Referendum o neovisnosti Katalonije ugušen je, kao što je poznato, u krvi, nakon što je španjolska vlada na nenasilne birače poslala policiju koja ih je tukla od otvaranja do zatvaranja birališta.
Vrhuncu represije prethodila je organizirana kampanja kojoj je cilj također bio svim sredstvima spriječiti održavanje referenduma. U Kataloniju su poslane tisuće specijalaca iz centralne španjolske policije, 700 gradonačelnika primilo je prijetnje hapšenjem ukoliko omoguće glasanje, policija je provodila racije po tiskarama i plijenila glasačke materijale, zatvarane su web-stranice, a medijima upućivane prijetnje, blokirani su bankovni računi katalonske samouprave, a 20. rujna nacionalna policija Guardia Civil provela je operaciju u kojoj je uhapšeno 14 katalonskih dužnosnika.
Guardia Civil je najmračnija, najkonzervativnija rojalistička vojska, koja zasad o zbivanjima u Kataloniji šuti. Inicijativa za uklanjanje fašističkog simbola zaboravljena je jer je u Španjolskoj na snazi konsenzus da se ne čačkaju njihovi jasenovci – ističe Visković
Na sam dan referenduma policija je ozlijedila više od 700 ljudi, no unatoč potpunom kaosu, prema podacima katalonske vlade do birališta je uspjelo doći 2,3 milijuna ljudi (od ukupno 5,3 milijuna registriranih birača), a njih 90 posto zaokružiti odgovor ‘da’ na pitanje ‘Želite li da Katalonija postane neovisna država u formi republike?’
Kada su se birališta zatvorila a pendrečenje završilo, španjolski premijer, konzervativac Mariano Rajoy, pojavio se u eteru pa pohvalio ponašanje policije kao ‘odgovorno i proporcionalno’, zaključivši pritom da se ‘referendum nije dogodio’. Očekivano, nakon ovakvih izjava i postupaka centralne vlasti, u Kataloniji je uslijedio generalni štrajk u kojemu su sudjelovale stotine tisuća ljudi, a potom i izjava kralja Felipea VI. koji je katalonsko vodstvo optužio za kršenja zakona, demokracije i ustavnog poretka. Nakon toga uslijedila je jednako očekivana reakcija predsjednika katalonske samouprave Carlesa Puigdemonta, koji je najavio skorašnje proglašenje neovisnosti, unatoč tome što se policijskom silom osujećeni referendum zbog nedovoljne izlaznosti ipak ne može smatrati legitimnim.
Uz policijsku brutalnost, Rajoyeva rečenica da se ‘referendum nije dogodio’ mogla bi se uzeti kao metafora mentalnog sklopa njegove vlade kada je u pitanju problem katalonskog separatizma. Otkad se Partido Popular (PP) 2011. godine vratio na vlast, ta se stranka prema činjenici da se pola katalonske populacije osjeća krajnje otuđenom od španjolske države odnosi kao da je u pitanju minoran problem koji će nestati sam od sebe. A kada je problem odbio nestati, premijer je posegnuo za nasiljem, u maniri desničarskog autokrata kojemu ni godine druženja s briselskom birokracijom nisu uspjele otupjeti represivne instinkte.
Recentna katalonska kriza započela je prije više od deset godina, kada je tadašnji predsjednik katalonske uprave, socijalist Pasqual Maragall, predložio reformu Statuta o autonomiji kojom bi ta regija dobila veću financijsku i političku nezavisnost. Predložene izmjene odobrili su i katalonski i španjolski parlament, one su potvrđene na katalonskom referendumu i potpisane rukom kralja Juana Carlosa, no onda je Rajoyev PP, tada u opoziciji, pokrenuo tužbu na Ustavnom sudu, tijelu impregniranom PP-ovim kadrovima, koji je prijedlog proglasio protuustavnim.
Danijela Dolenec, docentica na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, Novostima je rekla da je ‘taj zakon donesen za vrijeme lijeve koalicije u Kataloniji, što poziva na određene paralele s progresivnim nacionalizmom o kakvom se piše u kontekstu Škotske, gdje su također lijeve stranke okupljene oko projekta nezavisnosti’. No ona naglašava da je, nakon Rajoyevog traženja ocjene Ustavnog suda, ‘na vlast u Kataloniji došla desna liberalna stranka CiU koja je zajahala val nacionalizma, iako ranije nije zagovarala odvajanje Katalonije’.
