Odavno je primijećeno da su teme raspada složenih država u Zapadnoj Evropi prisutne i duže od vremena ‘pada komunizma’ 1989. godine. No od tada su se raspale samo federativne države na istoku i niti jedna na zapadu Evrope. Zanemarimo li za početak Brexit, iako to realno nije moguće, raspad Velike Britanije tema je koja je ciklički prisutna u političkom životu te zemlje različitim intenzitetom još od 1970-ih godina. I danas pratimo nastojanja škotskih separatista za samostalnošću i učlanjenjem u EU. Takvi pokreti ne slijede liniju razdvajanja na političku ljevicu i desnicu, točnije u njima se da iščitati obje tendencije, ali i ‘suverenistički’ cilj koji prevladava takvu podjelu.
Isto se već dugo vremena događa i u Španjolskoj, gdje bogata i velika pokrajina Katalonija, s Barcelonom kao svojim središtem, prijeti odcjepljenjem, koje se do sada još nije dogodilo. A nije nedostajalo pokušaja. Stavimo li po strani povijest militantnijih oblika borbe za neovisnost, mnogi Katalonci žele referendumom i poštivanjem prava na samoopredjeljenje do odcjepljenja stvoriti novu neovisnu državu. No baš taj ‘narodni osjećaj’ predstavlja dio problema za koji se ne zna može li ga se razriješiti referendumom provedenim samo u dijelu Španjolske, u Kataloniji. O tome kako separatistički pokreti legitimitet traže na referendumu i može li im ga on i kako dati, na ovdašnjim prostorima imamo velikog iskustva, koje i nakon četvrt stoljeća od ‘mračnog raspada’ još ne podliježe iole jedinstvenom tumačenju. Španjolska je na pola puta da uči od nas, no veliko je pitanje hoće li htjeti prijeći u drugu polovicu.
U posljednjih mjesec dana je sto katalonskih akademika i političara potpisalo manifest za suspenziju referenduma jer, kako tvrde, njime ‘nisu osigurani minimalni demokratski zahtjevi’
Jedan referendum je već održan. Bilo je to prije tri godine, kada je 80 posto onih koji su izašli glasalo za nezavisnost Katalonije. Budući da se radilo o broju od 2,3 milijuna glasača spram njih 5,4, milijuna koji su od pokrajinske vlasti dobili pravo glasa, referendum nije bio važeći jer na njega nije izašla apsolutna većina. A i da je bilo drugačije, ništa se ne bi promijenilo jer je centralna vlada u Madridu jasno poručila da neće priznati rezultate. Tri godine kasnije mnogo toga na španjolskoj političkoj sceni je drugačije, ali se zahtjev za novim referendumom i njegovo ponovno raspisivanje za 1. oktobra ove godine čine poput ponavljanja povijesti. Hoće li se situacija ponoviti ili će se dogoditi nešto sasvim drugo, za sada je teško reći, budući da obje strane zaoštravaju retoriku novim elementima. A ni igrači više nisu isti. Podsjetimo samo na stanje na stranačkoj sceni Španjolske, gdje su na izborima u decembru prošle godine konzervativci iz Narodne stranke (Partido Popular, PR) osvojili 28 posto glasova. Drugi su socijalisti (PSOE) s 22 posto, a gotovo isti broj glasova (21 posto) dobio je i lijevi pokret, pretvoren u stranku Podemos. Pred same izbore desničari su kroz svoj protupokret iznjedrili i novu stranku Građani (Ciudadanos), koja je odmah uspjela osvojiti14 posto glasova.
Do sada su komentatori uglavnom konstatirali kako Ujedinjena ljevica, formirana nakon izbora, podupire neovisnost Katalonije. Ili bolje rečeno: njenu veliku autonomiju, koju uostalom dijelom već i ima. Stranka-pokret Podemos se ne protivi još jednom referendumu, ali nacionalna pitanja nisu u centru njihove, na ekonomiju fokusirane pažnje. I dok su oni po pitanju referenduma liberalni (iako je povijesni liberalizam – dok se još identificirao sa širenjem tržišta na način ‘pravljenja’ nacija - uvijek bio za ujedinitelje i širitelje nacija, a ne za separatiste), socijalisti starog kova okupljeni oko PSOE-a mu se žestoko protive. No ni jedni niti drugi ne žele novu, neovisnu državu, već da Katalonija, doduše na radikalno drugačiji način, ostane u sastavu Španjolske.
