PLENUM; etimološki (lat. plēnus) znači potpun, potpuno, potpunost. Premda postoje različiti konteksti u kojima susrećemo ovaj pojam, ovdje nas prvenstveno zanima njegovo društveno-političko određenje. U tom je smislu plenum mjesto kolektivnog odlučivanja o općim, zajedničkim pitanjima i problemima koji se neposredno tiču zainteresirane zajednice, a počiva na modelu direktne participativne demokracije odozdo, iz društvene baze.
Plenum je tijelo deliberativnog tipa i praksa tzv. diskurzivne demokracije, otvorenog je profila i pokušava funkcionirati bez restrikcija (osim u slučajevima kada ga se želi uzurpirati) te je korektiv klasičnom političkom modelu reprezentativne parlamentarne demokracije. Njime se preferira inkluzivna rasprava što većeg broja prisutnih, odnosno svih zainteresiranih, kako bi se kroz razmjenu argumenata, ideja, prijedloga – ali i preko prijepora, neslaganja, razmimoilaženja – pokušalo doći do dogovora i odluka kroz konsenzus, ako je moguće bez preglasavanja.
Poteškoće s plenumom su u tome da je često riječ o dugom i zamornom procesu raspravljanja koji se nerijetko zna zavući u beskraj, što otežava izglede za njegovu dugotrajniju vitalnost i kontinuiranu društveno-političku praksu. Posebno je teško misliti i djelovati u ‘duhu plenuma’ u povijesnoj epohi koja je obilježena kapitalističkim vrijednostima poput individualizma, brige za sebe i ‘rada na sebi’, te je obrnuto proporcionalna interesima za socijalno zajedništvo, kolektivitet, društvenost, radu za opće, javno dobro.
Kod nas je plenum – nakon razdoblja jugoslavenskog samoupravnog socijalizma u kojem je bio nominalno zastupljen u formi radničkih savjeta u fabrikama i firmama – doživio revitalizaciju od 2009. kroz studentske pokrete i blokade fakulteta u Hrvatskoj, a u kontekstu komercijalizacije obrazovanja i kritike Bolonjske reforme, o čemu smo u ‘Leksikonu’ već pisali. U tim se okolnostima plenum pokazao važnim mjestom artikulacije socijalne i političke problematike u Hrvatskoj, ali i svijetu, a osim studenata uspijevao je privući i interes šire javnosti. Veći su izazov predstavljali pokušaji ‘izvoženja’ plenuma na ulice i trgove, nastojanja da takav tip participativne narodne demokracije zaživi i izvan formalnih institucija. U tim je situacijama postalo očito kako se plenumom može relativno lako manipulirati u smislu njegove zlouporabe, širenja mržnje i regresivnih ideologija u slogu nacifašizma i nove desnice.
U skladu s tim, aktivne studente i sudionike plenuma – plenumaše konzervativna desnica, neofašisti i njima skloni mediji u Hrvatskoj redovito proskribiraju i etiketiraju kao navodne Jugoslavene, komunjare ili jugonostalgičare, sve sa svrhom pokušaja njihove diskreditacije u široj javnosti.
