Osnovali ste Sindikat radnika digitalnih platformi i prije par dana poveli kolege vozače u bojkot Ubera koji vas drastično zakida za radnička prava, pa čak i za sam status radnika. Kako je proteklo, jeste li zadovoljni?
Procjenjujemo da je bojkot bio vrlo uspješan. Jako nam je drago što su mu se osim članova pridružili i mnogi vozači koji još nisu u sindikatu. Zajedno možemo poslati poruku platformama, sami ne. Ni dijalogom, nažalost, dosad očito nismo mogli. Nije ga bilo. Nismo mogli ni doći do njega. Ali ovo je na neki način upalilo, skrenuli smo pažnju na sebe. Novac nam je i danas uplaćen, to je sad nova redovna tura. Ne znamo, doduše, koliko je točno vozača sudjelovalo u bojkotu. Ne možemo to ni znati, podaci su dostupni samo poslodavcu i agregatorima, mada neka mjerila imamo u indirektnim podacima. Vidjeli smo da je cijena vožnje za vrijeme bojkota odletjela u nebo i da se čekalo više nego dvostruko duže nego inače.
A ne znate ni koliko ljudi ukupno radi za Uber?
Ne, mi to ne možemo znati. Procjenjujemo da nas ima oko dvije tisuće u Zagrebu, ali dalje od toga nam je nevidljivo. Ja sam isto registrirana samo po obrtu za taksi-djelatnost i nigdje ne piše da radim za Uber. Osim u samom Uberu. Ipak, znamo da se bojkotu pridružio i određen broj vozača izvan Zagreba, što nam je važno zbog širenja naše povezanosti.
Tržište je brzo pokazalo da je ovo itekako posao, da nije neobavezno uzimanje naknade ili nešto slično, da mnogi od toga i žive. Moja primanja u potpunosti dolaze preko aplikacije. Ja sam radnica, to je bit priče
Bilo bi zanimljivo vidjeti je li bojkotirao i dio potrošača, korisnika vaših usluga. Ako smo svi u trgovini vožnjom nekakvi poslovni partneri, kao što tvrdi Uber, imalo bi smisla.
Svakako. Ali nemamo uvid ni u to, naravno. Podrška mušterija bi definitivno bila dobrodošla. U ovom trenutku nismo ih tražili da sudjeluju, samo smo ih javno zamolili za razumijevanje. I to bih protumačila kao podršku. Ipak smo im na raspolaganju 24 sata dnevno, ali sad se moramo izboriti za neka svoja prava.
Jesu li vozači osnaženi, jesu li osjetili da ipak mogu nešto poduzeti? Kako vam se to sad čini, kad se osvrnete na bojkot?
Da, apsolutno se osjeća taj efekt. Željeli smo poslati poruku aplikaciji da ipak sve ovisi o nama, o tome radimo li, sva ova djelatnost. Ne prvenstveno o aplikaciji. I da se to mora uvažiti. Naravno, ovo je krajnja akcija. Ne bismo je poduzeli da su nas htjeli saslušati, a uporno smo ih pokušavali dobiti za razgovor. Valjda će nas odsad malo više uvažavati.
Novi Zakon o radu
Izgleda mi da je vaša akcija važna i zbog raskrinkavanja one ključne ideološke podvale s početka dolaska Ubera u Hrvatsku, a kojom se prikrivala činjenica izrabljivanja nečijeg rada?
Riječ je o činjenici da smo mi radnici, ne slučajni vozači koji su se našli na cesti zato što vole kružiti po gradu. To što svakom vožnjom, kao, sklapamo posao, ipak ne znači da ne radimo. A netko drugi ubire postotak od našeg rada. U samom početku pojave platformi možda i jest postojala ideja da to bude samo usputna djelatnost, car sharing. Tržište je ubrzo pokazalo da je to itekako posao, da nije neobavezno uzimanje naknade ili nešto slično, da mnogi od toga i žive. Moja primanja u potpunosti dolaze preko te aplikacije. Ja sam radnica, to je bit priče.
Iako drugoj strani odgovara da se prikazujete kao poduzetnica?
Očito, ali nisam poduzetnica. To je neistina. Onda mi netko dođe da me uvjerava, pa ti si obrtnica, ti preuzimaš odgovornost za svoje poslovanje, ti sebi biraš radno vrijeme, ti si potpisala ugovor i tako dalje. Istina, jesam. Ali usporedimo mene i npr. vlasnicu kozmetičkog salona. Ona može utjecati na svoju cijenu, može otići na edukaciju, može zaposliti nekog. Ako bude bolja od konkurencije, više će zaraditi. Ja mogu imati čišći auto i biti ljubaznija, ali to nije odlučujuće. U potpunosti smo podređeni uvjetima platforme koja odlučuje. Samozaposlenost je neistina. No platforma se uporno pere od odgovornosti. Paralelno s tim, određuje mi cijenu rada, zahtijeva neku kvalitetu ocjene, stopu prihvaćanja vožnje, sankcionira me ako nisam dobra. Puno je tu detalja, a svode se na algoritam. Možda jest jednostavnije, ali nije u redu.
