Točno dvije godine nakon što je vlada tadašnjeg katalonskog predsjednika Carlesa Puigdemonta provela referendum o neovisnosti, a centralne vlasti nasilno suzbile njezino proglašenje, devetorici političara i aktivista razrezane su sudske presude čiju je težinu teško usporediti s bilo kojim drugim primjerom pravosudne represije u suvremenoj Evropi.
Ove presude znače da bilo koji društveni pokret može biti tretiran kao neposlušnost i da bilo tko može završiti u zatvoru na 13 godina – kaže Xavier Ferrer iz platforme Barcelona en Comú
Zbog presude su diljem Katalonije, ali i drugih dijelova Španjolske, ponovno izbili masovni protesti, a ovog puta policijska brutalnost nadmašila je tadašnju jer su snage reda u Barceloni po prvi put upotrijebile vodene topove i gumene metke, uslijed čega je najmanje četvero ljudi izgubilo oko, a dvojica mladića pregažena su policijskim kombijem. Neredi su izbili 14. listopada, kada je španjolski Vrhovni sud donio presudu protiv devetorice od 12 optuženih političara i aktivista, među kojima je i bivši potpredsjednik Oriol Junqueras. Osuđena su i dvojica Jordija, Sánchez i Cuixart, politički aktivisti koji u vrijeme proglašenja neovisnosti nisu bili na političkim funkcijama i koji su javno i eksplicitno apelirali na prosvjednike da se služe isključivo nenasilnim metodama.
Devetorica optuženih zajedno su dobila 104,5 godina zatvora, a svi su osuđeni zbog pobune (sedición), kaznenog djela koje u većini evropskih zemalja nema ekvivalent i smatra se nižim stupnjem od kvalifikacije ustanka, za što ih je teretilo Državno odvjetništvo. Četvero ih je osuđeno i zbog pronevjere javnog novca, odnosno korištenja istoga za organiziranje referenduma. Svih devetero dobili su između devet i 13 godina zatvora, dok je troje preostalih zbog ‘neposluha’ kažnjeno zabranom javnog djelovanja i novčanom kaznom. Carles Puigdemont predao se vlastima u Belgiji, u koju se bio sklonio nakon podizanja optužnice, nakon što je na dan izricanja presude ponovno izdan nalog za njegovo hapšenje. Razmatrajući tužbu Državnog odvjetništva, koje je za djelo ustanka tražilo kazne do 25 godina zatvora, Vrhovni sud ustanovio je da, unatoč tome što je za vrijeme spornih događaja bilo nasilja, to nasilje ipak nije bilo dovoljno ‘ozbiljno niti oružano’ da bi opravdalo kvalifikaciju ustanka, odnosno da ‘efektivno dovede do teritorijalne neovisnosti i ukidanja ustavnog poretka na teritoriju Katalonije’.
Naime, tijekom tadašnjih događaja, a naročito u nekim danima koji su prethodili održavanju referenduma kao i na sam dan referenduma, u Barceloni je bilo sporadičnih incidenata. Ti su incidenti bili reakcija na policijsku represiju, a ne njezin uzrok, no sud nije bio takvog mišljenja. Suci su zaključili da je intenzitet nasilja bio upravo dovoljan da se djelovanje katalonskih političara i aktivista može okvalificirati kao pobuna, odnosno kao ugrožavanje javnog reda i mira, ali ne i kao ustanak, odnosno ugrožavanje ustavnog poretka. Zaključili su i da je djelovanje optuženih bilo ‘simbolično i neučinkovito’, no unatoč tome što je bilo takvo te što nije bilo popraćeno ‘ozbiljnim ili oružanim nasiljem’, razrezali su najstrože moguće kazne i odbili zahtjev da se osuđenima nakon polovice kazne omogući izdržavanje ostatka izvan zatvora.
Ove presude vodeći španjolski dnevnik ‘El Pais’ pozdravio je hladno racionalnom analizom u kojoj se ustvrđuje da odluka suda nije rezultat ‘politiziranog, osvetom vođenog suđenja’ te tvrdi da se ponašanje katalonskih vlasti nipošto ne smije brkati sa slobodom izražavanja, a ponašanje katalonskih građana sa slobodom okupljanja jer da su ovi prvi prekršili ustav, a drugi pružali otpor vlasti. ‘Savršeno je moguće’, zaključuje se u tekstu, istovremeno priznati patnju katalonskih vođa ‘čije su kazne proporcionalne ozbiljnosti zločina koje su počinili’ bez da se ‘odbaci uvjerenje da je odluka Vrhovnog suda pravedna i da je tako trebalo biti’.
