Prije nekoliko tjedana svjetlo dana ugledala je knjiga “23 žene XX. stoljeća“ autora Arisa Angelisa u izdanju nakladnika Prof&Graf. Aris je vrlo dobro poznat svim pasioniranim slušateljima radija zbog niza razgovora sa osobama čiji je životni vijek pokrivao veći dio dvadesetog stoljeća. Emisija se zvala “Ljudi XX. stoljeća“ i na toj osnovi je autor objavio dvije knjige tih razgovora.
U ovoj najnovijoj sakupio je neobjavljene razgovore s 23 žene čiji životi osvjetljavaju različite aspekte življenja u različitim društvenim skupinama i vremenskim intervalima burnog, prevrtljivog i ponekad vrlo opasnog dvadesetog stoljeća.
Knjiga počinje s Vesnom Parun. Na početku razgovora ona kaže: “Mene više nema. Ja moram preživjeti svoje nestajanje. Mene su sveli na ništa“. Godina je 2010. i samo nekoliko mjeseci kanije Vesne više nije bilo. Ove njene riječi gotovo da bi potpisali svi stanovnici staračkih domova i usamljenih starica i staraca koji osamljeni žive u kojekakvim uvjetima.
Knjiga završava s Tri djevojke s Neretve i Sutjeske. To su tri priče o herojstvu i ogromnim žrtvama partizanskih jedinica tijekom ratnih sukoba s Njemcima, Talijanima, ustašama i četnicima.
Između ovih života Aris je smjestio i 19 razgovora s ženama najrazličitijih profesija, životnih sudbina, društvenih sredina i uvjerenja. Tu su znanstvenice, kazališne i filmske glumice, avijatičarke, jedriličarke, pjevačice, kiparice, časne sestre, imigrantice i emigrantice. Mnoge od njih su bile vrlo poznate i popularne u svom nekom davnom vremenu, a neke su ostavile duboki trag svojim pedagoškim i znanstvenim radom.
Kada sam uzeo u ruke tu knjigu od 260 stranica mislio sam da ću je čitati polako, priču po priču, dan za dan. Međutim, teško je bilo prekinuti čitanje. Te životne priče isprepletene su prije svega našim vlastitim viđenjem tog vremena. U njima se zrcale naša iskustva, uvjerenja i zablude.
Knjiga je svojevrsni udžbenik povijesti. Udžbenik od krvi i mesa ispričan vlastitim riječima gospođa u poznim godinama koje je matica života pred kraj izbacila na sprudove staračkih domova i osamljenosti.
Aris je znao kako da im se približi, stekne njihovo povjerenje i potakne da iskreno govore o svojim životima. Tamo gdje je osjećao da je to potrebno autor je dao i kontekst u kojem se pojedina životna priča odvijala. Te intervencije pomogle su da se sve to skupa sjedini u jedinstvenu cijelinu.
Ovo je vrijedna knjiga koja je zaslužila puno širi krug čitatelja od onog kojeg će tiskanjem u samo 500 primjeraka steći.