Ono što je u aktualnoj situaciji drugačije su i veliki rascjepi unutar same kampanje za neovisnost, koju već provodi vlada regije. Kritika je prisutna i u javnosti, u kojoj sva pamet mora stati u trubu. A kao što znamo iz vlastitog iskustva, truba trubi da smo domoljubi. Iako je katalonska glasnija od madridske, u druge je, naravno, skoncentirana veća moć. Pa ona i ne mora stalno svirati.
Katalonska redateljica Isabel Coixet, međunarodno poznata po svojim filmovima ‘Moj život bez mene’ i ‘Tajni život riječi’, samo je posljednja u velikom nizu poznatih osoba, ali i organizacija koje su postale kritične ne samo spram ideje referenduma, nego i spram propadanja demokratske, otvorene i javne rasprave. Iziritirana propagandnim plakatom na kojemu je slika mladog diktatora Francisca Franca i napis koji aludira da je svatko tko neće zaokružiti ‘da’ i biti za neovisnost potencijalni ili stvarni fašista, ona je listu El Pais dala podužu izjavu u kojoj je iznijela svoje argumente protiv referenduma. Jer, kako je rekla, stvorena je atmosfera u kojoj se ljudi boje javno govoriti, polovica njih osjeća se ušutkanima i eliminiranima iz javnog diskursa jer postoji opasnost da budu etiketirani, pa čak i, kao što vidimo, kao fašisti. Prije svega se ističe njena teza da je debata o nacionalnom identitetu svojom žestinom progutala sve druge političke teme. ‘Još uvijek čekam onoga tko će mi reći kako će ta naša katalonska republika izgledati’, kazala je ona.
Da će buduća Katalonija biti republika, zna se po već objavljenom referendumskom pitanju koje glasi: ‘Želite li da Katalonija bude samostalna država u obliku republike?’ No za Isabel Coixet je teško vidjeti razliku između desničarskih, centrističkih partija i katalonske nacionalističke desnice. Ponajviše zbog toga što jednoj i drugoj strani više odgovara zaoštravanje negoli dijalog.
‘Stav vlade u Madridu je gotovo kao poznata karikatura majmuna. Madrid je gluh i njem’, kazala je ona i dodala da je katalonska vlast sretna zbog toga, pošto ni sama nikada nije težila dijalogu. Dapače, njoj kao da bi odgovaralo, smatra Coixet, da vlada u Madridu zabrani održavanje referenduma, a oni ga onda iz inata s još većim žarom svejedno raspišu. Katalonska vlada odlučila se za neovisnost i nijedna druga opcija ju ne zanima, niti za njene stavove ima interesa. ‘To je emocionalizirani pristup koji ignorira razgovor o ekonomiji, a umjesto njega stalno potiče osjećaje iznimnosti i razlike. Međutim, to je djetinjasta osnova za stvaranje jedne nove zemlje. Do sada nisam vidjela nijednu stvarnu analizu o tome što bi bile prednosti neovisnosti’, smatra Isabel Coixet.
Premijer Španjolske Mariano Rajoy zaprijetio je organizatorima referenduma zatvorom, a Ustavni sud je zabranio sve takve aktivnosti, naglašavajući da svi koji ga pripremaju dolaze u sukob sa zakonom
Referendum, dakle, nepotrebno polarizira društvo i isključuje iz rasprave onu polovicu stanovništva među koju spada i Coixet. Za nju se osjećati Kataloncem i Španjolcem nije antagonistički koncept. Uz to je vlada regije već pripremila osebujnu zakonsku legislativu koja bi im trebala osigurati neovisnost tako što će korak po korak isključivati djelovanje zakonodavnog okvira Španjolske u regiji. Proglašenje neovisnosti, ukoliko to odluči još uvijek nedefinirana, potrebna većina, zbilo bi se odmah, točnije 48 sati po objavi rezultata referenduma. Pripremljeni Zakon o referendumu uveo bi ‘iznimni pravni režim’ koji bi imao prednost pred drugim pravnim propisima, pa i spram španjolskog Ustava. Sve to izvodi se iz članka 2. Zakona u kojem se navodi da je ‘narod Katalonije suvereni politički subjekt’. Zakonom se predviđa i uvođenje neovisnog izbornog autoriteta, zaduženog za organiziranje i nadzor glasanja. Hoće li takav zakon biti izglasan u katalonskoj skupštini prije referenduma, znat će se za mjesec dana, krajem augusta.