Pored opravdanog fokusa na represiju, koliko razumijem ljevica u Španjolskoj nedjeljni referendum vidi kao legitimni izraz političke volje, ali bez pravnih posljedica – kaže Danijela Dolenec
- Od tada je situacija eskalirala kroz niz poteza u kojima je postojana prije svega Rajoyeva pozicija – tvrdo i beskompromisno odbijanje pregovora o većoj autonomiji regije, što je vjerojatno najviše doprinijelo eskalaciji katalonskih zahtjeva - rekla nam je Dolenec.
Tvrdnju naše sugovornice o rastu podrške neovisnosti neumoljivo potkrepljuju statistike o javnom mnijenju: do 2010. godine elektoralna podrška strankama koje zagovaraju neovisnost kretala se između dva i 12 posto, da bi nakon odluke Ustavnog suda dosezala i 60 posto; 80 posto stanovništva želi pravo na referendumsko izjašnjavanje, a podrška punoj neovisnosti otad se nije spustila ispod 40 posto. Pravo na referendum za Katalonce je preraslo u stvar principa, pravo na izraz volje naroda kojemu vlada uporno kao krunski argument suprotstavlja ustav iz 1978., dokument u kojemu piše da je država ‘neodvojiva unija španjolskog naroda’.
Španjolska vlada, te politička i intelektualna elita općenito, svu su svoju argumentaciju protiv referenduma, kao i opravdanje za policijsko nasilje, sveli na rečenicu da je referendum protuustavan. No kako je Novostima rekao Nikola Visković, umirovljeni profesor splitskog Pravnog fakulteta, ‘konstantno pozivanje na protuustavnost samo je način da se izbjegne ulaženje u srž problema, činjenicu da su taj ustav izradili nasljednici frankista, pa u njega ubacili rečenicu o nedjeljivosti Španjolske, frazu koja se inače ne stavlja u ustave i koja je tipična španjolska caka koja služi kao preventiva Baskima, Kataloncima, pa i stanovnicima Galicije, koji također imaju svoj jezik’.
Visković kaže da je ‘katalonski nacionalizam naslonjen na ozbiljnu kulturu koja seže u srednji vijek i ima tradiciju ljevice i anarhizma, pa prema tome nije istovjetan onom površnom, grubom nacionalizmu kakav je prisutan kod nas’. Iako podozriv prema svakom separatizmu, on naglašava da se na suprotnoj strani nalazi ‘španjolski centralistički nacionalizam koji u odnosu prema Kataloniji ima jednu tešku, duboku vojničku tradiciju, nacionalizam miloševićevskog tipa koji može stvoriti velike probleme’.
Na pitanje o prirodi katalonskog nacionalizma, Danijela Dolenec poziva se pak na englesku politologinju Margaret Canovan, koja je napisala da ‘pokreti koji počivaju na nacionalnom određenju ne sadrže garancije progresivnih vrijednosti, niti predstavljaju uspješan recept za borbu protiv opresije’.
- No masovna politička mobilizacija u srazu s državnom represijom kojoj smo svjedočili za vrijeme referenduma predstavlja svojevrsnu kritičnu točku nakon koje se situacija može razvijati u različitim smjerovima. Pozicije glavnih političkih aktera jasno sugeriraju daljnje zaoštravanje odnosa, no široka popularna mobilizacija unosi u cijelu situaciju određenu kontingentnost - rekla nam je Dolenec dan prije zlokobnih istupa španjolskog kralja i katalonskog predsjednika.
Kada analitičari govore o specifičnostima katalonske političke kulture, onda treba naglasiti da je ta tradicija, utjelovljena u republikanskoj borbi protiv Francove diktature, u velikoj mjeri opstala do danas. O tome najbolje svjedoče rezultati izbora, koji pokazuju da Katalonci s pravom govore da ih središnja vlada ne reprezentira, prije svega zato što dvije vodeće stranke koje se u Španjolskoj desetljećima izmjenjuju na vlasti – konzervativni Partido Popular i socijalisti PSOE – u toj pokrajini redovito prolaze kao manjinske stranke.