Novosti su za komentar presude i protesta zamolile Xaviera Ferrera iz Barcelone en Comú, građanske platforme na čelu gradske vlasti Barcelone, koji nam je rekao da je nasilje koje se događalo proteklog tjedna ‘više izraz bijesa i frustracije, naročito kod mladih Katalonaca, negoli promišljanja djelovanja na strateški način’.
- Većina mladih motivirana je općim nezadovoljstvom ekonomskom situacijom pa im ovo pitanje dođe kao način za kanaliziranje tog nezadovoljstva. Emocionalno je ova situacija vrlo teška i ljudi se osjećaju kao u klopci. Nemoguće je braniti katalonsku vladu kada se zna da forsira neuspješnu strategiju i govori da je neovisnost moguća iako to nije istina, ali nemoguće ih je i ne podržati nakon što su dobili tako drakonske kazne samo zato što su proveli referendum i davali neke izjave - kaže Ferrer.
S obzirom na to da su katalonski separatisti dobili gotovo jednake kazne kakve su propisane za ubojstvo (15 godina) i više od one s kojom se kažnjava izrada eksploziva za terorističke svrhe (maksimalno osam godina), ove presude evidentno u sebi sadrže pedagošku mjeru kojoj je cilj poslati poruku cijelom katalonskom pokretu za neovisnost. Jednako bi se stoga moglo shvatiti i postupanje policije prema građanima koji su, nakon izricanja presude, masovno izašli na ulice protestirajući protiv drakonskih kazni.
Pedro Sánchez, privremeni premijer Španjolske, postupak protiv independentista nazvao je transparentnim procesom koji pokazuje da su ‘svi građani jednaki pred zakonom’
Prema konzervativnim procjenama, ukupno je na protestima u Barceloni sudjelovalo 525.000 ljudi, a u cijeloj Kataloniji više od milijun. Nakon tri dana mirnih prosvjeda, generalnog štrajka i blokade aerodroma u kojoj je u jednom danu otkazano 150 letova, katalonska policija Mossos de Squadra i španjolska Guardia Civil, koju se smatra duhovnom nasljednicom frankističkog režima, pojačale su pritisak na prosvjednike, uslijed čega su oni počeli pružati otpor. U lokaliziranim neredima ulice su blokirane zapaljenim kontejnerima, a prosvjednici su pripadnike policije gađali različitim predmetima. U okršajima vodenim topovima i gumenim mecima ozlijeđeno je više od 180 ljudi, a 300 ih je uhapšeno, uključujući i veći broj novinara.
Vršitelj dužnosti ministra unutarnjih poslova Fernando Grande-Marlaska takvu reakciju policije nazvao je ‘proporcionalnom’, čime je nastavljen niz unisonog odobravanja postupanja španjolskog represivnog sustava od strane svih vodećih političkih stranaka, izuzev stranke ljevice Unidas Podemos, čije su, međutim, osude tog postupanja u dobrom dijelu katalonske ljevice shvaćene kao pretjerano mlake i dvosmislene.
Sve ove izjave treba shvaćati u kontekstu izvanrednih parlamentarnih izbora – četvrtih u četiri godine – koji su zakazani za dva tjedna jer socijalisti (PSOE) privremenog premijera Pedra Sáncheza nisu uspjeli skrpati koaliciju, neskloni dijeljenju vlasti s Podemosom koji je tražio određeni broj ministarskih fotelja. Nakon izricanja presude Sánchez je sudski postupak protiv independentista nazvao ‘transparentnim’ procesom koji pokazuje da su ‘svi građani jednaki pred zakonom’. Presudu su, naravno, pozdravili i predsjednici stranaka desnice Partido Popular i Ciudadanos, dok su iz ekstremno desnog Voxa poručili da će se na nju žaliti te tražiti više kazne za ustanak.
