EKONOMIJA ‘DIJELJENJA’; u suprotnosti s ranim verzijama modelâ koji su se svrstavali pod ovaj pojam, a imali su nemonetarna, pa čak i svojevrsna antikapitalistička obilježja, unatrag petnaestak godina s njime se označavaju relativno noviji tipovi poslovanja, tijesno isprepleteni s potencijalima novomedijskih digitalnih tehnologija, to jest korisničkim sučeljima karakterističnim za web 2.0, tzv. internet druge generacije. Oblikovale su se firme poput tzv. niskotarifnih prijevoznika (neke avionske ili autobusne kompanije), korporacije bazirane na softverskim platformama kakve su taksi tvrtka Uber ili iznajmljivači smještaja Airbnb, dostavljački servisi Glovo i Wolt.
Zajedničko im je da se temelje na kapitalističkim načelima deregulacije i tržišno-poslovne liberalizacije, a njihova ishodišna kontekstualna razina je tzv. start-up ekonomija. To su i razlozi zbog kojih riječ dijeljenje ima navodnike u ovoj natuknici. Korisnici usluga ekonomije ‘dijeljenja’ uglavnom pripadaju mlađoj i urbanoj mobilnoj srednjoj generaciji kojima su takve potrošačke prakse već samorazumljiv dio životnog stila: zaposleni u tzv. kulturnim i kreativnim industrijama, dizajneri, arhitekti, umjetnici, hipsteri, geekovi, studenti, backpackeri. U međuvremenu su došli do izražaja brojni strukturno problematični aspekti ekonomije ‘dijeljenja’: izbjegavanje plaćanja poreza; istiskivanje klasičnih oblika zapošljavanja; izrabljivanje potplaćene, slabije osposobljene radne snage koja radi teške poslove u nesigurnim uvjetima, kao i sprječavanje njihovog sindikalnog udruživanja te bilo kakvog aktivnog djelovanja radnika, koji su u radikaliziranim radnim uvjetima u takvim kompanijama, upućeni odnositi se jedni prema drugima na način bespoštedne konkurencije.
Analize i kritike ovakvih ekonomskih trendova i modela poslovanja nagovještavaju da će isti u konačnici rezultirati monopolizacijom tržišta i posljedičnim ponovnim rastom cijena. A što je s potrošačima usluga ekonomije ‘dijeljenja’; nismo li sastavni dio te priče, ne snosimo li dio korisničke odgovornosti pritom, razumna su pitanja. To je sve legitimno, no s obzirom na to da u ovoj rubrici pokušavamo izbjeći psihologizaciju fenomenâ i kritički sagledati pokretačke, sistemsko-ideološke mehanizme istih, umjesto moralizatorske packe, tek referenca na vrhunsku literaturu, ovaj put filmsku. Mučni, teško zaboravljivi prizori ljudske patnje koju prolaze glavni protagonisti – najamni radnik u jednoj kurirskoj kompaniji i njegova obitelj u današnjoj neoliberalnoj Engleskoj – a koje potresno uprizoruje Ken Loach u svome zadnjem fascinantnom uratku ‘Sorry We Missed You’, pravo su naličje, brutalna slika i istina o društvu u ekonomiji ‘dijeljenja’.