Raskol u redovima onih koji se zalažu za nezavisnost dogodio se nakon istupa katalonskog ministra Jordia Baigeta, koji je posumnjao u smisao još jednog pravno neobavezujućeg izjašnjavanja, pa je dobio javni ukor od strane predsjednika Katalonije Carlesa Puigdemonta. Već su smijenjena i tri ministra u regionalnoj vladi koja su bila nedovoljno revna za samostalnost. U posljednjih mjesec dana je sto katalonskih akademika i političara, a među njima i bivši socijalistički gradonačelnik Barcelone, potpisalo manifest za suspenziju referenduma, jer, kako tvrde, njime ‘nisu osigurani minimalni demokratski zahtjevi’. Za ideju postupnog zakonodavnog ‘isključenja’ kažu da predstavlja ‘perverziju političkog sistema, ruiniranje građanske harmonije i lom u katalonskom društvu’. Prošlog tjedna se pojavio još jedan manifest, potpisan od strane dvjesto pripadnika katalonskog dijela španjolskog ljevičarskog pokreta-stranke Podemos, u kojem kažu da neće podržati referendum jer se ‘značajan dio stanovništva ne osjeća pozvanim da participira u cijeloj priči’. Podsjetimo, na prvom referendumu održanom 2014. godine većina glasača koji su izašli na referendum je gorljivo podržala neovisnost, no to je bila većina samo i upravo takvih, dok je stvarna, apsolutna većina apstinirala. Istraživanje javnog mnijenja koje je naručila katalonska vlast pokazuje kontinuirani pad potpori za neovisnost. ‘Samo’ 41, 1 posto kaže da će zaokružiti ‘da’, dok je 49,4 posto trenutno opredijeljeno za ‘ne’.
U svojim istupima, koji nisu česti, premijer Španjolske Mariano Rajoy prijetio je organizatorima referenduma i zatvorom, a Ustavni sud zabranio je sve takve aktivnosti, naglašavajući da svi koji ga pripremaju dolaze u sukob sa zakonom. A što se dogodilo onima koji su pripremali referendum prije tri godine? Neki od njih su doista završili na sudu. Tako je Joana Ortega, sada bivša premijerka, dobila zakonsku zabranu obnašanja javnih funkcija na 21 mjesec, a tadašnji glasnogovornik katalonske vlade Francesc Hams, koji je u međuvremenu postao kritičar ideje novog referenduma, 13 mjeseci zabrane javnog rada.
Zaključno treba reći da većina stanovnika Katalonije podržava održavanje referenduma. Sada je ta potpora na 74 posto. Pa i nova lijeva stranka Catalunya en Comu, iz koje potječe gradonačelnica Barcelone Ade Colau, podržava ideju referenduma, baš kao i većina sindikata, udruženja poslodavaca, pa čak i nogometni klub Barcelona. Istovremeno, ista ta većina koja se zalaže za održavanje referendumom vjeruje da se njime neće ništa postići, jer on opet neće imati pravnu težinu. Također, teško je zamisliti da bi on potakao niz međunarodnih priznanja neovisne katalonske države. No sadašnju glasnogovornicu katalonske vlade to nimalo ne uzbuđuje. Dapače, ona misli kako im to institucije Evropske unije ne samo da neće zabraniti, već bi im u određenom trenutku mogle i pomoći. Pri tome se poziva na iskustvo bivše jugoslavenske republike Slovenije, a mogla bi i Hrvatske. Jer te su zemlje primjeri koji potvrđuju da su nekadašnji separatisti postali punopravni članovi EU-a. Još samo da je navela da se ti bivši separatisti sada protive svakom separatizmu u Uniji.
