzeti institucije, obustaviti ekonomiju i zatvoriti granice.

Koja je službena pozicija platforme Barcelona En Comú o neovisnosti?

Želimo pravi referendum jer mislimo da je to jedino rješenje za ovu situaciju. A referendum se ne može organizirati ako dvije strane ne razgovaraju. Zato je naš stav da moramo razgovarati, da ne smijemo hraniti ekstreme ni povećavati tenzije, da moramo smiriti situaciju i razgovarati o rješenju. Naravno da postoje ljudi na obje strane koji ne žele dijalog, ali većina ljudi ga želi i zato vjerujemo da će se razgovor dogoditi, iako vjerojatno ne sada već kroz nekoliko godina. Moramo prihvatiti da danas ne možemo prevladati. Naravno da bismo željeli da u nekom trenutku u budućnosti imamo organiziranih milijun ljudi na ljevici, ali sada ih nemamo. Katalonija je jedna od najbogatijih regija u Evropi i njezini stanovnici ne žele vidjeti nijednu jedinu kapljicu krvi. Dakle nemamo masovni pokret, nemamo podršku Evropske unije i zato je jedina opcija razgovarati i u nekom trenutku organizirati referendum. Rezignacija je povijest pravde, mi u Kataloniji naviknuti smo na poraze, ali naučili smo ih prihvaćati i istovremeno se truditi poboljšati stvari.

Za realističnije opcije

Je li uopće moguće povećati podršku stanovništva neovisnosti?

Prije Francovog državnog udara, 1934. godine predsjednik katalonske vlade Lluis Companys proglasio je neovisnost Katalonije unutar federalne španjolske republike. Tada je rekao da to radi u cilju jačanja otpora fašizmu i pozvao sve republikance da podrže katalonsku vladu, koja želi bratstvo sa svim narodima u federalnoj republici. Ovog puta, međutim, nismo čuli ništa slično. Sasvim suprotno, čuli smo samo konstantne kritike o tome kako je Španjolska nepopravljiva a Rajoy i njegova vlada krivi za sve. Time vlada, naravno, nije stekla prijatelje izvan Katalonije niti je zadobila masovniju podršku unutar nje. S druge strane u posljednjih 20-ak godina nekoliko puta godišnje provodi se istraživanje u kojem se građane Katalonije pita osjećaju li se samo kao Katalonci, osjećaju li se kao Katalonci i kao Španjolci ali više ovo prvo, zatim jedno i drugo podjednako, potom oboje ali više kao Španjolci i na koncu samo kao Španjolci. I svaki put 70 posto ljudi svrsta se u tri kategorije koje uključuju oba identiteta. Unatoč tome, strategija vlade bila je ponašati se kao da postoje samo dvije krajnje opcije. Ako to i dalje budu radili, nikada neće dobiti podršku veću od one koju imaju sada.

Novi izbori održat će se 21. prosinca. Što predviđate?

Bitno je naglasiti da je na prošlim izborima druga stranka po snazi, nakon koalicije Junts pel Sí, bila Ciudadanos. To je stranka nove desnice tipa one Emmanuela Macrona u Francuskoj. Umivena, mlada, liberalna desnica koja je ujedno i snažno španjolski nacionalistička. Ciudadanos su u cijeloj Španjolskoj imali jednaku podršku kao i u Kataloniji. Zašto? Zato što, ako ljude zgrabite za vrat i kažete im da mogu birati samo između toga da budu za ili protiv neovisnosti, većina njih reagirat će tako da će se svrstati u jedan od ta dva tabora. Zato će ishod sljedećih izbora ovisiti o tome hoće li situacija eskalirati ili deeskalirati. Ako uspijemo da se dogodi ovo drugo, tada ljudi neće glasati pod pritiskom i iz straha, već će biti skloniji opredijeliti se za realističnije opcije.

Tko u Kataloniji trenutno radi na tome da se dogodi deeskalacija?

Mi smo jedina politička stranka koja zauzima umjerenu poziciju. Tu je i jedan potpuno novi španjolski pokret koji se zove Razgovarajmo (Hablemos/Parlem). Oni također pokušavaju okupiti ljude na način da od presudne važnosti ne bude na kojoj su strani, već da se stvori atmosfera za dijalog.

Na nedavnim demonstracijama pristaša unitarne države ponovno su se mogla vidjeti profašistička obilježja – svastike i nacističko salutiranje. Kolika je realna snaga takvih grupacija i jesu li one dovođene iz drugih dijelova Španjolske?

Jako mala, rekao bih da u samoj Barceloni ima nekoliko stotina takvih ljudi, a onih koji su spremni fizički napadati druge još manje. Treba biti iskren i reći da ljudi na posljednji prosvjed nisi došli iz drugih dijelova Španjolske, kao što je to bio slučaj prethodni put. Prije proglašenja neovisnosti bilo je puno onih koji podržavaju jedinstvo Španjolske ali ne i Rajoyevu vladu, no dio njih nakon nekoliko posljednjih poteza katalonske vlade potpuno je prešao u unitaristički kamp. Upravo su to ljudi koji su bili na posljednjim prošpanjolskim demonstracijama. Oni nisu fašisti niti su izrazito antikatalonski nastrojeni, već jednostavno smatraju da je proglašenje neovisnosti u uvjetima nedovoljne unutrašnje i vanjske podrške bilo neodgovorno.