I ne pitaju vas ni za šta istinski bitno u samom radnom odnosu?
Ništa. Mogu preko noći povisiti svoju proviziju, mogu sniziti cijenu kilometra kako god žele. To se dogodilo prošle zime, pojeftinili su za 20 posto iako nas vozače nitko nije pitao baš ništa. Ali poznato je i da gube tužbe na svjetskoj razini. Oni su ti koji moraju dokazati da sam samozaposlena, ne moram ja dokazivati da sam radnica. Temeljni primjer je to što, ako me ne plate, ne mogu ni ja platiti svoja davanja državi na koja sam obavezna.
Ljudi su u blokadama, pod ovrhama, u panici, snalaze se svakako, rade u iznajmljenim autima i zarađuju još manje. Začarani krug. Moj poslodavac je sav rizik prebacio na mene, iako je on tu poduzetnik, ne ja
Vi u biti plaćate porez i za njih.
To nam jako smeta. Oni imaju čistu zaradu, uplate nam šalju iz inozemstva, a mi plaćamo još i visoke naknade banci na inozemne doznake. Ali ovo je novo tržište koje je na svjetskoj razini posljednjih godina doslovce eksplodiralo. Ogromna masa ljudi je uključena u njega i okreće se ogroman novac. No zato ima i puno velikih problema, bar kad se gleda s naše strane.
Znači da bi se radni odnosi morali što prije regulirati, jer polazite od nule u nečemu tako novom i drukčijem?
Ili će za pet godina biti puno veći kaos. Radnici će biti još više nezaštićeni, platforme će tek moći raditi što ih je volja. Samo da ljudi shvate da je promjena neizbježna. Od EU-a do naše vlade koja unosi promjene u radno zakonodavstvo i zbog radnika na digitalnim platformama. Zato smo i osnovali sindikat, da udruženo kažemo što mi želimo. Ako se ne oglasimo sami, nitko nas neće moliti da se izjasnimo. Ne bi nas uključili u nekakav trojni dijalog ako to ne zatražimo, pa makar i ovako. A mi ne želimo da platforme odu iz Hrvatske, jer je to mnogima jedini dostupan posao. Zato moramo sjesti za stol i dogovoriti se oko održive forme poslovanja.
Ne govorimo samo o taksiranju, zar ne? Tu su i dostavljači, prevoditelji, iznajmljivači smještaja i tako dalje.
Tako je, sve veći broj djelatnosti će dolaziti na platforme za dijeljenje. Potrebno je shvatiti da to mora biti regulirano ili će netko nekoga grubo iskorištavati. Naš sindikat je zato otvoren za sve, tu su na primjer i dizajneri. Mnogi se ispočetka samo zanimaju kako bi im moglo koristiti ovakvo udruživanje. Istina, započelo je od vozača, ali nije stalo na nama.
Često se pisalo i govorilo kako izgleda radni dan vozača Ubera ili Bolta. Kako biste ga vi opisali?
Ključno mi je to što sama određujem kad ću raditi. Odgovara mi večernja, noćna smjena, bez jutarnjih gužvi. Odete na benzinsku, očistite auto, uključite platformu. I zatim nemate pojma kakav će vam biti promet, a to je isto veoma značajna činjenica. Sutra i preksutra možda neću pokriti ni osnovni trošak. Znam da svi poduzetnici na tržištu riskiraju, ali oni uvijek bar nekako mogu utjecati na poslovne okolnosti. Nama je u svakom slučaju teže. Ljudi su u blokadama, pod ovrhama, u panici, snalaze se svakako, rade u iznajmljenim autima i zarađuju još manje. Začarani krug. Moj poslodavac je sav rizik prebacio na mene, iako je on tu poduzetnik, ne ja. Nadam se da će vlada to i uvidjeti.
Kroz novi Zakon o radu?
Taj će zakon svakako imati dugoročne posljedice na sve nas. Želja nam je da zaista bude primjeren našem položaju i potrebama, a ne da zadovolji samo neku formu. Država još osluškuje, nije se oglasila, nema konkretnih prijedloga s njezine strane. No preko ljudi iz SSSH smo u toku. Moramo se i mi udružiti u što većoj mjeri, stvoriti pritisak s naše strane, da nas uvaže. To nam je jedina snaga. Poručujem kolegama i preko vaših novina da se ne boje. Ne može im biti gore zbog sindikata, samo bolje. Tu mogu dobiti pomoć, i svoj glas koji zasad nemaju.
Ako smijem pitati, a ne znam što ste radili prije taksiranja: jeste li ikad ranije bili u nekom sindikatu?
Nisam. Ovo mi je prva takva situacija. S jedne strane je bilo teško, neki su odustajali kad su vidjeli koliko nas papirologije čeka. Puno im je vremena otpadalo na to, a treba i dalje raditi, taksirati.
