Razvoj situacije oko Ubera, pseudotaksi-servisa koji umjetnim forsiranjem niskih cijena uništava klasičnu taksističku konkurenciju, u Hrvatskoj posljednjih dana konačno dobiva sasvim svjetski štih. Gotovo svugdje gdje bi se Uber pojavio, naime, za njim su slijedili nemiri, fizički obračuni s nesretnim vozačima koji posjeduju njegovu licencu i uplitanje države ili gradskih vlasti. I to sa zabranom poslovanja kao čestim epilogom, a to se događa sad i u nas, uz terenske inspekcije nadležnih organa koji rade veoma efikasno onda kad su iole motivirani.
Podstrek je ovaj put stigao iz lobističkih redova spomenutih klasičara u koje se svrstava i jedno novije taksi-poduzeće, Cammeo. Ono će nam poslužiti za prikaz kontradiktornosti stanja u kojem se našla izvršna vlast s pojavom Ubera u Hrvatskoj. Uber dakle jest zaobilazni mehanizam s ciljem parazitiranja na što većem dijelu stvorene uslužno-proizvodne vrijednosti. Jer nije posrijedi zadružni kolektiv šofera ujedinjenih da bi opstali na tržištu, nego skup individualnih ugovornih izvršitelja čiju zaradu u ogromnom postotku prisvaja izumitelj mobitelske aplikacije Uber. Ona predstavlja uvjet takvog poslovanja, temeljem patentne ekskluzivnosti koja se poziva na krajnje špekulativnu svetost intelektualnog vlasništva.
Promatramo li to iz kuta potrošača, jasno je da će nas Uber privući kao i svaka niža cijena bilo kojih roba ili usluga. Sve dok socijalne i šire ekonomske posljedice tako implementirane ‘ekonomije dijeljenja’, kako modelu Ubera marketinški tepaju njegovi zagovornici, nisu bitne, znači, svejedno je kako uopće dolazi do pada cijene bilo čega. Ali slika biva drukčijom uzmemo li u obzir ostale aspekte važne po razvoj i održivost društva. Tad postane očitim da vlasnici Uber-aplikacije zakidaju i svoje vozače, i konkurenciju, i državu, i njezine građane.
S takvim instrumentima na svojoj strani, s izbjegavanjem duga prema javnim financijama i vlastitom potplaćenom radniku, model Ubera može zavladati bilo kojim sektorom, ne samo taksi-uslugama. No porijeklo ove pošasti, što se tiče Hrvatske, ipak nije pripadajuće tek američkoj Silikonskoj dolini u kojoj se goje informatički talenti, veliki dioničari našeg doba. Ta u startu već bijaše obaranje cijene rada kroz Cammeo koji tjera vozače da rade 12 sati u komadu, zahvaljujući zakonskim rupama i benevolentnosti inspektorata. Pa dok kritiziramo Uber, spomenimo makar da smo se na Cammeo već zabrinjavajuće naviknuli, toliko da smo upravo njime i pripremljeni da eventualno, prije ili kasnije, usvojimo još veće zlo.