Pablo Iglesias iz Podemosa izjavio je pak da će ova presuda ‘otići u povijest kao primjer kako se ne nositi s političkim sukobom u demokraciji’, dodavši da on ne podržava pokret za neovisnost, ali se ‘protivi kriminalizaciji katalonskih žena i muškaraca koji mirno protestiraju protiv presuda njihovim vođama’. Unatoč tome što ova Iglesiasova izjava možda nije dovoljno oštra za dio katalonske ljevice, ona ipak ukazuje da cijeli katalonski pokret za neovisnost zapravo nadilazi njegov neposredni cilj. To su pokazali i protesti održani u Madridu, a na kojima su sudionici izražavali ‘podršku narodu Katalonije’ i skandirali da će ‘Madrid biti grobnica fašizma’. Iako na prvi pogled može zvučati kontraintuitivno da Španjolci podržavaju odcjepljenje Katalonije, madridska ljevica koja se na tim protestima okupila katalonski proces vidi kao jedini mogući način za reformiranje kompletnog španjolskog društva od naslijeđa frankizma.
Ferrer, koji za sebe kaže da ne podržava neovisnost Katalonije, potvrđuje da, kao i većina ljudi u toj regiji, želi da se Kataloncima omogući da glasaju na referendumu jer je u pitanju ‘demokratska vrijednost’.
- Ako vjerujete u demokraciju i vidite da je netko osuđen kao da je organizirao pobunu, a evidentno je da nije, morate se tome usprotiviti. To je razlog zašto i ljudi u Španjolskoj protestiraju. Ove presude znače da bilo koji društveni pokret može biti tretiran kao neposlušnost i da bilo tko može završiti u zatvoru na 13 godina, a to se ne smije prihvatiti. Više se ne radi samo o neovisnosti Katalonije, već o pravu ljudi na organiziranje i protestiranje - kaže Ferrer.
Koliko je ovakvo shvaćanje ispravno pokazalo se ubrzo nakon početka protesta, kada je madridska regionalna vlast na čelu s PP-om od središnje vlade zatražila da zabrani prokatalonske demonstracije jer se njima ‘podržava pokušaj puča’. Središnja vlada u nekoliko je navrata gasila i domene protestne platforme Demokratski cunami zbog sumnji na ‘planiranje djela terorizma’, a gašenje je naredio isti sudac koji je dva tjedna ranije pod istim optužbama uhapsio devetero pristaša katalonske neovisnosti.
Demokratski cunami fluidan je i nestrukturiran pokret koji stoji iza marševa, blokade aerodroma i plakatiranja Barcelone pozivima na štrajk. U intervjuu koji su njegovi članovi anonimno dali dnevniku ‘El Nacional’ potvrdili su i da su organizirali usporavanje prometa na cesti koja povezuje Madrid i aerodrom s 1200 unaprijed mobiliziranih vozila. Budući da se evidentno radi o labavo ustrojenom, ali zato vrlo dobro organiziranom pokretu, španjolska vlada odlučila je nastaviti s represijom prema katalonskom pokretu za neovisnost, a to je spoznaja koja, kaže nam Xavier Ferrer, sve više sjeda i samim Kataloncima, bilo da podržavaju ili se protive neovisnosti.
- Čini mi se da obje strane polako shvaćaju da su svojim postupcima dolijevali ulje na vatru. To se shvaćanje još uvijek ne eksplicira javno, ali polako probija iznutra i proizlazi iz osjećaja frustracije zbog poraza. Sve više ljudi uviđa da se nismo smjeli dovesti do ove točke, da smo trebali biti realističniji, a da umjesto toga imamo ljude u zatvoru bez ikakve šanse da se postigne neovisnost. Taj je raskol naročito prisutan kod pripadnika katalonske srednje klase, ali i ljudi koji su se priključili u vrijeme ekonomske krize. Ako me pitate podržava li i dalje jednak broj ljudi neovisnost Katalonije, rekao bih da podržava ukoliko se radi o nečijem subjektivnom osjećaju. No kada se to pitanje postavi kao konkretna politička odluka, čini mi se da je sve prisutniji stav da je forsiranje kontraproduktivno, da ljudi shvaćaju da će morati početi razgovarati u situaciji kada razina represije i nasilja raste, jednako kao i neizvjesnost o tome koliko će sve skupa trajati i kako će završiti - zaključuje Ferrer.