Kako ste uopće počeli?
Savez samostalnih sindikata Hrvatske je prvi kontaktirao nas. Pružili su nam ogromnu podršku, tehničku i drugu. Bez njih ne bismo uspjeli. Jako sam im zahvalna. A kad smo lani poslali osnivački zahtjev u Ministarstvo rada, bilo je prilično neizvjesno hoće li nas uzeti u obzir. Sindikat mogu po zakonu osnovati radnici, a mi to nismo, kao. Mi smo poduzetnici. No rješenje je došlo brzo, i bilo je pozitivno.
Fantomski poslodavci
Koliko ima žena u vašoj struci?
Puno manje od muškaraca. Ne znam točno, ali rekla bih da na 30 muškaraca dolazi jedna žena ili tako nekako. Profesija je više muška, kako bi se reklo. Istini za volju, ja sam pomalo vozila profesionalno i prije taksiranja.
A koliko vas ima u sindikatu?
Pa, kad već pitate, sad shvaćam da smo zastupljenije u sindikatu nego u struci. Ili su žene među aktivnijim članovima. Nisam dosad razmišljala o tome.
Pitam jer su ženski sindikati, uvjetno rečeno, često aktivniji i čvršći i uspješniji od onih drugih, da ne kažem muških.
Da, imamo više članica koje su odmah reagirale pozitivno, zainteresirane su za sindikalni rad. Jedna se odazvala u vezi s medijskom komunikacijom, druga će reklamirati sindikat. Mi smo žene valjda naviknutije na određena veća opterećenja. Ili smo praktičnije zbog svoje pozicije u društvu.
Bez obzira na spol, javno ste se usporedili s – robljem. Digitalnim. A sigurno znate za presudu Europskog suda iz 2017. po kojoj Uber nije samo digitalna platforma, nego transportno poduzeće s radnicima?
Svakako, ali moramo poraditi na dizanju svijesti među nama. Ima tu i otpora. Ima neraspoloženja da se diže prašina. Valjda je zabrinutost u pitanju. Neki pak ne žele da se posao regulira jer se plaše tvrđeg okvira rada, na primjer radnog vremena. Ako propustimo djelovati, međutim, nikad nećemo dobiti veću zaštitu kad je posrijedi zdravstveno stanje i slično. Bez obzira na to što bi i država sama trebala nešto poduzeti.
Početkom ove godine u Italiji su tako oglobljena četiri najveća digitalna poduzeća za dostavu hrane. Platili su 733 milijuna eura kazne zbog stalno rastućeg broja poginulih i ozlijeđenih dostavljača u prometu, a bez osiguranja.
Da sutra samo nogu slomim, bila bih gotova. Preko noći bih ostala bez ikakvih primanja. Okej, postoje radnici koji ne želi biti prijavljeni na više od dva sata radnog vremena, da bi što manje platili državi. Pogotovo ako rade posredstvom agregatora koji su posebna priča u ovom poslu. Ali to je već očajnički izbor, takav rad na crno. Ne mora se vidjeti dok je opće stanje normalno. Vidjet će se kad odete u mirovinu. Ili, u pandemiji sam ja primala državnu potporu, a oni nisu. Rad na crno dugoročno nije održiv. Ja sam zahvaljujući obrtu i kreditno sposobna, a jedino tako mogu za nekoliko godina kupiti novi auto. A što se tiče drugih uvjeta rada, mislim da je i poslodavcima jasno da neće moći dugo tako.
O raznim situacijama diljem svijeta s tim istim poslodavcima slušamo već godinama gotovo neprestano. I zaista ima efekta?
Ohrabruje nas kad vidimo da takav napor donosi rezultat. Uostalom, gdje god je donesena neka presuda slična toj koju spominjete, ista poduzeća su i dalje ostala tamo, nisu napustila zemlju. Svjesni su oni svega, nisu to glupi ljudi.
Osim što ne možete doći do njih da se to uvjerite i uživo. Nije ih bilo u zagrebačkom sjedištu Ubera ni kad ste ih bojkotirali. Kao da radite za fantomske poslodavce.
Totalni fantomi. I mene je iznenadilo to što se nisu ni sad pojavili u uredu tj. sjedištu. U pravilu tamo imate dostupne samo studente koji rješavaju manje probleme u poslu. Kolege izvan Zagreba nemaju ni to. Od poslodavaca je samo Wolt nešto aktivnije pokazao želju za dijalogom. Čak su samoinicijativno krenuli u edukaciju radnika da im objasne zašto je bolje raditi pod statusom samozaposlenosti, nego pod agregatorom, posrednikom. Moramo osigurati dijalog u čitavoj branši. Kad su nam kasnili s isplatom novca, znali su to unaprijed, dan ili nekoliko dana. Morali bi nam to onda bar najaviti, ne da nas iznenade na dan isplate. I da konačno vidimo za koga radimo.
