BRODOGRADNJA; nekoć vrlo lukrativna i naglašeno izvozno orijentirana industrija u Hrvatskoj, gotovo u potpunosti uništena tokom zadnje tri decenije tranzicije. Brodogradnja na hrvatskoj strani Jadrana jako je stara djelatnost. Stoljećima su se u Dalmaciji, Kvarneru i u Istri proizvodili i izvozili kvalitetni brodovi, no čini se kako je s prijelazom milenija i toj priči došao kraj. Lancem uzročno-posljedične vezanosti, ekonomskim modelom multiplikatora i negativnim domino efektom, zbog propadanja brodogradnje trpe i brojni drugi sektori koji su sekundarni opskrbljivači brodogradnje, a takvi su strojarstvo, drvoprerada, metalurgija...
Sva loša obilježja naše tranzicije "lijepo" su se preklopila i posložila na primjeru propasti brodogradnje. Strukturno, rapidno slabljenje proizvodno-industrijske izvozne ekonomije, to jest deindustrijalizacija, te posljedični gubici radnih mjesta mjereni u stotinama tisuća. S tim je povezana pogrešna državna monetarna politika koja cijelo vrijeme tranzicije preko HNB-a drži prejak tečaj kune spram eura (a ranije njemačke marke) i time pogoduje uvoznicima, podobnim preprodavačima-mešetarima koji pretaču "iz šupljeg u prazno", a na štetu domaćih proizvođača-izvoznika. Na to se nadovezuje vrlo rizično oslanjanje gotovo isključivo na servisno-uslužni, pretežno turistički sektor.
Nadalje je prisutno popuštanje bez otpora pritiscima iz sjedišta EU-a i snažnijih zemalja evropskog središta – koje su itekako pazile da zaštite svoje najvrijednije industrijsko-proizvodne kapacitete – da se provedu mjere zakonske deregulacije koje će voditi u opisanom smjeru. Slučaj brodogradnje primjer je sistematičnog uništavanja sektora, a provodi ga država, sve u ime tobože neizbježne privatizacije. Na primjer, davanjem izdašnih subvencija za restrukturiranja škverova sumnjivim likovima, navodnim investitorima, njihovim pripuštanjem u sektore od vitalnog nacionalnog interesa, a brodogradnja to jest, koji mahom nisu zainteresirani za ulaganja u održanje i razvoj proizvodnje, već ih isključivo zanimaju nekretnine i brzo ostvariv profit.
Premda su trendovi urušavanja brodogradnje prisutni već dugo, još od ranih 1990-ih, i iako će mnogi tvrditi da je epoha klasične brodogradnje – građenje ogromnih, skupocjenih, teških brodova – zauvijek iza nas, ova je industrija u Hrvatskoj ipak dugo vremena odolijevala te je potkraj prošle i početkom ove decenije još uvijek predstavljala koliko toliko respektabilnu ekonomiju. Kulminacija problema seže u proljeće i ljeto 2018. Tada su pulski Uljanik i riječki 3. maj, nakon što ih je preuzeo poduzetnik Danko Končar, dovedeni do ruba bankrota, nezadovoljni i frustrirani radnici-škverani stupili su u višetjedni štrajk zbog neisplaćenih plaća, a agonija je nastavljena sljedeće godine odlaskom u stečaj Uljanika, firme osnovane 1856.