Na posljednjim izborima u lipnju 2016. godine PP je na razini Španjolske bio najjača stranka sa 33 posto, a PSOE druga sa 22,6 posto glasova. Lijevi pokret Unidos Podemos bio je treća stranka (21,2 posto), a njegov desni pandan Građani četvrti sa 13,1 posto. Slično je bilo i u Madridu, osim što je Podemos bio na drugom, a PSOE na trećem mjestu. No u sve četiri katalonske izborne jedinice stranke ljevice bile su najjače: En Comu Podem najviše je dobio u Barceloni i u Tarragoni (26,3 i 21,9 posto), a u obje jedinice Rajoyeva stranka bila je tek četvrta po snazi, jednako kao i u Gironi i Lleidi, gdje je najjači bio ERC, koalicija republikanske ljevice.
S druge strane upravo je Rajoyeva stranka još od kasnih 1990-ih glavna nositeljica tog militarističkog, prema unutarnjem neprijatelju okrenutog nacionalizma koji spominje Nikola Visković. PP je zagovaratelj ‘recentralizacije Španjolske’, onaj koji poziva na ‘španjolizaciju katalonske djece’, naročito kada se tom dimnom zavjesom nastoji preusmjeriti pažnja birača s mjera štednje. Pritom se katalonski nacionalizam u španjolskim intelektualnim krugovima mahom predstavlja kao regresivan i primitivan, dok je onaj španjolski ‘kozmopolitski’.
Nikola Visković kaže kako španjolska policija Guardia Civil, koja je u opremi specijalaca mlatila katalonske građane, još uvijek na uniformi nosi simbol falangista, fascio prekrižen strijelom, čije se uklanjanje tražilo prije nekoliko godina, ali je ta inicijativa zamrla.
- Guardia Civil je najmračnija, najkonzervativnija rojalistička vojska, koja zasad o zbivanjima u Kataloniji šuti. Inicijativa za uklanjanje fašističkog simbola zaboravljena je jer je u Španjolskoj na snazi konsenzus da se ne čačkaju njihovi jasenovci - kaže Visković, pa dodaje da je ‘činjenica da je katalonska policija Mossos d’Esquadra odbila ići silom na civile važan događaj jer pokazuje da independentisti mogu računati s podrškom sindikata i policije koja je vrlo efikasna’. Ona se primjerice ljetos obračunala s teroristima u Barceloni, a sada je protiv nje zbog odbijanja zapovijedi pokrenut niz sudskih procesa.
Sami Katalonci, kaže Visković, cijelu stvar izveli su ‘vrlo smireno i patnički’, dogovorivši se prethodno da neće raditi nikakve provokacije, zbog poznate brutalnosti Guardije Civil, kao i velikog prisustva stranih medija i promatrača. Time su na svoju stranu pridobili i nezanemariv dio samih Španjolaca, koji su im podršku pružali na trgovima Madrida i Bilbaoa, tražeći promjenu ustava i priznanje referenduma. Reviziju ustava zatražili su i socijalisti, koji zagovaraju neki oblik federalizacije na bazi povijesno-lingvističkih osobitosti, kao i katalonska inačica Podemosa, koja je ranije bila kritična prema pokretu za neovisnost, a sada se uz njega svrstala.
Kako nam je rekla Danijela Dolenec, ‘od vodećih ljudi Podemosa, ali i novog vođe socijalista Pabla Sancheza, dolaze poruke da se pronađe politički izlaz iz ove krize, dok stranke lijevo od PSOE-a idu korak dalje pa oštro osuđuju nasilje i traže Rajoyevu ostavku’.
- Pored opravdanog fokusa na represiju, koliko razumijem ljevica u Španjolskoj nedjeljni referendum vidi kao legitimni izraz političke volje, ali bez pravnih posljedica - kaže Dolenec.
S druge strane katalonski predsjednik Puigdemont smatra da bi se pravne posljedice trebale dogoditi, pa su sada mogući različiti scenariji, od proglašenja izvanrednih izbora u Španjolskoj ili u Kataloniji, do aktiviranja članka ustava kojim se katalonska samouprava može suspendirati. Sudeći po trenutnom rovovskom raspoloženju obiju strana, izvjesno je da bi za ovo posljednje bila potrebna primjena sile, a takav postupak španjolske vlade bio bi sasvim sigurno protumačen kao naslijeđe frankizma.
